Kad su utihnuli i posljednji zvukovi bitke koja se vodila, ravnicom Elom zavladala je tišina. Čulo se samo šuštanje šatora na poslijepodnevnom vjetru. Kralj Šaul sa svojim je najstarijim sinom Jonatanom i nekim ratnicima slušao mladog pastira koji je uzbuđeno pričao što se upravo dogodilo. Mladić se zvao David, a iz njegovih riječi zračila je gorljivost i oduševljenje. Šaul se pretvorio u uho i pažljivo slušao svaku Davidovu riječ. A kako se u tom trenutku osjećao Jonatan? On je već dugi niz godina bio u Jehovinoj vojsci i izvojevao je mnoge bitke. No današnja pobjeda nije pripala njemu, nego Davidu — mladiću koji je upravo prepričavao kako je ubio diva Golijata. Je li Jonatan bio ljubomoran na slavu koja je pripala Davidu?

 Zapravo, Jonatanova reakcija prilično je neočekivana. Biblija kaže: “Kad je David završio razgovor sa Šaulom, duša Jonatanova vezala se za dušu Davidovu i Jonatan ga je zavolio kao svoju dušu.” Jonatan je Davidu dao svoju odoru i oružje, između ostalog i svoj luk. To je bila vrlo značajna gesta i vrijedan poklon jer je Jonatan bio jako vješt strijelac. No to nije bilo sve. Jonatan i David sklopili su savez — svečano su se obavezali da će se kao prijatelji uzajamno podupirati (1. Samuelova 18:1-5).

 Tako je započelo jedno od najljepših prijateljstava o kojima govori Biblija. Ljudima koji imaju čvrstu vjeru u Boga prijateljstvo je izuzetno važno. Ako mudro izaberemo prijatelje i ako sami budemo odani prijatelji koji znaju pružiti podršku, možemo ojačati svoju vjeru u ovim vremenima u kojima ima sve manje ljubavi (Mudre izreke 27:17). Pogledajmo što o prijateljstvu učimo od Jonatana.

 Kako su David i Jonatan mogli tako brzo postati dobri prijatelji? Tajna se krije u temelju tog prijateljstva. Zastanimo na trenutak i recimo riječ-dvije o Jonatanu. On je živio u teškom vremenu. Njegov otac, kralj Šaul, s godinama se sve više mijenjao i postajao sve gori čovjek. Tog nekad poniznog kralja koji je slušao Boga i imao čvrstu vjeru jedva se moglo prepoznati — postao je bahat i svojeglav (1. Samuelova 15:17-19, 26).

 Jonatana je sigurno mučilo kad je vidio u što se njegov otac pretvorio jer je bio jako blizak s njim (1. Samuelova 20:2). Vjerojatno se pitao koliku bi štetu Šaul mogao nanijeti Jehovinom izabranom narodu. Bi li zbog kraljeve neposlušnosti narod mogao okrenuti leđa Jehovi i izgubiti njegovu milost? Bilo je to doista teško vrijeme za Jonatana i sve druge koji su čvrsto vjerovali u Boga.

 Sad možemo lakše razumjeti što je Jonatana privuklo mladom Davidu. Jonatan je vidio njegovu snažnu vjeru. Za razliku od mnogih Šaulovih vojnika, David nije ustuknuo od straha pred ogromnim Golijatom. On je znao da se bori za Jehovino ime i da mu zbog toga ni Golijat ni njegovo moćno oružje ne mogu baš ništa (1. Samuelova 17:45-47).

 Godinama ranije Jonatan je doživio nešto slično i razmišljao na sličan način. Bio je potpuno uvjeren da samo dvojica ljudi — on i njegov štitonoša — mogu poraziti cijelu vojsku. Kako je mogao vjerovati u to? On je sam rekao: “Jehovu ništa ne može spriječiti” (1. Samuelova 14:6). Jonatan i David očito su imali puno toga zajedničkog: snažnu vjeru u Jehovu i duboku ljubav prema njemu. To je idealan temelj za prijateljstvo. Na njemu se temeljilo i prijateljstvo Jonatana i Davida. Jonatan je bio moćni princ i imao gotovo 50 godina, a David je bio pastir koji vjerojatno još nije napunio ni 20 godina, ali te ih razlike nisu razdvajale. Dapače, nisu bile ni bitne. a

