IDETE li rado u kazalište? Uživate li u slatkom smijehu koji vam komedija može izmamiti? Osjećate li kako vas je oplemenila ili čak prosvijetlila neka duboka drama koja dira osjećaje ili poučava o ljudskoj prirodi? Ako da, tada će vam možda biti zanimljivo saznati nešto o kazalištu u Epidauru. Ono je tijesno povezano sa samim počecima drame u drevnoj Grčkoj.

Grčki geograf Pauzanija, koji je živio u drugom stoljeću n. e., napisao je da se u Epidauru ‘nalazi najznamenitije kazalište drevnog svijeta. Iako su rimska kazališta veličanstvenija i impozantnija, nijedan arhitekt ne može nadmašiti ljepotu i sklad kazališta u Epidauru.’

Malo selo Epidaur smješteno je otprilike 60 kilometara južno od grčkog grada Korinta. Dvadeset pet stoljeća ranije ono je bilo važno trgovačko i vjersko središte.

No, u vremenu koje je slijedilo blagi brežuljci, obrađena polja i maslinici nisu dali ni naslutiti da se tu nekada nalazilo veliko kazalište. Međutim, ugledni grčki arheolog iz 19. stoljeća Panagís Kavadías bio je siguran da ovi brežuljci kriju dobro čuvanu tajnu. Njegovu znatiželju pobudio je ranije spomenuti Pauzanijin opis te je bio uvjeren da će ispod površine ovog, posve običnog krajolika pronaći veličanstveno kazalište. To se i dogodilo u proljeće 1881.

Nakon šest godina Kavadíasovog mukotrpnog rada i iskapanja, svjetlo dana ugledalo je impozantno, gotovo nedirnuto kazalište. Prema riječima arheologâ, kazalište je negdje oko 330. pr. n. e. sagradio Poliklet mlađi, istaknuti kipar i arhitekt iz obližnjeg  grada Árgosa. Mános Perrákis, ovovremeni arhitekt, odražava opće mišljenje istraživačâ kada kazalište u Epidauru naziva “najpoznatijim i najbolje očuvanim grčkim kazalištem”.

Otkriće kazališta u Epidauru podjednako je važno i arheolozima i arhitektima. Većina postojećih drevnih kazališta djelomično je razrušena ili rekonstruirana, no kazalište u Epidauru sva je ova stoljeća ostalo nedirnuto, i to zahvaljujući šest metara debelim naslagama zemlje koje su ga prekrivale te samim time i štitile.

Današnji posjetilac može veoma jasno uočiti glavne dijelove kazališta. Orhestra, ravna površina kružnog oblika na kojoj su plesači i zbor izvodili svoje točke, omeđena je uskim pojasom mramora. Pod orhestre je od nabijene zemlje, a u samom njenom središtu nalazi se žrtvenik. Iza orhestre je skena, od koje su ostali samo temelji. Glumci su u početku nastupali na orhestri, a kulise, koje su se sastojale od oslikanih pravokutnih ploča montiranih na rotirajuće trokutne ploče, bile su pričvršćene na sam rub pozornice. Kasnije su glumci počeli nastupati na samoj skeni, pa je orhestra prepuštena zboru, a kulise su podignute na zidove skene.

Kazalište u Epidauru u početku je imalo 6 000 sjedećih mjesta. U drugom stoljeću pr. n. e. gornji je dio proširen kako bi se dodao još 21 red sjedala, pa se ukupan broj sjedala povećao na preko 13 000. Sjedala u prvom redu, koja su bila rezervirana za dostojanstvenike, razlikovala su se od ostalih po tome što su bila isklesana od kamena crvenkaste boje i imala su naslon.

Kazalište u Epidauru poznato je po izvanrednoj akustici. “Najslabiji zvuk — uzdah ili trganje komadića papira — može se posve jasno čuti i u posljednjem redu”, kaže profesor arheologije S. E. Iakovídis.

Mnogi turisti koji dolaze razgledati ovo kazalište vole stati nasred orhestre i recitirati poeziju, pjevati ili čak šaptati prijateljima koji sjede visoko, u posljednjem redu sjedala. Impresionira ih izvanredni princip po kojem se zvuk prenosi do svakog kutka tog ogromnog gledališta.

