“BISKUPIMA je žao zbog ‘užasnih zločina’ kraljice Marije”, stajalo je u naslovu britanskog Catholic Heralda od 11. prosinca 1998. Rimokatolički engleski i velški biskupi priznali su da su “u ime katoličke religije učinjena strašna zla, naprimjer protestantima u vrijeme reformacije u Velikoj Britaniji”. Tko je bila kraljica Marija? Kakva je to zla učinila koja su dovela do takvog priznanja? I zašto su engleski i velški biskupi baš sad odlučili izjaviti takvo što?

Marija Tudor rođena je 1516. u rimokatoličkoj Engleskoj. Bila je jedino preživjelo dijete Katarine Aragonske, prve žene kralja Henrika VIII, i majka ju je odgajala kao revnu katolkinju. Njen je otac želio muškog nasljednika, no Katarina mu ga nije rodila. Budući da je papa odbio poništiti njegov brak s Katarinom, Henrik je uzeo stvar u svoje ruke i time otvorio put za protestantsku reformaciju u Engleskoj. Godine 1533. vjenčao se s Anne Boleyn, četiri mjeseca prije nego što je Thomas Cranmer, nadbiskup od Canterburya, njegov prvi brak proglasio nevažećim.

Sljedeće je godine drski Henrik prekinuo sve veze s Rimom i postao vrhovni poglavar Anglikanske crkve. Marija, koju se  sada smatralo nezakonitim djetetom, nikada više nije vidjela svoju majku, koja je bila prisiljena preostale godine svog života provesti daleko od očiju javnosti.

Tijekom sljedećih 13 godina bili su ubijeni neki koji su odbili priznati Henrika kao poglavara crkve ili su i dalje prihvaćali autoritet pape. Henrik je umro 1547, a naslijedio ga je devetogodišnji Eduard, njegov jedini zakoniti sin treće od njegovih šest žena. Eduard i njegovi savjetnici Englesku su nastojali učiniti protestantskom zemljom. Rimokatolike se progonilo zbog vršenja njihovih vjerskih službi, a u crkvama se uništavalo likove i oltare.

U Engleskoj su ubrzo ukinuta ograničenja s obzirom na štampanje i čitanje Biblije, dok su mise na kojima se čitalo Bibliju trebale biti na engleskom, a ne na latinskom. No 1553, u dobi od samo 15 godina, Eduard je umro od tuberkuloze. Budući da se Mariju smatralo zakonitim nasljednikom, postala je kraljica Engleske.

Narod je isprva radosno dočekao 37-godišnju Mariju, ali nakon kratkog vremena više nije bila omiljena. Njeni su se podanici navikli na protestantizam, a ona je sada odlučila zemlju ponovno učiniti rimokatoličkom. Ubrzo su opozvane sve Eduardove odluke koje su se ticale vjerskih pitanja. Marija je zatražila papin oprost u korist svog naroda. I ovog puta Engleska je postala rimokatolička zemlja.

Pomirenje s Rimom izazvalo je novi val progonjenja protestanata. Uspoređivalo ih se s zloćudnim čirom koji treba ukloniti prije nego što zarazi cijelo tijelo. Mnogi koji su odbili prihvatiti učenja Rimokatoličke crkve bili su živi spaljeni na lomači.

Prvi koji je ubijen tijekom Marijine vladavine bio je John Rogers. On je izdao Bibliju koja je poznata kao Matthewova Biblija, a bila je temelj za King James Version. Nakon propovijedi u kojoj je govorio protiv Rimokatoličke crkve i upozoravao na “pogubno papinstvo, idolatriju i praznovjerje”, godinu dana proveo je u zatvoru, a u veljači 1555. spaljen je zbog hereze.

I John Hooper, biskup od Gloucestera i Worcestera, proglašen je heretikom. Izjavio je da svećenicima nije zabranjeno ženiti se i da je, u slučaju preljuba, razvod dopušten. Također je rekao da Krist nije fizički prisutan na misi. Hooper je spaljen, a njegovo bolno umiranje trajalo je skoro 45 minuta. Kad je 70-godišnji protestantski propovjednik Hugh Latimer došao na red da bude spaljen, ohrabrio je Nicholasa Ridleya, još jednog reformista osuđenog na lomaču, sljedećim riječima: “Ne brini se, gospodaru Ridley, i budi čovjek. Danas ćemo, uz Božju milost, zapaliti takvu svijeću da se u Engleskoj, nadam se, nikada neće ugasiti.”

Thomas Cranmer, prvi protestantski nadbiskup od Canterburya u vrijeme Henrika i Eduarda, također je bio osuđen zbog hereze. Iako se odrekao svojih protestantskih vjerovanja, u zadnji je čas pred svima rekao da se predomislio, izjavljujući da je papa Kristov neprijatelj, a u vatru je gurnuo desnu ruku da prva izgori jer je njome potpisao dokument kojim se odrekao svoje vjere.