 Savez koji su sklopili Jonatan i David štitio je njihovo prijateljstvo. Kako to? David je znao što mu je Jehova namijenio — on je trebao postati sljedeći izraelski kralj. Je li to krio od Jonatana? Ni govora! Prisno prijateljstvo kakvo je bilo njihovo može postojati jedino zahvaljujući otvorenoj komunikaciji. Tajne i laži potpuno bi ga uništile. A kako je Jonatan reagirao kad je saznao da će David zasjesti na prijestolje njegovog oca? Da li se nadao da će jednog dana postati kralj i ispraviti sve očeve pogreške? Biblija nam ne kaže da li se u Jonatanu vodila takva unutarnja borba. Ona govori samo o onome što je bilo stvarno važno — o njegovoj odanosti i vjeri. Jonatan je vidio da je na Davidu Jehovin duh (1. Samuelova 16:1, 11-13). Zato je ispunio svoju zakletvu i na Davida gledao kao na prijatelja, a ne kao na rivala. Kratko rečeno, Jonatan je želio da se izvrši Jehovina volja.

 To je prijateljstvo njima dvojici bilo istinski blagoslov. Što učimo kad razmišljamo o Jonatanovoj vjeri? Dobro je da svaki Božji sluga shvati pravu vrijednost prijateljstva. Naši prijatelji ne moraju biti naši vršnjaci niti dolaziti iz istog kraja ili kulture, ali učinit ćemo sebi ogromnu uslugu ako nađemo prijatelje koji imaju iskrenu i čvrstu vjeru u Boga. Jonatan i David ojačali su i ohrabrili jedan drugoga puno puta. A međusobna podrška bila im je itekako potrebna jer se njihovo prijateljstvo više puta našlo na velikom ispitu.

 Šaul je isprva jako volio Davida te ga je postavio za zapovjednika svoje vojske. No Šaula je ubrzo svladao neprijatelj pred kojim Jonatan nije pao — postao je žrtva ljubomore. David je redao pobjedu za pobjedom nad Filistejcima, neprijateljima izraelskog naroda. Zbog toga je stekao divljenje i slavu. Neke Izraelke čak su pjevale: “Šaul je pobio tisuće, a David desetke tisuća neprijatelja svojih.” Ne treba ni reći koliko je Šaulu ta pjesma bila odbojna. Biblija kaže: “Od toga je dana Šaul nepovjerljivo gledao na Davida” (1. Samuelova 18:7, 9). Bojao se da će ga David pokušati svrgnuti s prijestolja. To je bio nerazuman zaključak. Istina, David je znao da će naslijediti Šaula, ali nikad nije ni pomislio izgurati Jehovinog pomazanog kralja s njegovog položaja.

 Šaul je želio da David pogine u bici. Smišljao je razne spletke, ali uzalud. David je nastavio nizati pobjede, a narod ga je sve više cijenio. A onda je Šaul odlučio ujediniti cijelo svoje kućanstvo — sve svoje sluge i svog najstarijeg sina — u pokvarenom planu da ubije Davida. Koliko se Jonatanu samo moralo gaditi takvo postupanje njegovog vlastitog oca! (1. Samuelova 18:25-30; 19:1). Jonatan je odano podupirao svog oca, ali je bio i odan prijatelj. To je sada postao problem. Kome će se Jonatan prikloniti? Kome će ostati odan?

 Jonatan je Šaulu otvoreno rekao: “Neka se kralj ne ogriješi o slugu svojega Davida, jer se on nije ogriješio o tebe i ono što je radio bilo je vrlo dobro za tebe. Dušu je svoju doveo u opasnost i ubio je Filistejca, tako da je Jehova donio veliku pobjedu svemu Izraelu. Vidio si to i radovao si se. Pa zašto bi se onda ogriješio o nevinu krv i ubio Davida bez razloga?” Šaul je, začudo, saslušao Jonatana i čak se zakleo da neće nauditi Davidu. No taj trenutak razumnosti nije potrajao jer Šaul nije bio čovjek od riječi. Nakon Davidovih daljnjih uspjeha Šaul je pun ljubomore i bijesa bacio koplje na njega (1. Samuelova 19:4-6, 9, 10). No David se izmaknuo i pobjegao sa Šaulovog dvora.

