BIO sam sedmo dijete u obitelji s devetero djece koja je živjela u selu Sari u oblasti Uljanovsk, u središnjem dijelu Rusije. Kad sam imao tri tjedna, roditelji su me odnijeli u crkvu na krštenje. Svećenik me u žurbi poškropio vodom i rekao roditeljima da me što prije odnesu kući, jer ću za nekoliko sati umrijeti.

U siječnju 1937. roditelji su me odveli na pregled kod nekih specijalista u gradu Kazan’u, glavnom gradu ruske republike Tatarske. Tada sam već mogao reći “mama”, “tata” i “babuška” (baka), a znao sam i imena svoje braće. Nakon što su me liječnici pregledali, rekli su mojim roditeljima da ću umrijeti u roku od godinu dana. Preporučili su da me se ubije i sačuva u staklenoj laboratorijskoj posudi kao primjerak koji bi studentima medicine služio kao vizualna pomoć pri učenju. Kako sam samo zahvalan svojim dragim roditeljima što su to bez dvoumljenja odbili!

Otkako znam za sebe tijelo mi neprestano razdire bol. No ipak sam još kao dijete nastojao zadržati pozitivan misaoni stav, često se smijati i uživati u životu. Zadržao sam takav stav. Kosti su mi postupno očvrsnule, tako da sam mogao uspravno sjediti i pomalo puzati. Nisam rastao kao sva druga djeca i bio sam jako deformiran. No bio sam dobar đak i već sam s pet godina znao čitati i pisati.

U svibnju 1941. majka me po drugi put odvela u crkvu. Tamo je bilo nekoliko ljudi i svi su se na koljenima molili Bogu. Podvornica je pristupila mojoj majci i pitala je zašto nije kleknula. Kad joj je majka pokazala mene, podvornica je otišla razgovarati sa svećenikom. Kad se vratila, ispratila nas je do izlaza i savjetovala majci da me ostavi pred vratima te da sama uđe u crkvu. Rekla je da su me roditelji dobili od “nečastivog” zbog svojih grijeha. Majka se vratila kući sva uplakana. Dugo sam o tome razmišljao. Pitao sam se: ‘Tko je taj “nečastivi”?’

Godine 1948, kad mi je bilo 12 godina, majka me odvela u selo Merenki,  u Čuvašskoj Republici, otprilike 80 kilometara od našeg doma. Tamo se nalaze ljekovita vrela i majka se nadala da bi me ta voda mogla izliječiti. Između ostalih stvari koje su svećenici naveli kao preduvjete za izlječenje bilo je i trodnevno gladovanje. Također sam se trebao pričestiti u crkvi. Premda nisam imao puno povjerenja u crkvu, pristao sam na te zahtjeve. Put mi je bio dugačak i naporan, no ipak nisam odustao i nastojao sam zaokupiti misli ljepotom pejzaža.

Crkva je bila puna ljudi. Dok je majka prolazila kroz mnoštvo noseći me u naručju, jedna stara žena dodala mi je neki slatkiš. Uzeo sam ga i stavio u džep. Kad sam došao na red da primim pričest, ta je stara žena doviknula: “Oče, nemojte mu dati pričest! Ovaj čas je pojeo slatkiš!” Objasnio sam da mi je slatkiš u džepu, no svećenik je podviknuo: “Bezobrazna nakazo! Sad ćeš još i lagati? Izvedite ga iz crkve!” Međutim, idućeg dana jedan me drugi svećenik pričestio i oprao me “čudotvornom vodicom”. No nije se desilo čudesno izlječenje. I dalje sam bio bolestan.

Premda sam u fizičkom pogledu bio teško hendikepiran, u tinejdžerskim godinama bavio sam se mnogim školskim i društvenim aktivnostima. Godine 1956. postao sam član Komsomola (Saveza komunističke omladine), a s vremenom sam počeo predavati mlađima od sebe povijest Komsomola. Bio sam član kućnog savjeta i odbora za kulturu u jednom domu za invalide, a tamo sam također radio kao režiser i najavljivač na internoj radiostanici.

