KAD astronauti promatraju Zemlju iz svemira, stoji u knjizi Antarctica: The Last Continent, najupečatljiviji prizor na našoj planeti upravo je ledeni pokrov Antarktike. On “svijetli poput velikog bijelog svjetionika na dnu svijeta”, izvijestili su astronauti.

Na Antarktici ima oko 30 milijuna kubičnih kilometara leda, što je čini nekom vrstom stroja za proizvodnju leda kontinentalnih razmjera. Snijeg koji pada na ovom kontinentu sabija se i pretvara u led. Sila gravitacije tjera taj led polako prema obali, gdje klizi u more i tako formira ogromne ledene šelfove. (Vidi okvir na stranici 18.)

Međutim, posljednjih se godina ubrzao proces otapanja leda, zbog čega su se mnogi ledeni šelfovi smanjili, a neki i potpuno iščeznuli. Jedan izvještaj navodi da se 1995. od 1 000 kilometara dugačkog Larsenovog ledenog šelfa urušio komad leda površine 1 000 četvornih kilometara i razlomio na tisuće ledenih bregova.

Do otapanja leda zasad je došlo na području Antarktičkog poluotoka. Na ovom poluotoku, koji se proteže u obliku slova S i koji je u biti produžetak planinskog lanca Anda u Južnoj Americi, u proteklih je 50 godina temperatura porasla za 2,5 stupnjeva Celzija. Zbog toga se otok James Ross, koji je nekada bio potpuno okružen ledom, sada može oploviti. Zbog otapanja leda došlo je i do naglog bujanja vegetacije.

No, kako je do izraženijeg otapanja leda došlo samo na području Antarktičkog poluotoka, neki znanstvenici nisu baš uvjereni da se radi o jednom od pokazatelja globalnog zagrijavanja. Međutim, prema jednoj norveškoj studiji, ledena kora na Arktiku također se smanjuje. (Budući da Sjeverni pol ne počiva na kopnu, velik dio arktičkog leda smrznuta je morska voda.) Sve ove promjene, navodi se u toj studiji, uklapaju se u sliku događaja koji bi trebali pratiti proces globalnog zagrijavanja.

No, osim što reagira na promjene u temperaturi, Antarktika čini još nešto. Taj je kontinent opisan kao “glavni pokretački stroj mnogih promjena do kojih dolazi u globalnoj klimi”. Ako je to točno, onda bi daljnje promjene na kontinentu mogle utjecati na vremenske prilike u budućnosti.

U međuvremenu je visoko iznad Antarktike, u atmosferskom ozonskom omotaču, došlo do stvaranja rupe čija je površina dvostruko veća od površine Evrope. Ozon, jedan oblik kisika, štiti Zemlju od štetnog ultraljubičastog zračenja koje oštećuje oči i uzrokuje rak kože. Kako je to zračenje sve jače, istraživači na Antarktici moraju zaštititi kožu od Sunca i nositi zaštitne ili sunčane naočale s posebnim refleksnim slojem kako bi zaštitili oči. Samo će vrijeme pokazati u kolikoj se mjeri to odražava na sezonski biljni i životinjski svijet na Antarktici.

Gornji bi naslov mogao poslužiti kao prikladno upozorenje posjetiocima koji dolaze na Antarktiku. Zbog čega? Iz nekoliko razloga, kako navodi Australski odsjek za Antarktiku. Kao prvo, zbog temeljnih ekoloških veza na Antarktici, okoliš je veoma osjetljiv na bilo kakav oblik uznemiravanja. Kao drugo, biljke rastu tako sporo da se stopa na mahovini može vidjeti i nakon deset godina. Oštećene ili oslabljene biljke prepuštene su na milost i nemilost antarktičkim snažnim vjetrovima, koji mogu uništiti čitave biljne zajednice. Kao treće, budući da je iznimno hladno, to znači da će možda proteći i deseci godina prije nego se otpad razgradi. Kao četvrto, ljudi mogu nenamjerno donijeti neke vrste  mikroorganizama koji su strani ovom izoliranom, pa stoga i ranjivom kontinentu. I konačno, turisti i znanstvenici najčešće posjećuju rubne dijelove obalnog područja — a to su područja koja ujedno uvelike pogoduju životinjskom i biljnom svijetu. Kako na ta područja otpada samo oko 2 posto čitave kopnene površine kontinenta, nije teško zaključiti zbog čega bi Antarktika ubrzo mogla postati prenapučena. Nakon svega ovoga nameće nam se jedno pitanje: Tko nadzire ovaj ogromni kontinent?