 Jeste li se i vi ikad našli u situaciji da morate birati stranu? To može biti vrlo bolno. Neki kažu da u takvim situacijama uvijek treba stati uz obitelj. No Jonatan je znao da to nije točno. Kako je mogao podržavati svog oca kad je David bio odan i poslušan Jehovin sluga? Jonatana je u odluci vodila njegova odanost Jehovi. Zato je stao na Davidovu stranu. Ipak, premda je ponajprije bio odan Bogu, dokazao je da je odan i svom ocu. Dao mu je iskren savjet; nije mu rekao samo nešto što bi on volio čuti. Svi mi možemo izvući dobru pouku iz toga i nastojati pokazivati odanost poput Jonatana.

 Jonatan je pokušao pomiriti Šaula i Davida, ali taj je pokušaj potpuno propao. David je potajno došao Jonatanu i rekao mu da se boji za vlastiti život. Svom starijem prijatelju kazao je: “Samo me korak dijeli od smrti!” Jonatan je odlučio saznati što njegov otac namjerava učiniti te javiti Davidu kako stvari stoje. David se trebao sakriti, a Jonatan je obećao da će mu strijelama javiti novosti. Jonatan je od Davida zatražio jedino da mu nešto obeća. Zamolio ga je: “Ne uskrati milost svoju domu mojemu dovijeka! Ni onda kad Jehova istrijebi sve neprijatelje Davidove s lica zemlje.” David je obećao da će se uvijek brinuti za Jonatanove potomke (1. Samuelova 20:3, 13-27).

 Jonatan se pred kraljem Šaulom zauzeo za Davida, ali kad je ovaj to čuo, pobjesnio je. Vlastitog je sina nazvao “sinom sluškinje buntovne” i narugao se njegovoj odanosti Davidu rekavši da time sramoti svoju obitelj. A onda je povukao prilično prljav potez i htio navesti Jonatana da misli samo na svoje interese. Rekao mu je: “Sve dok je živ sin Jišajev na zemlji, nećeš se utvrditi ni ti ni kraljevstvo tvoje.” Međutim, Jonatan se nije dao pokolebati. Nije promijenio svoje mišljenje o Davidu, nego je oca upitao: “Zašto mora umrijeti? Što je učinio?” Šaul je tada potpuno izgubio kontrolu nad sobom. Iako je bio u godinama, još je uvijek bio snažan i moćan ratnik. Bacio je koplje na svog sina. Mada je bio vrlo vješt, nije ga pogodio. Povrijeđen i ponižen, Jonatan je ustao od stola i otišao u gnjevu (1. Samuelova 20:24-34, bilješka).

 Sutradan ujutro Jonatan je otišao u polje i približio se mjestu na kojem se David skrivao. Baš kako se dogovorio s Davidom, odapeo je strijele i time svom prijatelju dao do znanja da ga Šaul namjerava ubiti. Potom je svom sluzi rekao neka se vrati u grad. On i David ostali su sami i imali nekoliko trenutaka za razgovor. Obojica su zaplakala, a Jonatan je s tugom u srcu pozdravio svog mladog prijatelja koji je morao bježati da spasi živu glavu (1. Samuelova 20:35-42).

 Tako je Jonatan dokazao da mu je odanost prijatelju važnija od vlastitih interesa. Sotona, neprijatelj svih vjernih Božjih slugu, nedvojbeno bi uživao da se Jonatan poveo za Šaulom i da mu je glad za vlašću ili slavom postala najvažnija. Ne smijemo zaboraviti da Sotona čini sve što može kako bismo pali kao žrtve vlastite sebičnosti. To mu je pošlo za rukom kod naših praroditelja Adama i Eve (1. Mojsijeva 3:1-6). Ali Jonatana nije uspio prevariti. Sigurno je bio jako bijesan. Dobro je pitati se hoćemo li se mi oduprijeti sličnim kušnjama. Živimo u vremenu u kojem je sebičnost postala sasvim normalna, čak i poželjna (2. Timoteju 3:1-5). Hoćemo li išta naučiti od Jonatanove nesebičnosti i odanosti?

 Šaul je toliko mrzio Davida da se taj osjećaj pretvorio u pravu opsesiju. Jonatan je mogao samo bespomoćno promatrati kako njegov otac tone sve dublje i postupa suludo. Šaul je sakupio vojsku i po cijeloj zemlji progonio nedužnog čovjeka u želji da ga ubije (1. Samuelova 24:1, 2, 12-15; 26:20). Je li Jonatan sudjelovao u tome? Zanimljivo je da ga Biblija uopće ne spominje u povezanosti s tim besmislenim pohodima. Jonatan jednostavno nije bio takav čovjek. Bio je odan Jehovi, Davidu i zakletvi koju je dao svom prijatelju.