Pored toga, radio sam kao knjižničar u bibliobusu koji je imao knjige za slijepe snimljene na traci, a bio sam izabran i za člana Stručne komisije za borbu protiv zloupotrebe alkohola. Također sam bio član kluba amaterskih umjetnika, pjevao sam i svirao nekoliko instrumenata.

Godine 1957, kad sam navršio 21 godinu, zbog bolesti sam se morao preseliti u dom za invalide. No čvrsto sam odlučio ne klonuti duhom. U listopadu 1963. otišao sam u Moskovski institut za znanstvena istraživanja na području protetike. Tamo sam kasnije imao 18 operacija kako bi mi se ispravile noge.

Najprije bi mi rastegnuli noge. Potom bi me nakon osam dana operirali. Zatim bi mi na noge stavili kalup koji ih je držao tako rastegnute do sljedeće operacije. Medicinska sestra znala je plakati kad bi vidjela koliko patim.

U iduća četiri mjeseca naučio sam hodati oslanjajući se na štake. Kad se poduprem štakama mogu se tako uspraviti da sam visok skoro 110 centimetara. Imam nešto više od 25 kilograma. Kad sam naučio hodati sa štakama, vratio sam se u dom za invalide. To je bilo 1964. Nažalost, slabe nožne kosti nisu mogle nositi težinu mog tijela, tako da sam ubrzo opet bio prisiljen puzati ili kretati se u invalidskim kolicima. Do današnjeg dana svoju pokretnost najvećim dijelom zahvaljujem invalidskim kolicima.

Nikad više nisam otišao u crkvu. Izjava da sam rođen od “nečastivoga” i dalje me pekla kao živa rana. Budući da sam jako volio oca i majku, naprosto nisam mogao prihvatiti tvrdnju da su oni i Bog krivi za moje stanje. Nastojao sam zadržati optimističan stav. Želio sam činiti dobro drugim ljudima i naročito sam želio dokazati samom sebi da čak i ja to mogu.

Godine 1970. oženio sam se s Lidijom, kojoj je od djetinjstva dio tijela paraliziran. Dobili smo jednu kućicu i u njoj smo živjeli 15 godina. U tom smo razdoblju oboje zarađivali za život. Ja sam naučio popravljati satove i druge male precizne mehanizme.

Neko vrijeme imao sam dresiranog psa koji mi je pomagao u obavljanju nekih važnih poslova. Ustvari, jedan čovjek koji se  bavi dresiranjem pasa i ja konstruirali smo specijalnu opremu za pse koja služi kao neka vrsta uzice. Imao sam dva psa — jedan se zvao Vulkan, a drugi Palma. Palma mi je godinama bila vjerna pratilja. U trgovini mi je znala dohvatiti namirnice. Jedino nije voljela stajati u redu ispred blagajne. U zubima je nosila moj novčanik, a na ogrlici je imala malu kuku o koju bih objesio vrećicu s kupljenim namirnicama.

Godine 1973. moja se majka teško razboljela. Budući da sam uvijek bio kod kuće, supruga i ja odlučili smo dovesti je da živi s nama. Otac i moje petero braće već su bili umrli, a preostalo troje živjelo je u drugim dijelovima Rusije. Dok je majka živjela s nama, nastojao sam učiniti za nju najviše što mogu. Na kraju je umrla u dobi od 85 godina.

Godine 1978. odlučio sam konstruirati vozilo koje bi odgovaralo mojim potrebama. Nakon što sam napravio nekoliko pokusnih vozila, konačno sam konstruirao ono koje mi je odgovaralo. Državna prometna komisija dopustila mi je da polažem vozački ispit i registriram svoje vozilo. Nazvao sam ga Osa. Supruga i ja napravili smo i malu autoprikolicu u koju je stao teret do 300 kilograma. Tako smo nas dvoje putovali i vozili stvari sa sobom. Ovo motorno vozilo služilo nam je do 1985.

U to vrijeme oslijepio sam na lijevo oko, a i na desno oko sam sve slabije vidio. Zatim su se kod Lidije pojavili srčani problemi. U svibnju 1985. zbog svojih ograničenja morali smo se preseliti u dom za invalide u Dimitrovgradu.

