U MNOGIM civilizacijama postoje priče i legende koje nastoje objasniti zbog čega ljudi umiru. Tako, naprimjer, jedna afrička legenda kaže da je Bog poslao kameleona da donese ljudima besmrtnost, no kameleon je putovao tako sporo da je jedan drugi gušter, koji je nosio poruku o smrti, stigao prije njega. Lakovjerno čovječanstvo prihvatilo je gušterovu poruku i tako izgubilo priliku da postane besmrtno.

I filozofi su stoljećima pokušavali odgovoriti na pitanje: Zašto čovjek umire? U četvrtom stoljeću pr. n. e. grčki filozof Aristotel naučavao je da duljina čovjekovog života ovisi o sposobnosti tijela da održava ravnotežu između topline i hladnoće. On je rekao: “Smrt je uvijek uzrokovana izvjesnim nedostatkom topline.” Platon je pak naučavao da čovjek ima besmrtnu dušu koja nadživljava smrt tijela.

U današnje vrijeme, unatoč zadivljujućem napretku suvremene znanosti, pitanja biologâ o tome zašto starimo i umiremo uglavnom ostaju bez odgovora. U londonskom listu The Guardian Weekly pisalo je: “Jedan od velikih misterija medicine nije pitanje zašto ljudi umiru od kardiovaskularnih bolesti ili raka: pitanje je zašto umiru čak i onda kad je baš sve u redu. Ako se ljudske stanice dijele i ako se njihovo obnavljanje diobom nastavlja nekih 70 godina, zašto se onda odjednom prestaju umnožavati?”

U nastojanju da shvate proces starenja, genetičari i molekularni biolozi posvetili su se istraživanju stanice. Mnogi znanstvenici smatraju da se u tim mikroskopski sitnim jedinicama može naći ključ za duži život. Neki, naprimjer, predviđaju da će genetičko inženjerstvo uskoro omogućiti znanstvenicima da pobijede rak i srčane bolesti. No koliko je znanost blizu ostvarenja čovjekovog sna o vječnom životu?

Nekadašnje generacije znanstvenika pokušavale su otkriti tajne stanice, no nisu raspolagale potrebnim instrumentima i aparaturom. Znanstvenici su tek unazad stotinu godina dobili priliku da zavire u stanicu i vide mnoge njene osnovne dijelove. I što su otkrili? Znanstveni pisac Rick Gore kaže: “Pokazalo se da je stanica zapravo mikrosvemir.”

Da bismo dobili predodžbu o izuzetnoj složenosti stanice, imajmo na umu da se svaka stanica sastoji od bilijunâ puno manjih jedinica koje se nazivaju molekule. Pa ipak, promatrajući građu stanice, znanstvenici nalaze fantastičan red i dokaze da ju je netko konstruirao. Philip Hanawalt, docent genetike i molekularne biologije na Sveučilištu Stanford, kaže: “Normalan rast čak i najjednostavnije žive stanice zahtijeva usklađeno odvijanje desetaka tisuća kemijskih reakcija.” On također kaže: “Funkcije za koje su programirane te sićušne kemijske tvornice  daleko nadmašuju ono što znanstvenik može učiniti u svom laboratoriju.”

Zamislite onda pred kakvim bi se ogromnim izazovom našli znanstvenici koji bi pokušali biološkim putem produžiti ljudski životni vijek. To bi zahtijevalo ne samo duboko razumijevanje osnovnih komponenti od kojih je sazdan život već i sposobnost da se njima barata! Zavirimo nakratko u ljudsku stanicu da bismo ilustrirali s kojim se izazovom biolozi suočavaju.

Svaka stanica ima složeni kontrolni centar koji se naziva jezgra. Jezgra upravlja aktivnostima stanice, ravnajući se po zbirci kodiranih uputstava. Ta su uputstva pohranjena u kromosomima.

Naši kromosomi sastoje se prvenstveno od proteina i deoksiribonukleinske kiseline, ili kraće DNK. * Premda su znanstvenici još krajem 1860-ih znali za DNK, tek su 1953. konačno otkrili njenu molekularnu strukturu. No čak je i tada trebalo još skoro deset godina da biolozi počnu shvaćati “jezik” kojim se molekule DNK služe pri prenošenju genetskih informacija. (Vidi okvir na 22. stranici.)

Genetičari su 1930-ih otkrili da se na kraju svakog kromosoma nalazi kratka sekvenca DNK koja stabilizira kromosom. Ti odsječci DNK zovu se telomeri, od grčkog télos (kraj) i méros (dio), i djeluju poput zaštitne kapice na kraju vezica za cipele. Da nema telomera, naši bi se kromosomi odmotavali i raspadali na kratke dijelove, lijepili se jedni za druge ili na neki drugi način postali nestabilni.