Mada sedam zemalja polaže pravo na neke dijelove Antarktike, kontinent je, općenito uzevši, jedinstven po tome što nema ni vladara ni građanstva. “Antarktika je jedini kontinent na Zemlji kojim se u potpunosti upravlja putem jednog međunarodnog sporazuma”, izvještava Australski odsjek za Antarktiku.

Taj dokument, nazvan Sporazum o Antarktici, potpisalo je 12 vlada, a na snagu je stupio 23. lipnja 1961. Broj zemalja potpisnica tog sporazuma otada je porastao na preko 40. Svrha tog sporazuma je “osigurati u interesu čitavog čovječanstva da se Antarktika zauvijek koristi samo u miroljubive svrhe i da nikada ne postane poprište ili predmet međunarodnih nesuglasica”.

U siječnju 1998, kao dodatak Sporazumu o Antarktici, na snagu je stupio i Protokol o zaštiti okoliša. Tim je protokolom zabranjeno svako vađenje rude i eksploatacija minerala na Antarktici, i to najmanje narednih 50 godina. Kontinent i okolni morski ekosistemi ujedno su proglašeni “prirodnim rezervatom namijenjenim u miroljubive i znanstvene svrhe”. Zabranjene su vojne aktivnosti, isprobavanje oružja i odlaganje nuklearnog otpada. Pristup je zabranjen čak i psima za vuču saonica.

Sporazum o Antarktici pozdravljen je kao “primjer međunarodne suradnje bez presedana”. Pa ipak, još je mnogo problema koje treba riješiti, među kojima je i pitanje suvereniteta. Naprimjer, tko će biti zadužen za provođenja tog sporazuma i na koji način će to činiti? I kako će zemlje potpisnice izaći na kraj s naglim razvojem turizma — potencijalne prijetnje osjetljivom antarktičkom ekološkom sustavu? Posljednjih je godina broj turista koji brodovima dolaze na Antarktiku prešao brojku od 7 000 godišnje, a očekuje se da će se ta brojka za kratko vrijeme i udvostručiti.

U budućnosti se mogu pojaviti još neke izazovne situacije. Naprimjer, što ako znanstvenici otkriju vrijedne minerale ili nalazišta nafte? Hoće li sporazum spriječiti crpljenje prirodnih bogatstava u komercijalne svrhe i zagađenje koje često ide ruku pod ruku s njim? Sporazumi se mogu izmijeniti, a Sporazum o Antarktici nije nikakav izuzetak. Ustvari, član 12. tog sporazuma ostavlja mogućnost za “izmjenu ili dopunu sporazuma u svakom trenutku kad se sve zemlje potpisnice jednoglasno slože s time”.

Naravno, niti jedan sporazum ne može Antarktiku zaštititi od zagađenja koje stvara suvremeni, industrijalizirani svijet. Kakve li štete ako dalekosežni učinci ljudske pohlepe i neznanja uprljaju prekrasni ‘bijeli svjetionik’ na dnu planete Zemlje! Naškoditi Antarktici znači naškoditi i čovječanstvu. Ako smo od Antarktike nešto naučili, onda je to činjenica da je čitava planeta Zemlja — poput ljudskog tijela — jedan međusobno povezani sustav kojim Stvoritelj savršeno upravlja kako bi podržao život i omogućio nam da uživamo u njemu.