RODIO sam se u studenom 1926. u malenom selu nedaleko od grada Stanislava (sada Ivano-Frankovsk), koji je u to vrijeme pripadao Poljskoj. Za vrijeme drugog svjetskog rata, od rujna 1939. do svibnja 1945, to je područje prvo bilo pod okupacijom Sovjetskog Saveza, zatim jedno vrijeme pod okupacijom Njemačke, da bi ga na kraju ponovo okupirali Sovjeti. Po završetku rata postalo je dio Ukrajinske Sovjetske Socijalističke Republike, a kad je 1991. Sovjetski Savez prestao postojati, postalo je dio Ukrajine.

Moj otac Poljak i majka Bjeloruskinja pripadali su Grkokatoličkoj crkvi. No onda su nam 1939. dvije žene koje su pripadale skupštini od 30 Svjedoka Jehove u susjednom selu Horihljadiu ostavile brošuricu Sveopći rat je blizu. U njoj su bili opisani događaji koji su se odigravali pred mojim očima. Zbog toga sam, naišavši u brošurici na pitanje “Zbog čega nacije zapravo srljaju u rat?”, obratio pomnu pažnju u njoj navedenom biblijskom objašnjenju.

Rat nije bio jedini problem u Ukrajini. Vladala je teška glad. Politika sovjetskog premijera Josifa Staljina dovela je do prisilnih deportacija u Rusiju. Patnje kojih sam bio svjedok navele su me da pobliže istražim Bibliju. Zamolio sam jednog Svjedoka iz Horihljadia da sa mnom proučava Bibliju.

Naše selo Odajiv nalazi se nasuprot Horihljadiu, na drugoj obali rijeke Dnjestar, i ja bih nekoliko puta tjedno prelazio čamcem tu rijeku kako bih došao na biblijski studij. U kolovozu 1941. u toj smo se rijeci krstili moja sestra Anna i ja te još dvije osobe.

Njemačka okupacija započela je 1941, no usprkos stalnim prijetnjama da ćemo biti kažnjeni, nismo prestali sa svojom kršćanskom aktivnošću. Sljedeće sam godine započeo s pionirskom službom, a područje sam obilazio biciklom. Nedugo nakon toga imao sam sukob s njemačkim Gestapom o  kojem sam govorio u uvodu. Evo što se dogodilo.

Jednog sam dana na povratku iz službe posjetio dvije sukršćanke, majku i kćer. Kćerin se muž protivio našoj vjeri i silno je želio saznati odakle joj biblijska literatura. Tog sam dana pored nešto literature imao sa sobom i izvještaje službe propovijedanja svojih sukršćana. Muž me je opazio dok sam izlazio iz kuće.

“Stani!” zagrmio je. Zgrabio sam torbu i potrčao.

“Stani! Lopov!” vikao je. Radnici u polju mislili su da sam zacijelo nešto ukrao, pa su me prisilili da stanem. Čovjek me odveo u policijsku stanicu, u kojoj se zatekao i jedan gestapovac.

Ugledavši literaturu u mojoj torbi, povikao je na njemačkom: “Rutherford! Rutherford!” Nisam trebao prevodioca da bih razumio što ga je uznemirilo. Ime Josepha F. Rutherforda, tadašnjeg predsjednika Watch Tower Bible and Tract Societya, nalazilo se na naslovnoj stranici knjiga koje su objavljivali Jehovini svjedoci. Muž spomenute sestre potom me je optužio da sam ljubavnik njegove žene. Policajci i gestapovac vidjeli su da je to besmislica budući da mi je njegova žena po godinama mogla biti majka. Potom je uslijedilo ispitivanje.

Htjeli su znati tko sam i odakle sam, a naročito gdje sam nabavio knjige. No ja im nisam htio reći. Nekoliko su me puta udarili i ismijavali me, a zatim me zaključali u podrum. Ispitivanje se nastavilo sljedeća tri dana. Potom su me odveli u ured tog gestapovca, gdje mi je on prijetio da će me probosti bajunetom. Na trenutak nisam znao hoće li ispuniti svoju prijetnju. Pognuo sam glavu, nakon čega je uslijedila šutnja, koja se meni činila veoma dugačka. Potom je gestapovac osorno rekao: “Možeš ići.”

Kao što možete vidjeti, propovijedati u to vrijeme bio je pravi izazov, a jednako je bilo i s održavanjem sastanaka. Devetnaestog travnja 1943. sastali smo se u dvije prostorije jedne kuće u Horihljadiu kako bismo proslavili godišnju Spomen-svečanost obilježavanja Kristove smrti (Luka 22:19). Upravo smo trebali započeti sastanak kad je netko povikao da se policija približava kući. Neki od nas sakrili su se u vrt, a moja sestra Anna i još tri žene otišle su u podrum. Policija ih je pronašla i jednu po jednu izvukla van na ispitivanje. Satima su ih maltretirali, a jedna od njih zadobila je teške ozljede.

U ljeto 1944. Nijemci su se povukli, a Sovjeti su se vratili u ovo područje. Kao Jehovini  sluge, držali smo se istih biblijskih načela po kojima smo živjeli i pod nacističkom okupacijom. Odbijali smo učestvovati u bilo kakvim vojnim ili političkim aktivnostima. Naša lojalnost tim biblijskim načelima ubrzo je stavljena na ispit (Izaija 2:4; Matej 26:52; Ivan 17:14).