Međutim, istraživači su s vremenom zapazili da se kod skoro svih vrsta stanica telomeri skraćuju nakon svake diobe stanice. Zbog toga se stanični telomeri nakon 50-ak dioba smanjuju na veličinu sićušnih kvržica, a stanica se prestaje dijeliti i na koncu odumire. Dr. Leonard Hayflick je 1960-ih prvi iznio zapažanje da stanice izgleda imaju ograničen broj mogućih dioba prije nego što odumru. Stoga mnogi znanstvenici taj fenomen nazivaju Hayflickova granica.

Je li dr. Hayflick otkrio ključ starenja stanica? Neki su mislili da jest. Godine 1975. u publikaciji Nature/Science Annual pisalo je kako znanstvena avangarda s područja gerontologije smatra da “sva živa bića nose u sebi jedan precizno podešen autodestruktivni mehanizam, sat starenja koji svakim otkucajem pomalo smanjuje vitalnost”. Tako se rodila nada da su znanstvenici najzad počeli prodirati u samu srž procesa starenja.

U 1990-ima znanstvenici koji su istraživali ljudske stanice oboljele od raka otkrili su još jedan važan detalj u vezi sa “staničnim satom”. Ustanovili su da su maligne stanice naučile kako ignorirati svoj “stanični sat” i dijeliti se do u beskonačnost. To je otkriće podsjetilo biologe na jedan vrlo neobičan enzim, koji je otkriven u 1980-ima, a kasnije je pronađen kod gotovo svih vrsta stanica raka.  Enzim se naziva telomeraza. Kako on djeluje? Jednostavno rečeno, telomeraza se može usporediti s mehanizmom za pomicanje kazaljki staničnog “sata”, a vraćanje sata unatrag postiže se produživanjem telomera.

Istraživanje telomeraze uskoro je postalo jedno od najinteresantnijih područja u molekularnoj biologiji. Pretpostavljalo se da bi se starenje moglo zaustaviti, ili barem u znatnoj mjeri odgoditi, kad bi biolozi mogli pomoću telomeraze spriječiti skraćivanje telomera u diobi zdravih stanica. Zanimljivo je da Geron Corporation News izvještava kako su znanstvenici koji vrše laboratorijske eksperimente s telomerazom već dokazali da se kod zdravih ljudskih stanica mogu učiniti preinake da stanice dobivaju “neograničenu sposobnost repliciranja”.

Unatoč takvom napretku, malo je razloga za očekivanje da će u skoroj budućnosti biolozi pomoću telomeraze znatno produžiti naš životni vijek. A zašto? Između ostalog, zato što na starenje ne utječe samo propadanje telomera već i mnogo drugih faktora. Uzmimo za primjer komentar dr. Michaela Fossela, autora knjige Reversing Human Aging: “Čak i ako pobijedimo ono što danas podrazumijevamo pod starenjem, još uvijek ćemo stariti na neki nov, manje poznat način. Čak i kad bismo mogli beskonačno dugo produživati telomere, možda ne bismo obolijevali od bolesti koje danas povezujemo sa starošću, no na koncu bi nam se tijelo ipak istrošilo te bismo umrli.”

Da, vjerojatno postoji mnogo bioloških faktora koji utječu na proces starenja. No odgovore na pitanja o tim faktorima znanstvenici zasad ne mogu dokučiti. Leonard Guarente s Massachusetts Institute of Technology kaže: “U ovom trenutku starenje je još uvijek velika zagonetka” (Scientific American, jesen 1999).

Dok biolozi i genetičari nastavljaju istraživati stanicu kako bi dokučili zašto ljudi stare i umiru, Božja Riječ otkriva pravi razlog. Ona jednostavno kaže: “Preko jednog čovjeka grijeh [je] ušao u svijet i preko grijeha smrt, i tako se smrt proširila na sve ljude jer su svi sagriješili” (Rimljanima 5:12). Da, to što ljudi umiru posljedica je stanja koje znanost nikad neće moći popraviti — naslijeđenog grijeha (1. Korinćanima 15:22).

S druge strane, naš Stvoritelj obećava da će putem Kristove otkupne žrtve ukloniti posljedice naslijeđenog grijeha (Rimljanima 6:23). Možemo biti potpuno uvjereni da naš Stvoritelj zna kako stati na kraj starenju i smrti, jer Psalam 139:16 kaže: “Zametak moj vidješe oči tvoje, u knjizi je tvojoj sve to zapisano.” Naravno, Jehova Bog je taj koji je stvorio genetski kod te ga, da tako kažemo, zapisao. Stoga će se on u svoje vrijeme pobrinuti da geni dozvole vječni život onima koji su poslušni Božjim zahtjevima (Psalam 37:29; Otkrivenje 21:3, 4).