Pitanje savjesti
Arsen i stara čipka, filmski klasik iz 1944, prikazuje kako nekoliko starijih muškaraca nakon što su popili bazgovo vino u koje je stavljen arsen umire brzom smrću. Taj film odražava uobičajeno mišljenje da je arsen smrtonosan otrov koji uvijek brzo djeluje. No brza smrt koja je prikazana u tom filmu nije bila posljedica uzimanja arsena, nego strihnina i cijanida koji su isto stavljeni u vino.
“Tipični simptomi trovanja arsenom nisu intenzivni”, piše dr. Robert E. Gallagher u časopisu The New England Journal of Medicine. Međutim, on dodaje da “trovanje arsenom, uslijed kontaminirane vode za piće i industrijskih zagađivača, predstavlja ozbiljnu prijetnju zdravlju u mnogim dijelovima svijeta te ljude čini osjetljivijima na razne bolesti, među kojima su i rak kože, mjehura, pluća i jetre”.
Kad se uzmu u obzir navedene informacije, sasvim je razumljivo da u normalnim okolnostima zdravstveni radnici ne bi prepisali liječenje arsenom. Ipak, pažljivo pročitajte ovo iskustvo iz Kanade. Obratite pažnju na sukob mišljenja do kojeg je došlo kad je Darlene, u ovom slučaju kao pacijent, po savjesti odlučila drugačije nego njeni liječnici, medicinske sestre i farmaceut kad je trebala izabrati između transfuzije krvi i liječenja arsenom. Slijedi priča iz Darlenine perspektive.
“U svibnju 1996. imala sam problema s teškim kontuzijama, hemoragijom i neobičnim krvarenjem desni. Moj hematolog, dr. John Matthews iz Kingstona (Ontario), dijagnosticirao je rijedak tip raka, akutnu promijelocitnu leukemiju (APL). Nakon niza pretraga, među kojima je bilo i postavljanje dijagnoze na temelju ispitivanja koštane srži, dr. Matthews mi je vrlo obzirno objasnio što je APL i kako se liječi. Uobičajeni način liječenja obuhvaćao je izmjenu krvi i kemoterapiju, ali zbog svoje biblijski školovane savjesti nisam mogla prihvatiti transfuziju krvi.
Umjesto da gube dragocjeno vrijeme pokušavajući promijeniti moje mišljenje, liječnici su donijeli mudru odluku i počeli tražiti drugi način liječenja. Modificirana terapija uključivala je uzimanje derivata vitamina A u kombinaciji s umjerenom kemoterapijom. Leukemija se pritajila tri mjeseca, no onda se vratila snažnija nego ikad. Glavobolje uslijed oticanja mozga bile su neizdržive. Osim toga, postala sam otporna na terapiju. Tada nam je liječnik objasnio da mi bez transfuzije krvi nema spasa. Rečeno nam je da mi je ostalo manje od dva tjedna života.
U sljedećih nekoliko dana pred nama je stajalo tisuću stvari; daljnje krvne pretrage, posjeti odvjetniku zbog moje oporuke i pripreme za pogreb. U tom nam je periodu dr. Matthews rekao da liječnici u Kini uspješno liječe APL primjenjujući jednu neobičnu terapiju o kojoj se govorilo u uglednim znanstvenim časopisima kao što su
Blood i Proceedings of the National Academy of Sciences. Dok su moj liječnik i jedan njegov kolega istraživali, pročitali su u jednom medicinskom časopisu kako će ‘mnoge vjerojatno iznenaditi činjenica da je arsenov trioksid, kad se uzima intravenozno, toksičan samo do određene mjere i da daje dobre rezultate u liječenju akutne promijelocitne leukemije (APL)’.Sada su se nudile dvije mogućnosti — ili ići protiv svoje savjesti i prihvatiti transfuziju krvi ili pristati na ovo relativno nepoznato liječenje arsenom. Izabrala sam liječenje arsenom. * Nisam ni slutila da će time savjest liječnikâ, medicinskih sestara, farmaceuta, pa čak i bolničkih službenika biti toliko uznemirena.
Bolnica je nakon toga provjerila je li liječenje arsenovim trioksidom odobreno zakonom. Bez toga ne bi mogli dozvoliti da se liječenje počne. Farmaceut je isprva čiste savjesti odbijao surađivati zato što je sumnjao u sigurnost terapije. Liječnici koji su vodili moj slučaj, dr. Matthews i dr. Galbraith, morali su na pozitivan i uvjerljiv način prezentirati ovu terapiju. Nakon što su dobili dovoljno medicinskih dokaza u korist tog načina liječenja, bolnička uprava i farmaceut na koncu su pristali na suradnju.
Farmaceut je pripremio derivat arsena i sterilizirao ga kako bi ga se odmah moglo dati u obliku infuzije. No sada su medicinske sestre zbog svoje savjesti zajednički odbile objesiti infuzijsku vrećicu sa spornom tekućinom. Bile su prisutne dok su liječnici sami objesili nekoliko vrećica otopine. Medicinske sestre preklinjale su me da uzmem krv. Bile su uvjerene da ću umrijeti, pa sam se pozvala na njihovu profesionalnu etiku i zamolila ih da poštuju moju savjest na temelju koje sam odlučila odbiti krv. Zahvalila sam im se, zagrlila ih i zamolila da osobne osjećaje ostave po strani. Ostale smo u dobrim odnosima. Liječenje arsenovim trioksidom trajalo je šest mjeseci, a ja sam se dobro oporavila. Tada su se liječnici složili da liječenje završim kod kuće.
Organizirano je da kućne posjete vrše medicinske sestre koje pripadaju redu Victoria, koji inače pruža usluge kućne njege. Pitanje savjesti još je jednom stupilo na scenu. Ni one mi nisu htjele davati otopinu. Tek su sastanci, pisma i članci u uglednim medicinskim časopisima doveli do preokreta. Nakon toga su medicinske sestre pristale na suradnju. Liječenje je dovršeno u rujnu 1997.
Istina, ova vrsta raka može se vratiti. Liječnik kaže da je to kao da živim s bombom koja svaki čas može eksplodirati. No naučila sam radovati se svakom danu, nikada ne zaboravljajući svoje mjesto obožavanja i revno prenoseći biblijsku nadu o vremenu kada ‘nitko od stanovnika neće reći: bolestan sam’.” (Izaija 33:24).
Zdravstveni radnici suočavaju se s teškom odgovornošću kad trebaju pružiti kvalitetnu njegu. Općenito uzevši, oni to shvaćaju ozbiljno i savjesno provode liječenje koliko im to stručnost i trenutna saznanja dopuštaju. Kao što ovo iskustvo i potvrđuje, liječnici, medicinske sestre i drugi zdravstveni radnici mogu učiniti mnogo dobra ako su fleksibilni i brzo reagiraju na uvjerenja te savjest informiranog odraslog pacijenta.
^ odl. 8 Premda Probudite se! iznosi ovo iskustvo, njime ne podupire uzimanje određenih lijekova ili neki način liječenja.
[Slika na stranici 20]
Darlene Sheppard