BUDUĆI da je voda neophodna za opstanak i napredak čovječanstva, rane su se civilizacije razvile na prostorima oko rijeka. Kako su rijekama nekada pridavana obilježja bogova i božica, rani povijesni zapisi o njima znaju biti obavijeni velom mitologije. Povijest Inda i Gangesa, koji je u Indiji još poznat i kao Ganga Ma (Majka Ganga), sasvim sigurno odgovara ovom opisu.

Kako hindusi tako i budisti smatraju da su 6 714 metara visoka planina Kailas i obližnje jezero Manasarowar prebivalište bogova. Dugo se vremena vjerovalo da iz tog jezera kroz usta životinja istječu četiri velike rijeke. Rijeka lav bila je Ind, a rijeka paun Ganges.

Tibetanci nisu rado primali strane istraživače. Ipak, jedan engleski veterinar, radnik Istočnoindijske kompanije, uspio je 1811. proputovati čitavu zemlju tako što se stalno prerušavao. Izvijestio je da u Manasarowar utječu neki planinski potoci, no da nikakve rijeke ne istječu iz njega. Tek su početkom 20. stoljeća pronađeni izvori rijeka Inda i Gangesa. Ind izvire u Tibetu, na sjeveru Himalaje, a Ganges svoj tok počinje u sjevernoj Indiji, u jednoj ledenoj pećini na obroncima Himalaje.

Vjeruje se da su prvi stanovnici Indijskog potkontinenta stigli u dolinu Inda putujući u pravcu istoka. U toj su dolini, primjerice na lokalitetima Harappa i Mohenjo Daro, arheolozi pronašli ostatke veoma naprednih civilizacija. U prvih nekoliko desetljeća 20. stoljeća zbog tih je otkrića došlo do promjene mišljenja da su prvi stanovnici Indije bila primitivna nomadska plemena. Pred više od 4 000 godina civilizacija doline Inda bila je na istom stupnju razvoja, ako ne i naprednija od civilizacije u Mezopotamiji. Ostaci poput mreže razgranatih ulica, višekatnica i stambenih zgrada, izvrsnog kanalizacijskog sustava i septičkih jama, ogromnih žitnica, hramova i kupalištâ za ritualno čišćenje ukazuju da je na tom mjestu nekada postojala napredna urbana civilizacija. Neki pokazatelji također daju naslutiti da su ljudi iz doline Inda u to vrijeme imali trgovačke veze s Mezopotamijom i Srednjim istokom budući da se rijekom Ind moglo ploviti stotine kilometara kroz unutrašnjost zemlje i stići do Arapskog mora.

Izgleda da su kroz stoljeća prirodne katastrofe — možda potresi ili velike poplave — oslabile urbanu civilizaciju doline Inda. Zbog toga stanovništvo tog područja nije moglo pružiti dovoljno snažan otpor hordama nomadskih plemena koje su nahrupile iz središnje Azije, a o kojima se općenito govori kao o Arijcima. Najveći dio gradskog stanovništva protjeran je s obala rijeke, tako da se drevna kultura koja se razvila na obalama Inda premjestila u južnu Indiju, gdje Dravidi još i danas postoje kao jedna od glavnih etničkih skupina u Indiji.

 Krećući se kroz Indiju u pravcu istoka, neka arijska plemena počela su naseljavati nizinu Gangesa. Takva podjela potkontinenta pod utjecajem Arijaca dovela je do toga da se u sjevernoj Indiji razvila jedinstvena arijska kultura, koja je prvenstveno vezana uz rijeku Ganges i u tom se području uvelike zadržala sve do današnjeg vremena.

Arheološki nalazi pokazuju da između religije u dolini Inda i religije u Mezopotamiji postoje neke sličnosti. Ostaci nekih predmeta koji se vežu uz hinduizam, religiju za koju se dugo vremena smatralo da je religija Arijaca, pronađeni su u ruševinama gradova na rijeci Ind. Stapanjem bogova i religioznih vjerovanja iz vremena prije dolaska Arijaca te bogova i religioznih vjerovanja Arijaca nastala je hinduistička religija. U početku je Arijcima rijeka Ind bila sveta rijeka, no kako su se nastavili kretati prema istoku i naseljavati obale Gangesa, svoje su obožavanje usmjerili na tu rijeku. Tijekom stoljeća na Gangesu su se razvili gradovi kao što su Hardwar, Allahabad i Varanasi. Stanovništvo tih gradova bilo je okrenuto hinduističkoj religiji. Danas milijuni hodočasnika hrle u ova središta kako bi zaronili u vode Gangesa, za koje se vjeruje da liječe i čiste.

Za razliku od hinduizma, koji je nastao na obalama rijeke Inda, počeci budizma vezani su za područje oko rijeke Gangesa. Upravo je u Sarnathu, nedaleko od grada Varanasia, Siddhārtha Gautama, zvani Buddha, održao svoju prvu propovijed. Navodno je u dobi od 79 godina preplivao Ganges na mjestu gdje je neobično širok.

Danas su vode dviju rijeka u puno kritičnijem stanju nego što su bile prije 4 000 godine, kada su bolji uvjeti za život privlačili ljude na obale Inda i Gangesa. Da bi rijeke i dalje mogle udovoljavati potrebama brojnog stanovništva Indije, Pakistana i Bangladeša, njihove je vode potrebno pažljivo nadzirati. (Vidi kartu na stranicama 16-17.) Budući da rijeke teku kroz više zemalja, u tu je svrhu trebalo sklopiti međunarodne sporazume. U Pakistanu je, između ostalog, zbog navodnjavanja izgrađena 3 kilometra dugačka i 143 metra visoka brana Tarbela Dam. To je jedna od najvećih brana na svijetu, za čiju je izgradnju trebalo navesti 148 500 000 kubičnih metara zemlje. Brana Farakka Barrage na Gangesu sagrađena je kako bi se osigurao adekvatan i stalan dotok vode u rijeku po kojoj se, u blizini luke Calcutte, odvija sve gušći brodski promet.

Jedan od najvećih problema Gangesa, kao i mnogih drugih rijeka, je zagađenost. Zbog toga je indijska vlada 1984. pokrenula zahtjevan projekt pod nazivom Plan djelovanja za Ganges. Naglasak je stavljen na pretvaranje organskog otpada u gnojivo ili u bioplinove, skretanje odvodnih kanala koji završavaju u rijekama i izgradnju postrojenja za pročišćavanje voda od kemijskog otpada.

Mnogim rijekama trebalo bi vratiti izvornu ljepotu i čistoću, no iz svega se vidi da je to problem koji ne mogu riješiti ljudi. Zato će Bog uskoro riješiti taj problem. Pod upravom njegovog Kraljevstva ‘rijeke će pljeskati rukama’ jer će čitava Zemlja biti pretvorena u raj (Psalam 98:8).