Ljudi često misle da mladi pucaju od zdravlja i da su uvijek puni energije. No neki mladi bore se s teškim zdravstvenim problemima koji im jako otežavaju život. Ako se i ti nalaziš u takvoj situaciji, sigurno će te ohrabriti ono što su rekli V’loria, Justin i Nisa. Pogledaj što tim mladim Jehovinim svjedocima pomaže da se nose sa svojom bolešću.

•  V’loria

•  Justin

•  Nisa

 S 14 godina oboljela sam od fibromialgije. Do 20. godine dijagnosticiran mi je i artritis, lupus te lajmska bolest. Stalno sam umorna, pa ne mogu raditi sve što bih željela. Nekoliko puta ostala sam paralizirana od struka naniže i morala sam koristiti invalidska kolica.

 Ipak, fizička bol nije bila najgora. Bolest me psihički dotukla jer sam stalno razmišljala o tome kako ne mogu raditi ni najjednostavnije stvari, naprimjer držati olovku u ruci ili otvoriti staklenku. Bilo mi je teško kad bih vidjela drugu djecu kako hodaju. Pitala sam se zašto ja ne mogu biti kao oni. Osjećala sam se bezvrijedno.

 No sretna sam što su mi moja obitelj i suvjernici pomagali da se nosim s bolešću. Braća i sestre iz skupštine redovito su me posjećivali, pa nisam bila toliko usamljena. Neki su me zvali na druženja iako su znali da im neće biti lako prebaciti me iz kolica u auto.

 Stariji u skupštini bili su mi naročito velika podrška jer oni znaju što znači biti bolestan. Pomogli su mi da prihvatim svoja ograničenja te da se ne osjećam loše zato što ne mogu raditi sve što i drugi. Najsretnija sam kad sam na našim sastancima i kad propovijedam biblijsku poruku (Hebrejima 10:25). Tada jasno vidim da se unatoč svojoj bolesti zapravo ne razlikujem previše od ostalih.

 Uvijek imam na umu da nam Jehova daje snagu da ustrajemo u poteškoćama. U Bibliji piše: “Ako se naš izvanjski čovjek i raspada, onaj unutarnji obnavlja se iz dana u dan” (2. Korinćanima 4:16). Ja to stvarno mogu potvrditi!

 Razmisli: Ako boluješ od neke teške bolesti, zašto je važno da se ne zatvaraš u sebe, nego da potražiš i prihvatiš pomoć drugih? Ako si zdrav, kako možeš pomoći nekome tko je bolestan? (Mudre izreke 17:17).

 Pao sam na pod i nisam mogao ustati. Najprije sam osjetio bol u grudima, a onda se više nisam mogao pomaknuti. Završio sam na hitnoj. Liječnici u početku nisu mogli ustanoviti što mi je. No nakon što mi se to dogodilo još nekoliko puta, dijagnosticirali su mi lajmsku bolest.

 Bolest je pogodila moj živčani sustav. Iako se već nekoliko godina liječim, mišići mi se još uvijek grče, i to ponekad nekontrolirano. Ima dana kad me boli sve, od glave do pete, a prsti mi budu toliko bolni da ih uopće ne mogu micati. Tada imam osjećaj kao da su mi zglobovi drveni.

 Znao sam pomisliti: “Premlad sam da budem bolestan.” Zbog toga sam bio jako ljut. Svaki sam dan u očaju pitao Boga: “Zašto baš ja?!” Čak sam počeo misliti da me napustio. No onda bih se sjetio biblijskog izvještaja o Jobu. On nije u potpunosti shvaćao zašto su ga snašle razne nevolje, ali ostao je vjeran Bogu. Ako je on uspio izdržati ogromne probleme, uspjet ću i ja.

 Starješine iz skupštine velik su mi oslonac. Oni se uvijek brinu za mene i pitaju me kako sam. Jedan starješina rekao mi je da ga slobodno nazovem kad god osjetim potrebu da s nekim razgovaram, čak i usred noći. Svaki dan zahvaljujem Jehovi što imam tako dobre prijatelje (Izaija 32:1, 2).

 Kad boluješ od neke teške bolesti, ponekad zaboraviš važnu istinu: Jehova zna s čim se boriš. Biblija kaže: “Baci na Jehovu breme svoje i on će te poduprijeti!” (Psalam 55:22). Ja to činim svaki dan.

 Razmisli: Kako ti osobe kojima je stalo do tebe mogu pomoći da se nosiš sa svojom bolešću? (Mudre izreke 24:10; 1. Solunjanima 5:11).

 U tinejdžerskim godinama saznala sam da imam Marfanov sindrom. Ta bolest napada i oslabljuje zglobove te oštećuje srce, oči i druge vitalne organe. Bolovi mi se ne javljaju svaki dan, ali kad se jave, nije ih lako izdržati.

 Kad sam saznala od čega bolujem, stalno sam plakala. Bojala sam se da više neću moći raditi ono što volim. Naprimjer, jako volim plesati, a pomisao da zbog bolova jednog dana više neću moći plesati, pa čak ni hodati, bila mi je prestrašna.

 Moja sestra pružila mi je pravu podršku. Pomogla mi je da se prestanem sažalijevati. Rekla mi je da ne smijem živjeti u strahu jer će mi to uništiti život. Potaknula me da se i dalje ustrajno molim Jehovi jer on u potpunosti razumije kako se osjećam (1. Petrova 5:7).

 Veliku utjehu daje mi Psalam 18:6. U njemu piše: “U nevolji svojoj prizivao sam Jehovu, k Bogu sam svojemu vapio. Iz hrama svojega on je čuo glas moj, vapaj kojim sam pred njim vapio došao je do ušiju njegovih.” Taj mi je redak pomogao uvjeriti se da Jehova čuje kad ga molim za pomoć i da će uslišiti moje molitve. On je uvijek uz mene.

 Naučila sam da je normalno biti tužan, pa čak i ljut, zbog nevolje koja nas snađe. No ne smijemo dozvoliti da nam ti negativni osjećaji ovladaju životom i utječu na naš odnos s Bogom. On nije kriv za naše probleme. Neće nas napustiti ako mu pokažemo da nam je on najvažniji u životu (Jakov 4:8).

 Razmisli: Je li Bog kriv za naše patnje? (Jakov 1:13).