Iako je u najmanju ruku 800 bogatih protestanata pobjeglo preko granice u sigurnost, naredne tri godine i devet mjeseci, koliko je preostalo do Marijine smrti, u Engleskoj je na lomači spaljeno  barem 277 osoba. Mnoge žrtve bili su obični ljudi koji su postali sasvim zbunjeni s obzirom na to u što bi vjerovali. Dok su mladi odrastali, slušali su kako se javno žigoše papu, a sada ih se kažnjavalo kad bi govorili protiv njega. Drugi su sami redovito čitali Bibliju i imali su vlastita vjerska mišljenja.

Spora, bolna smrt muškaraca, žena i djece koji su bili spaljivani na lomači zaprepastila je mnoge. Povjesničarka Carolly Erickson opisuje jednu tipičnu scenu: “Veoma je često drvo za lomaču bilo sirovo ili je trstika bila previše vlažna da bi se odmah zapalila. Vrećice s barutom privezane za žrtve, koje su im trebale skratiti muke, ne bi se upalile ili bi ih osakatile, ali ne i ubile.” Žrtvama nisu bila začepljena usta, pa se “njihove krikove i molitve često moglo čuti sve do samog trenutka smrti”.

Sve veći broj ljudi počeo je sumnjati u religiju koja je morala spaljivati ljude na lomači da bi silom provodila svoja učenja. Val simpatiziranja žrtava naveo je pisce balada da napišu pjesme posvećene protestantskim mučenicima. John Foxe počeo je raditi svoju knjigu Book of Martyrs, koja je kasnije među protestantskim reformatorima postala važna skoro koliko i Biblija. Mnogi koji su bili rimokatolici na početku Marijinog vladanja na kraju su postali protestanti.

Kad je postala kraljica, Marija je rekla da će se udati za svog rođaka Filipa, španjolskog prestolonasljednika. On je bio kralj stranac i vatreni rimokatolik, a to je bila zadnja stvar koju su mnogi Englezi željeli. Ustanak koji su organizirali protestanti, buneći se protiv tog braka, propao je, te je pogubljeno 100 pobunjenika. Filip i Marija vjenčali su se 25. srpnja 1554, iako Filip nikada nije okrunjen. Međutim, njihov brak, u kojem nisu imali djece, predstavljao je izvor tjeskobe za Mariju koja je željela rimokatoličkog nasljednika.

Marijino se zdravlje pogoršalo i nakon kratke petogodišnje vladavine umrla je u dobi od 42 godine. Tužna je otišla u grob. Mužu je dosadila, a većina podanika ju je mrzila. Prilikom njene smrti mnogi Londonci slavili su na ulicama. Umjesto da je obnovila rimokatolicizam, svojim je fanatizmom dala još više povoda za širenje protestantizma. Njena ostavština sažeta je u imenu pod kojim je poznata — Krvava Marija.

Zašto je Marija naredila da se toliko ljudi spali? Naučila je da su heretici izdajnici Boga, pa je mislila da je njena dužnost iskorijeniti njihov utjecaj prije nego što zaraze čitavu državu. Slušala je svoju savjest, no ignorirala je prava ostalih koje je savjest vodila u drugom pravcu.

Međutim, protestanti su bili jednako netolerantni. Za vrijeme Henrika i Eduarda ljudi su također bili spaljivani zbog svojih religioznih uvjerenja. Marijina protestantska nasljednica Elizabeta I prakticiranje rimokatolicizma proglasila je izdajničkom uvredom, a tijekom njene vladavine bilo je pogubljeno više od 180 engleskih rimokatolika. U sljedećem stoljeću još su stotine ljudi umrle zbog svojih vjerskih stavova.

Desetog prosinca 1998. bila je 50. obljetnica postojanja Opće deklaracije o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda. Članak 18 priznaje “pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti”, uključujući i pravo na promjenu religije te poučavanje i prakticiranje iste. Engleski i velški rimokatolički biskupi izabrali su tu 50. obljetnicu kao “odgovarajuću priliku da katolici ispitaju svoju savjest po tom pitanju” i priznaju “strašna zla” koja su počinjena, naročito u vrijeme Marije Tudor.

Iako im je sada žao zbog djela učinjenih u ime vjerske netrpeljivosti prije skoro 450 godina, je li se nešto uistinu promijenilo? Ljude se više ne spaljuje na lomači, ali mnogi takozvani kršćani i dalje siluju i ubijaju osobe koje su druge vjere. Bog ne odobrava takvu netrpeljivost. Ustvari, Isus Krist, osoba koja savršeno odražava Božju osobnost, izjavio je: “Po tome će svi znati da ste moji učenici, ako budete imali ljubav među sobom” (Ivan 13:35).