MNOGI aspekti višestruke preosjetljivosti na kemikalije (MCS-a) djeluju zbunjujuće. Razumljivo je da s obzirom na prirodu same bolesti u medicinskim krugovima postoje znatna razmimoilaženja u mišljenju. Jedni liječnici smatraju da je uzrok MCS-a fizičke naravi, drugi smatraju da je uzrok psihičke naravi, a treći navode i fizičke i psihičke faktore. Neki liječnici pretpostavljaju da je MCS možda čak skupina od nekoliko različitih bolesti. *

Mnoge osobe koje pate od MCS-a kažu da je uzrok njihovog stanja to što su u početku bile izložene velikim količinama neke otrovne tvari, primjerice pesticida; drugi ukazuju na ponavljano ili stalno izlaganje manjim količinama otrovne tvari. Kad osoba dobije MCS, javljaju joj se različiti simptomi kao reakcija na čitav niz kemikalija koje na prvi pogled nemaju nikakve veze jedne s drugima i koje joj ranije nisu smetale, primjerice mirisi i proizvodi za čišćenje. Odatle i potječe naziv “višestruka preosjetljivost na kemikalije”. Osvrnimo se na Joycein primjer.

Joyce je u školi dobila uši, pa su joj glavu posipali praškom protiv ušiju. Zdravlje joj se pogoršalo i postala je alergična na mnoge kemikalije koje joj prije nisu smetale, među ostalim na sredstva za čišćenje, osvježivače zraka,  mirise, šampone i benzin. “Oči su mi bile toliko natečene da nisam mogla gledati”, kaže Joyce, “i dobila sam upalu sinusa, zbog koje sam imala tako jake glavobolje i mučnine da mi je danima bilo zlo. (...) Toliko sam puta imala upalu pluća da su mi pluća oštećena kao da sam pušila 40 godina — a nikad nisam zapalila nijednu cigaretu!”

Osoba može biti stalno izložena manjim količinama otrovne tvari na otvorenom ili u zatvorenom prostoru, što se također navodi kao mogući uzrok MCS-a. Ustvari, posljednjih je desetljeća zbog poplave bolesti koje su rezultat zagađenosti zraka u zatvorenom prostoru skovan izraz “sindrom klima uređaja”.

Sindrom klima uređaja pojavio se 1970-ih, kada je zbog štednje energije u mnogim domovima, školama i poslovnim zgradama umjesto prirodnog prozračivanja uvedena klimatizacija, koja zahtijeva zatvaranje svih prozora. Pri gradnji takvih zgrada i uređivanju njihovih interijera često se koristilo izolacijske materijale, bojano ili lakirano drvo, hlapiva ljepila te tkanine i tepihe od sintetike.

Mnogi od tih proizvoda, naročito kad su novi, ispuštaju u reciklirani zrak male količine potencijalno štetnih kemikalija, kao što je formaldehid. Tepisi povećavaju problem tako što upijaju različita sredstva za čišćenje i otapala, koja potom još dugo vremena isparavaju iz njih. “Pare različitih otapala glavni su uzrok zagađenja zraka u zatvorenim prostorima”, piše knjiga Chemical Exposures—Low Levels and High Stakes. Osim toga, “otapala spadaju u kemikalije koje su najčešći uzrok bolesti kod pacijenata koji su preosjetljivi na kemikalije”, stoji u knjizi.

Premda većina ljudi kako-tako podnosi uvjete u tim zgradama, nekima se javljaju različiti simptomi, od astme i drugih problema dišnog sustava pa sve do glavobolje i neuobičajene pospanosti. Ti simptomi u većini slučajeva nestaju kad osoba napusti takav prostor. Međutim, u nekim slučajevima “pacijenti mogu steći višestruku preosjetljivost na kemikalije”, piše britanski medicinski časopis The Lancet. No zašto nekim ljudima kemikalije narušavaju zdravlje, dok kod drugih to nije slučaj? To je pitanje važno, budući da neki ljudi koji nemaju takvih smetnji ne razumiju one koji su se zbog toga razboljeli.