Tako dobra akustika pripisuje se amfiteatralnom, polukružnom obliku kazališta u Epidauru. To nas podsjeća na propovijedi koje je Isus držao pred velikim mnoštvima ljudi u prirodnim amfiteatrima — obično su to bile padine brežuljaka — zahvaljujući čemu su ga svi mogli jasno čuti (Matej 5:1, 2; 13:1, 2).

Osim toga, nagib pod kojim su smješteni nizovi sjedala u Epidauru smanjuje udaljenost između pozornice i najviših redova. Zvučni valovi gotovo da i ne oslabe dok stignu do gornjih redova.

Još jedan činilac koji doprinosi tako dobroj akustici je odgovarajući razmak između redova. On omogućava zvuku da se ravnomjerno širi, a da pritom ne promijeni jačinu i čistoću. Među ostale činioce spadaju i odbijanje zvuka od tvrde, kompaktne površine orhestre i redova sjedala, kvalitetan građevni mramor, tiha okolina i povjetarac koji neprestano puše iz pravca orhestre prema gledateljima.

Budući da su drevni Grci izuzetno pažljivo i vješto gradili kazališta poput ovog u Epidauru, gledaoci su mogli s lakoćom gledati i slušati dramu. Drama vuče porijeklo iz  svetkovina plodnosti kojima su se slavile žetva i berba, kao i predodžbe o smrti i obnavljanju života. Takvim orgijskim svetkovinama iskazivana je čast Dionizu, mitskom bogu vina i plodnosti. U tim se predstavama nisu samo slavili mitski bogovi već su one često imale i nekakvu fabulu. S vremenom su nastale tri glavne vrste pripovijedanja: tragedija, komedija i satira. Uvidjevši ogromnu popularnost tih manifestacija, gradski su ih upravitelji podupirali služeći se njima kao sredstvom za stjecanje veće političke moći.

S vremenom je utjecaj dionizijskih svečanosti na dramu iščeznuo, a isto se dogodilo i s prevladavajućim prizorima orgijskih svetkovina u njoj. U potrazi za novim temama za svoja djela slavni dramatičari iz petog stoljeća pr. n. e., kao primjerice Eshil, Sofoklo i Euripid, okrenuli su se grčkoj povijesti i mitologiji. Ta sve veća popularnost drame stvorila je potrebu za većim kazalištima, poput ovog u Epidauru. No također je bilo potrebno da gledatelji čuju svaku riječ izgovorenu u drami — u koju su često bile upletene vješta igra riječi i duhovite dosjetke — što je od graditelja zahtijevalo izuzetnu pažnju i vještinu.

Za izvedbu nekog kazališnog djela bili su potrebni zbor (obično 10 do 15 osoba) i glumci (nikad više od 3 lika nisu izgovarala tekst u jednoj sceni). Glumci su dobili naziv hypokritaí, oni koji odgovaraju zboru. S vremenom se taj izraz počeo koristiti u prenesenom smislu i označavao je licemjernu, odnosno prijetvornu, osobu. U Matejevom Evanđelju ova se riječ koristi kako bi se njome opisalo prijetvorne pismoznalce i farizeje Isusovog vremena (Matej 23:13).

Drevna drama ponovo je oživjela u kazališnim predstavama u Epidauru i drugim kazalištima u Grčkoj. Do početka 20. stoljeća drevna grčka drama, naročito tragedija, bila je isključivo predmet akademskog izučavanja. No otkako je 1932. utemeljeno Grčko nacionalno kazalište, djela drevnih dramatičara prevode se na suvremeni grčki.

Od 1954. Festival drame Epidauria postao je godišnja manifestacija. Svakog ljeta kazalište u Epidauru ugošćuje mnoge kazališne skupine iz Grčke i inozemstva, koje u njemu izvode drevna dramska djela. Na tisuće turista i ljubitelja kazališta posjećuju ovo mjesto kako bi prisustvovale suvremenim izvedbama dramskih djela napisanih prije gotovo 2 500 godina.

Stoga vas pozivamo da sljedeći put kad posjetite Grčku dođete u Epidaur. Nakon što vidite njegovo impresivno kazalište, možda ćete zaključiti isto što i Pauzanija: ‘Nijedan arhitekt ne može nadmašiti ljepotu i sklad kazališta u Epidauru.’