 Jonatanovi osjećaji prema Davidu nikad se nisu promijenili. Nakon nekog vremena našao je načina da se ponovno sretne sa svojim dragim prijateljem. Bilo je to u Horešu (što znači “šuma”), koji se nalazio u pustom, planinskom kraju, vjerojatno nekoliko kilometara od Hebrona. Zašto se Jonatan doveo u opasnost i otišao k Davidu? Biblija kaže da se s njim sreo “da ga ohrabri u ime Božje” (1. Samuelova 23:16). Kako je Jonatan to učinio?

 Davidu je s čvrstim uvjerenjem rekao: “Ne boj se, jer te neće stići ruka oca mojega Šaula!” Na čemu je Jonatan temeljio to svoje mišljenje? On je svim srcem vjerovao da će se Jehovin naum ispuniti. Davidu je kazao: “Ti ćeš kraljevati nad Izraelom.” Prorok Samuel pod Božjim je vodstvom to rekao godinama ranije, a Jonatan je sada podsjetio Davida da ne treba nimalo sumnjati u Jehovinu riječ. A što je Jonatan mislio o svojoj budućnosti? “Ja ću biti drugi, odmah do tebe”, rekao je. Jonatanova poniznost bila je neprocjenjiva! Tom bi čovjeku bilo dovoljno da služi nekome tko je 30 godina mlađi od njega, da bude njegova desna ruka. Jonatan je na koncu rekao: “Moj otac Šaul zna to dobro” (1. Samuelova 23:17, 18). Duboko u srcu Šaul je znao da ne može dobiti bitku protiv čovjeka kojeg je sam Jehova odabrao za sljedećeg kralja.

 Kako su godine prolazile, David se sigurno često i rado prisjećao svog susreta s Jonatanom. Njih dvojica nikad se više nisu vidjela. Nažalost, Jonatanova želja da bude drugi do Davida nije se ispunila.

 Jonatan je otišao u bitku koju je njegov otac poveo protiv Filistejaca, zakletih neprijatelja izraelskog naroda. Mirne se savjesti borio uz Šaula jer ga greške njegovog oca nikad nisu spriječile da vjerno služi Jehovi. Borio se na očevoj strani hrabro i odano kao i uvijek dotad, ali Izraelci nisu izvojevali pobjedu. Šaul je postao zao do te mjere da se upustio u okultizam, iznimno težak grijeh po Božjem zakonu, pa ga Jehova više nije blagoslivljao. Trojica njegovih sinova, među njima i Jonatan, izgubila su život u toj bici. Šaul je bio ranjen, a na koncu je digao ruku na sebe (1. Samuelova 28:6-14; 31:2-6).

 Davidu je to bio jako težak udarac. Taj dobri čovjek plakao je i za Šaulom, koji mu je nanio toliko boli i nevolja. Čak je napisao tužaljku u čast Šaula i Jonatana. Najdirljiviji dio te tužaljke David je uputio svom prijatelju koji ga je naučio toliko toga. Rekao je: “Žao mi je za tobom, brate Jonatane! Kako si mi drag bio! Ljubav mi je tvoja čudesnija bila od ljubavi ženske!” (2. Samuelova 1:26).

 David nikad nije zaboravio obećanje koje je dao Jonatanu. Godinama kasnije htio je saznati je li živ još tko iz Jonatanove obitelji, a kad je čuo za Mefibošeta, Jonatanovog sina koji je bio hrom, pobrinuo se za njega (2. Samuelova 9:1-13). David je očito puno naučio od Jonatanove privrženosti i časnog postupanja te od njegove spremnosti da bude odan svom prijatelju, čak i kad ga je to skupo koštalo. Hoćemo li i mi naučiti nešto slično? Možemo li pronaći prijatelje koji su poput Jonatana? Možemo li sami biti takvi prijatelji? Ako svojim prijateljima pomažemo da izgrade i ojačaju svoju vjeru u Jehovu, ako nam odanost Bogu bude važnija od svega te ako ostanemo odani i nesebični, pokazat ćemo da želimo biti dobri prijatelji po uzoru na Jonatana te da se želimo ugledati na njegovu vjeru.