UOČI Isusove žrtvene smrti njegovi najbliskiji prijatelji upustili su se u žučnu raspravu. Prema Luki 22:24, “među njima je nastala i žučna prepirka o tome kojeg bi od njih trebalo smatrati najvećim”. To nije bilo prvi put da je među Isusovim apostolima došlo do takve rasprave. Isus je već ranije, barem u dva navrata, trebao ispraviti njihov način razmišljanja.

Kako li je žalosno da ih je te izuzetno važne večeri Isus morao ponovno podsjećati na to kakav bi uistinu trebao biti kršćanski sluga. On je rekao: “Neka onaj koji je najveći među vama bude kao najmlađi, a onaj koji predvodi neka bude kao onaj koji služi” (Luka 22:26).

Ne bi nas trebalo čuditi što su apostoli imali pogrešnu predodžbu o važnosti položaja i ugleda. Prije Isusa njihov su glavni uzor u pogledu vjerskog vodstva bili pismoznalci i farizeji. Ti su lažni sluge, umjesto da pružaju ljudima duhovno vodstvo i upute, podržavali krute tradicije i pravila koja ‘zatvaraju nebesko kraljevstvo pred ljudima’. Bili su to pojedinci kojima je bilo stalo do položaja, koji su se htjeli isticati i bili su egocentrični. Oni su svoja djela činili “zato da ih vide ljudi” (Matej 23:4, 5, 13).

Međutim, Isus je svojim učenicima predstavio jedan novi koncept duhovnog služenja. On ih je poučio: “Nemojte dopustiti da vas zovu Rabbi, jer jedan je vaš učitelj, a vi ste svi braća. Osim toga, nikoga na zemlji ne zovite svojim ocem, jer jedan je vaš Otac, onaj koji je na nebesima. (...) A najveći među vama mora biti vaš sluga” (Matej 23:8-11). Isusovi učenici nisu smjeli oponašati vjerske vođe svog vremena. Ako su željeli biti pravi sluge, trebali su oponašati Isusa. Kakav im je primjer on ostavio?

U Bibliji se za izraz “sluga” često koristi grčka riječ diákonos. The Encyclopedia of Religion objašnjava da ta riječ ne predstavlja “status nego odnos koji u pogledu služenja postoji između sluge i onoga kome on služi: slijeđenje Kristovog primjera (...) igra ključnu ulogu u kršćanskom razumijevanju pojma služenja”.

 U skladu s ispravnom definicijom riječi “sluga”, Isus je davao sve od sebe kako bi pomagao drugima. On je strpljivo objasnio: “Sin čovječji nije došao da mu služe, nego da služi i da svoju dušu da kao otkupninu u zamjenu za mnoge” (Matej 20:28). Isus je nesebično trošio svoje vrijeme, snagu i sposobnosti kako bi pomagao drugima u fizičkom i u duhovnom pogledu. Zašto je to činio? Zato što je osjećao sažaljenje prema mnoštvima ljudi kojima je u duhovnom smislu bila nanesena šteta i koji su hrlili da ga vide. Htio im je pomoći. Isusu je motiv za službu bila nesebična ljubav i on je želio da i njegovi učenici pokazuju takav stav u pogledu davanja (Matej 9:36).

Tijekom svog života Isus je ostavio uzor onima koji će u budućnosti biti sluge. “Žetva je velika”, rekao je, “a radnika je malo. Zato molite Gospodara žetve da pošalje radnike u svoju žetvu” (Matej 9:37, 38). Da, Kristovi sluge trebali su biti radnici u najvećem djelu koje je svijet ikada vidio — u pružanju duhovne utjehe čitavom čovječanstvu putem propovijedanja i poučavanja o dobroj vijesti o Božjem Kraljevstvu (Matej 28:19, 20).

Upravo je zbog stavljanja naglaska na davanje i na služenje potrebama drugih Kristov pristup služenju bio toliko poseban. On je učio svoje sluge da budu radnici, duhovni ribari i pastiri, a ne mistici i akademici koji se odijevaju u posebne odore i svečano ruho (Matej 4:19; 23:5; Ivan 21:15-17).

Nažalost, taj se uzvišeni i nesebični koncept o slugama kao samopožrtvovnim propovjednicima i učiteljima tijekom stoljeća iskrivio. Ono što je u početku bilo kršćansko služenje pretvorilo se u formalnu hijerarhijsku instituciju. Osnovani su crkveni redovi i udruženja koji su stekli ugled i moć, a često su nagomilavali i silno bogatstvo. To je dovelo do podjela. Nastala je svećenička klasa koja se uglavnom posvetila davanju sakramenata i savjetovanju onih koji su zastranili. Kršćanstvo prvog stoljeća bilo je aktivna religija čiji su svi članovi bili sluge, no ono se u narednim stoljećima pretvorilo u pasivnu religiju u kojoj je samo nekolicina posebno školovanih i opunomoćenih pojedinaca mogla propovijedati i poučavati.

Međutim, Biblija ne označava kršćanskog slugu kao onog tko nosi neku posebnu odjeću, vrši pompozne rituale, dobiva plaću ili je imenovan državnom odredbom, već kao onog tko nesebično radi. Apostol Pavao je naglasio kakav bi stav trebali pokazivati kršćanski sluge. On ih je potaknuo da ne rade ‘ništa iz taštine, nego u poniznosti’ (Filipljanima 2:3).

Pavao je sigurno živio u skladu s onim što je propovijedao. Pomno je slijedio Kristov primjer i nikada nije tražio “svoju korist nego korist mnogih, kako bi bili spašeni”. On je razumio i ozbiljno prihvatio svoju odgovornost da, kao što je i sam rekao, ‘besplatno prenosi dobru vijest, kako ne bi zloupotrijebio ovlaštenje koje ima u dobroj vijesti’. Pavao nije ‘tražio slavu od ljudi’ (1. Korinćanima 9:16-18; 10:33; 1. Solunjanima 2:6).

Kakvog li izvanrednog primjera pravog kršćanskog sluge! Oni koji oponašaju njegov odličan primjer i slijede primjer nesebičnosti koji je ostavio Isus Krist, velikodušno dajući sve od sebe kako bi drugima pružali duhovnu pomoć i tješili ih dobrom viješću, pokazuju da su istinski Božji sluge (1. Petrova 2:21).