NEKI znanstvenici smatraju da je Zemlja teško bolesna. Temperatura joj sve više raste — ima vrućicu! Klimatolozi smatraju kako je moguće da se globalni porast temperature ozbiljno približava kritičnoj točki nakon koje bi i najmanji daljnji porast mogao “prouzročiti katastrofalne promjene u Zemljinom ekosustavu, koje bi potom mogle dovesti do daleko većeg porasta temperature diljem svijeta”, piše britanski list The Guardian.

Kako smo se našli u toj nezavidnoj situaciji? Postoji li izlaz iz nje? Možemo li mi ljudi uopće riješiti problem globalnog zatopljenja, a da i ne spominjemo mnoge druge probleme s kojima se suočavamo?

Mnogi znanstvenici smatraju da su za klimatske promjene ponajviše krivi ljudi. Sve je krenulo nizbrdo s dolaskom industrijske revolucije, koja je dovela do porasta potrošnje ugljena, nafte i drugih fosilnih goriva. Problemu je doprinijela i nekontrolirana sječa šuma. One su pluća našeg planeta. Drveće apsorbira neke stakleničke plinove koji doprinose globalnom zatopljenju. No krčenje velikih površina obraslih šumom dovodi do porasta koncentracije ugljičnog dioksida i drugih stakleničkih plinova u Zemljinoj atmosferi. Kako riješiti te probleme? U nastojanju da dogovore zajedničku strategiju, svjetski čelnici sastaju se na konferencijama o klimatskim promjenama. Jedna takva konferencija održana je 1997. u japanskom gradu Kyotu.

Na konferenciji u Kyotu usvojen je protokol kojim je bilo predviđeno da se smanji emisija ugljičnog dioksida. Potpisavši taj dokument, zemlje Europske unije i 37 drugih industrijski razvijenih zemalja obvezalo se da će u razdoblju od 2008. do 2012. u prosjeku smanjiti emisiju stakleničkih plinova za 5 posto u odnosu na 1990. godinu.

No sporazum iz Kyota od samog je početka stajao na klimavim nogama. Sjedinjene Države nikad nisu prihvatile taj sporazum, a velike zemlje u razvoju, kao što su Kina i Indija, uopće nisu odredile koliko će konkretno smanjiti emisiju štetnih plinova. To je posebno zabrinjavajuće ako se uzme u obzir da Sjedinjene Države i Kina proizvode otprilike 40 posto ukupne količine ugljičnog dioksida koji se ispušta u Zemljinu atmosferu.

Na konferenciji o klimatskim promjenama koja je u prosincu 2009. održana u Kopenhagenu (poznatoj i pod nazivom COP 15) * trebao je biti usvojen sporazum koji bi zamijenio Protokol iz Kyota te postavio nove, pravno obvezujuće ciljeve koji bi se počeli ostvarivati 2012. godine. Predstavnici 192 zemlje svijeta, među kojima je bilo i 119 šefova država, okupili su se u glavnom gradu Danske kako bi nastavili raspravu o problemu  klimatskih promjena te pokušali iznaći rješenje. Pred sudionicima konferencije stajala su tri ključna izazova:

1. Postići pravno obvezujući sporazum. Hoće li razvijene zemlje svijeta prihvatiti nužna ograničenja emisije stakleničkih plinova i hoće li velike zemlje u razvoju ograničiti porast emisije tih plinova?

2. Omogućiti financiranje dugoročnog rješenja. Zemlje u razvoju trebale bi godinama trošiti milijarde dolara na saniranje sve ozbiljnijih posljedica globalnog zatopljenja i na razvoj ekološki prihvatljivih tehnologija.

3. Dogovoriti sustav nadzora. Djelotvoran nadzor emisije stakleničkih plinova pomogao bi pojedinim zemljama da ne prekoračuju dogovorena ograničenja. Uvođenjem nadzornog sustava ujedno bi se osiguralo da zemlje u razvoju pravilno koriste donirana novčana sredstva.

Jesu li ostvarena ta tri važna cilja? Pregovori su naišli na tako ozbiljne prepreke da je i postizanje znatno jednostavnijih dogovora izgledalo neostvarivo. U posljednjim su satima konferencije čelnici 28 zemalja na jedvite jade sastavili zaključni dokument koji je nazvan Kopenhagenski sporazum. Taj je sporazum službeno prihvaćen sljedećim prilično neodređenim riječima: “Konferencija (...) prima na znanje Kopenhagenski sporazum”, piše novinska agencija Reuters. Drugim riječima, svaka zemlja može sama odlučiti o tome hoće li se držati tog sporazuma.

Nakon konferencije u Kopenhagenu održane su i druge konferencije na kojima se raspravljalo o problemu klimatskih promjena. Planiraju se i nove konferencije, no mnogi sumnjaju da će one dovesti do ikakvog pozitivnog pomaka. “Planet će se i dalje zagrijavati”, kazao je Paul Krugman, novinar New York Timesa i dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju. Nažalost, ostvarenje kratkoročnih političkih i gospodarskih interesa često se smatra važnijim od dugoročne zaštite okoliša i stoga je teško pokrenuti stvari s mrtve točke. “Želite li saznati otkud takvo snažno protivljenje poduzimanju konkretnih mjera kojima bi se zaustavile klimatske promjene, samo pratite kamo se slijeva silan novac”, rekao je Krugman. Govoreći o tome zašto u Sjedinjenim Državama nije pokrenuta ozbiljnija akcija za zaustavljanje klimatskih promjena, Krugman je dodao: “Kao i obično, uzroci su pohlepa i politički kukavičluk.”

Globalno zatopljenje mogli bismo usporediti s uraganom. Meteorolozi mogu relativno točno izračunati jačinu uragana i predvidjeti smjer njegovog kretanja, što je od velike koristi ljudima koji bi mu se mogli naći na putu. No ni svi znanstvenici svijeta, zajedno s političarima i vodećim gospodarskim stručnjacima, ne mogu zaustaviti uragan. Čini se da je tako i s globalnim zatopljenjem. Stoga je Biblija u pravu kad kaže: “Put čovjeka zemaljskog nije u njegovoj vlasti. Čovjek koji hoda ne može upravljati koracima svojim” (Jeremija 10:23).

Biblija kaže nešto zanimljivo o našem planetu. Ona otkriva da je naš Stvoritelj “oblikovao i načinio zemlju” te da je “nije stvorio uzalud” (Izaija 45:18). Božja Riječ ujedno kaže: “Zemlja ostaje zauvijek” (Propovjednik 1:4).

Bog neće dopustiti da Zemlja bude toliko opustošena da se na njoj više ne bi moglo živjeti. Naprotiv, on će uskoro napraviti reda na Zemlji i ukloniti korumpirane ljudske vlasti i sve one koji ne mare za očuvanje Zemlje. Istovremeno će ostaviti na životu sve one koji žive čestito te mu iskreno žele ugoditi. U Mudrim izrekama 2:21, 22 stoji: “Čestiti će živjeti na zemlji i neporočni će ostati na njoj. A zli će biti istrijebljeni sa zemlje i oni koji nevjerno postupaju bit će iščupani iz nje.”