U ljeto 1990. Jehovini svjedoci posjetili su naš dom za invalide. Bilo mi je veoma zanimljivo ono o čemu su nas poučavali. Pokazali su mi odlomak iz Ivanovog Evanđelja u kojem se govori o čovjeku koji je bio slijep od rođenja. Isus je za njega rekao: “Niti je ovaj čovjek sagriješio niti njegovi roditelji” (Ivan 9:1-3). Svjedoci su mi objasnili da smo grijeh i bolest naslijedili od svog praoca Adama (Rimljanima 5:12).

Međutim, najviše me se dojmila činjenica da će Bog s vremenom izliječiti sve one koji će dobiti život pod vlašću Kraljevstva njegovog Sina, Isusa Krista, kad bude obnovljen Raj na Zemlji (Psalam 37:11, 29; Luka 23:43; Otkrivenje 21:3, 4). Suze radosnice potekle su mi niz lice i šaptom sam rekao: “Pronašao sam istinu, istinu, istinu!” Godinu dana proučavao sam Bibliju s Jehovinim svjedocima, a onda sam se 1991. krstio u vodi u znak predanja Jehovi Bogu.

Premda sam dobio jaku želju da služim Jehovi i propovijedam o njegovim divnim naumima, suočio sam se i s nekim preprekama. Ranije se nisam morao puno kretati, no sada sam trebao izlaziti iz kuće kako bih govorio  drugima o svojoj vjeri. Moje prvo područje za propovijedanje bio je naš dom za invalide u kojem je živjelo preko 300 ljudi. U želji da stupim u kontakt sa što većim brojem ljudi, zamolio sam da radim u uredu kao neka vrsta kućepazitelja.

Svako jutro sjedio bih na radnom mjestu i obavljao svoje zadatke. Na poslu sam stekao mnoge nove prijatelje s kojima vodim zanimljive razgovore o biblijskim temama. Nekoliko njih uzelo je knjige i časopise koji im pomažu da bolje razumiju Bibliju. Posjetioci su se već navikli da im čitam iz Biblije i biblijskih publikacija. Soba u kojoj živimo supruga i ja često je u podnevnoj pauzi toliko puna ljudi da više nema mjesta ni za jednog novog gosta.

Moja kršćanska braća i sestre iz skupštine Jehovinih svjedoka puno mi pomažu u službi propovijedanja. Donose mi biblijsku literaturu i provode vrijeme s mojom suprugom i sa mnom. Također mi pomažu da dođem na skupštinske sastanke u Dvoranu Kraljevstva. Jedan je Svjedok kupio motocikl s prikolicom samo zato da bi me mogao voziti. Druga braća koja imaju automobile rado dolaze po mene tijekom hladnih zimskih mjeseci.

Zahvaljujući tome što se braća s ljubavlju brinu za mene, mogao sam biti prisutan na preko deset kongresa i obrazovnih seminara Jehovinih svjedoka. Moj prvi kongres bio je veliki međunarodni kongres održan u Moskvi u srpnju 1993. Najveći broj prisutnih bio je 23 743, a delegati su došli iz preko 30 zemalja. Da bih prisustvovao tom skupu, trebao sam prevaliti put od oko 1 000 kilometara. Otad nisam propustio nijedan kongres Jehovinog naroda.

Uprava našeg doma za invalide duboko me poštuje i ja to veoma cijenim. Moja supruga Lidija, s kojom već 30 godina živim u skladnom braku, također mi pruža podršku i pomoć, premda ne dijeli moja vjerska uvjerenja. No, najvažnije je to što me Jehova podupire svojom krepkom rukom i blagoslivlja me na divne načine. Prije nekog vremena, točnije 1. rujna 1997, imenovan sam za pionira, kako se nazivaju punovremeni propovjednici Jehovinih svjedoka.

U mom životu bilo je nekoliko situacija u kojima mi je srce moglo prestati kucati te bih umro. Kako li sam danas sretan što se to nije dogodilo i što sam upoznao i zavolio Izvor života, Jehovu Boga! Želim mu i dalje služiti sa svojom duhovnom braćom i sestrama diljem svijeta dok god mi srce kuca.