Dobro je imati na umu da svi mi različito reagiramo na razne agense, bilo da je riječ o kemijskim supstancama, bakterijama ili virusima. Na reakcije organizma utječu faktori kao što su genetska konstitucija, dob, spol, zdravstveno stanje, lijekovi koje eventualno uzimamo, ranija bolest i životne navike, primjerice konzumiranje alkohola, pušenje i uživanje droge.

Naprimjer, kod uzimanja lijekova specifične karakteristike vašeg organizma određuju “hoće li neki lijek biti djelotvoran i koje bi se nuspojave mogle pojaviti”, piše časopis New Scientist. Neke od tih nuspojava mogu biti opasne i čak uzrokovati smrt. U normalnim okolnostima proteini koji se nazivaju enzimi čiste organizam od stranih kemikalija, kao  što su kemijske supstance iz lijekova i zagađivači koje tijelo apsorbira tijekom svakodnevnih aktivnosti. No ako s tim enzimima “čistačima” nešto nije u redu, možda zbog nasljednih faktora, ranijeg oštećenja otrovnim tvarima ili loše ishrane, u organizmu bi se mogle nagomilati opasne količine stranih kemijskih supstanci. *

MCS se uspoređuje s porfirijama, skupinom krvnih bolesti s enzimskim poremećajima. Ljudi koji boluju od nekih vrsta porfirija, kao i osobe koje pate od MCS-a, često slično reagiraju na neke kemijske supstance, od automobilskih ispušnih plinova do raznih mirisa.

Jedna osoba koja pati od MCS-a rekla je u intervjuu za Probudite se! da se od nekih uobičajenih kemikalija osjeća kao da je drogirana. Rekla je: “Ponekad se ponašam kao da sam neka druga osoba — postajem ljutita, uzrujana, razdražljiva, uplašena, ravnodušna. (...) Ti simptomi mogu trajati od nekoliko sati pa do nekoliko dana.” Nakon toga osjeća se mamurno i pati od depresije, čiji intenzitet obično varira.

Takve reakcije nisu neuobičajene za ljude koji pate od MCS-a. Dr. Claudia Miller kaže kako “iz desetak zemalja stižu izvještaji o tome da ljudi imaju psihičkih problema nakon što je utvrđeno da su bili izloženi određenim kemikalijama, bilo da se radi o izlaganju insekticidima bilo o [sindromu] klima uređaja. (...) Poznato je da radnicima koji dolaze u kontakt s otapalima prijeti veća opasnost od napada panike i depresije. (...) Stoga trebamo biti veoma pažljivi i imati na umu da je mozak tjelesni organ koji je vjerojatno najosjetljiviji na izlaganje kemikalijama.”

Premda izlaganje kemikalijama može uzrokovati psihičke probleme, mnogi liječnici smatraju da vrijedi i suprotno — psihički problemi mogu doprinijeti tome da osoba postane preosjetljiva na kemikalije. Ranije spomenuti dr. Miller i dr. Nicholas Ashford, koji čvrsto vjeruju u fizičke uzroke MCS-a, priznaju da “psihosocijalni momenti, kao što su smrt bračnog druga ili razvod, mogu oslabiti imunološki sustav i stvoriti kod nekih osoba predispozicije za povećanu osjetljivost na kemikalije, čak i kad se radi o malim količinama. Sigurno je da između psihičkih i fizioloških funkcija postoji složen odnos.” Dr. Sherry Rogers, koja također vjeruje u fizičke uzroke MCS-a, kaže da “stres povećava osjetljivost na kemikalije”.

Mogu li osobe koje pate od MCS-a ikako poboljšati svoje zdravlje ili barem ublažiti simptome?

Premda nije poznat lijek protiv MCS-a, mnoge osobe koje pate od njega uspjele su ublažiti simptome, a neke čak mogu živjeti koliko-toliko normalnim životom. Što im pomaže da se nose s tom bolešću? Neki kažu da im pomaže slijeđenje liječnikovog savjeta da što je moguće više izbjegavaju kontakt s kemikalijama koje uzrokuju simptome bolesti. * Judy, koja pati od MCS-a, smatra da u njenom slučaju izbjegavanje kontakta s kemikalijama donosi dobre rezultate. Dok se oporavljala od Epstein-Barrovog virusa, Judy je u svom domu bila prekomjerno izložena djelovanju jednog pesticida i kasnije je dobila MCS.

Poput mnogih osoba koje pate od MCS-a, Judy je alergična na širok spektar kemikalija koje se upotrebljavaju u domaćinstvu. Zbog toga pri čišćenju i pranju rublja uvijek koristi čiste sapune i sodu bikarbonu. Ustanovila je da je ocat veoma dobar omekšivač rublja.  U njenom ormaru i spavaćoj sobi nalaze se samo tkanine od prirodnih vlakana. Njen suprug ne stavlja odmah u zajednički ormar svoju odjeću koja je bila na kemijskom čišćenju, nego je nekoliko tjedana zrači negdje gdje ima dovoljno svježeg zraka.

Naravno, u današnjem svijetu osobe koje pate od MCS-a vjerojatno ne mogu u potpunosti izbjeći kontakte s kemikalijama koje im uzrokuju probleme. Časopis American Family Physician piše: “Kod MCS-a je obično najveći problem to što se bolesnik, u nastojanju da izbjegne kontakt s kemikalijama, izolira i povlači u sebe.” Članak predlaže pacijentima da uz liječnički nadzor počnu raditi i družiti se s drugim ljudima, postupno povećavajući obim svojih aktivnosti. Istovremeno bi trebali raditi na svladavanju napada panike i lupanja srca, učeći metode opuštanja i kontrole disanja. Cilj je pomoći pacijentima da se postupno priviknu na izlaganje kemikalijama, a ne da u potpunosti eliminiraju kemikalije iz svog života.

U liječenju je također važno da se pacijent dobro naspava. David, koji pati od MCS-a i sada se oslobodio praktički svih simptoma, svoj oporavak djelomično pripisuje tome što  spava u sobi u kojoj ima dovoljno svježeg zraka. Ernest i njegova supruga Lorraine, koji također pate od MCS-a, smatraju da “osoba koja se preko noći dobro naspava tijekom dana puno lakše podnosi neizbježne kontakte s kemikalijama”.

Naravno, kvalitetna je ishrana u svakom slučaju važna za očuvanje zdravlja ili za oporavak od bolesti. Ustvari, ona se smatra “daleko najvažnijim faktorom preventivne zdravstvene njege”. Da bi se organizam mogao, koliko god je to moguće, oporaviti od bolesti, logično je da njegovi organi moraju dobro funkcionirati. Možda bi bilo korisno upotpuniti ishranu nutritivnim dodacima.

Fizička aktivnost također pospješuje zdravlje. Osim toga, znojenje pomaže tijelu da se preko kože oslobađa otrovnih tvari. Također je važno imati pozitivan stav i smisao za humor te biti voljen i pokazivati ljubav drugima. Ustvari, “ljubav i smijeh” su lijek koji jedna liječnica prepisuje svim svojim pacijentima koji pate od MCS-a. Da, “srce veselo pomaže kao lijek” (Priče Salamunove 17:22).

Međutim, osobe koje pate od MCS-a i smetaju im mirisi, sredstva za čišćenje, dezodoransi i druge kemikalije s kojima se većina nas susreće u svakodnevnom životu mogu se suočiti s velikim problemima kad žele sudjelovati u ugodnom druženju s nekim dragim ljudima. Kako se osobe koje pate od MCS-a mogu snaći u takvim situacijama? I kako im, što je jednako važno, druge osobe mogu pomoći? U idućem članku razmatrat će se ta pitanja.