U roku od nekoliko dana Sovjeti su počeli pozivati sve mlade muškarce u vojsku. Da stvari budu teže, Sovjeti nisu bili jedini koji su tražili regrute. Ukrajinski partizani češljali su područje u potrazi za mladim muškarcima koje su odvodili u šumu i obučavali za borbu. Tako smo se mi Svjedoci našli u teškoj situaciji jer smo svoju neutralnost trebali dokazivati dvjema suprotnim frakcijama — Sovjetima i partizanima.

Ove dvije skupine sukobile su se baš u našem selu, pa su na ulici ispred naše kuće ostala ležati dva ubijena partizana. Predstavnici sovjetske vlasti došli su kod nas jer su htjeli saznati poznajemo li poginule. Službenici koji su došli odlučili su povesti me sa sobom i regrutirati u svoju vojsku, pukovniju koju su činili poljski vojnici. Kako sam porijeklom Poljak, trebao sam služiti u toj pukovniji.

Ja i još četiri Svjedoka odbili smo stupiti u vojsku, pa smo vlakom prebačeni u Dnepropetrovsk, grad koji se nalazi otprilike 700 kilometara istočnije. Tamo smo objasnili da vojsku ne možemo služiti zbog svojih na Bibliji temeljenih uvjerenja, nakon čega su nas poslali u zatvor dok ne bude spremna optužba protiv nas. Na sudu smo saznali da je civilni istražitelj Židov. U svojoj obrani, koju je istražitelj pomno slušao, objasnili smo svoja vjerovanja. Spomenuli smo neke detalje za koje smo znali da će ga zanimati, među kojima i ugnjetavanje Izraelaca te njihovo oslobođenje iz Egipta posredstvom Mojsija.

Tijekom tih mjeseci koliko je sudu trebalo da nam izreče presudu nalazili smo se u jednoj ćeliji s još otprilike 25 zatvorenika. Kad su ti zatvorenici čuli da smo odbili služiti vojsku, uzviknuli su: “Vi ste naša braća!” No ubrzo smo saznali da su baptisti, a ne Svjedoci. Oni su bili spremni služiti vojsku, no uhapšeni su jer su odbili uzeti oružje.

U svibnju 1945, dok smo još uvijek bili u zatvoru u Dnepropetrovsku, usred noći nas je probudila pucnjava i vika koja je dopirala iz kasarne i s gradskih ulica. Pitali smo se je li posrijedi nekakva pobuna, bitka ili slavlje. Sljedećeg jutra na doručku iz brijačnice smo čuli novosti: Rat je završen! Kratko nakon toga sud nam je izrekao kazne. Ista je kazna dosuđena i baptistima i nama — deset godina u zatvoreničkom logoru.

Nas pet Svjedoka poslano je u jedan zatvorenički logor u Rusiji. Nakon dvotjednog putovanja vlakom konačno smo izašli u mjestu Suhobezvodnoje, otprilike 400 kilometara istočno od Moskve. Suhobezvodnoje je bio administrativno središte za 32 radna logora koja su se protezala duž željezničke pruge. U svakom je logoru bilo na tisuće logoraša. Nakon što sam šest mjeseci proveo u Suhobezvodnoju, poslan sam u logor broj 18. Većina logoraša u njemu bili su zločinci ili politički kažnjenici.

Naš je zadatak bio da obaramo stabla, što je veoma težak posao. Ponekad smo se  morali probijati kroz snijeg koji nam je sezao do pasa, obarati stabla ručnom pilom, a zatim vući trupce po snijegu. Jednom tjedno, nedjeljom nakon doručka, mogao sam voditi biblijske razgovore s ostala četiri Svjedoka u logoru. To su bili naši sastanci. Također smo slavili Spomen-svečanost, a jedne smo godine tu proslavu održali u javnoj kupaonici. Kako nismo imali vina koje bi nam poslužilo kao simbol Isusove krvi, u tu nam je svrhu poslužio sok od kupina.

Tištio nas je osjećaj izoliranosti. Izlio sam srce Jehovi, a on me je ojačao kao što je ojačao i Iliju kad su tog proroka obuzeli slični osjećaji (1. Kraljevima 19:14, 18). Bog mi je pomogao uvidjeti da nismo sami. On se uistinu pokazao kao stabilan, čvrst stup u mom životu, čak i u ovim teškim okolnostima.

U svakom logoru u blizini Suhobezvodnoja nalazila se šačica Svjedoka i s njima smo s vremena na vrijeme održavali kontakt zahvaljujući jednom Svjedoku kojem je posao omogućavao da posjećuje sve logore. On nam je služio kao posrednik tako što je krišom unosio literaturu u logore i iznosio je izvan njih. Tako smo mogli izmjenjivati ono malo literature što smo imali. To se uistinu pokazalo kao pravo ohrabrenje!

Kad je država proglasila amnestiju, kazna od deset godina smanjena mi je na pet. Tako sam se u travnju 1950. vratio u svoju matičnu skupštinu, u Horihljadi. Naše djelo u Ukrajini još je uvijek bilo pod zabranom, pa je sudjelovanje u službi bilo veoma riskantno. No nagrade su bile velike.

Kratko vrijeme nakon povratka razgovarao sam s jednim čovjekom po imenu Kozak, koji je živio u Žabokrukiu, selu udaljenom 20-ak kilometara od moje kuće. Pitao sam ga kako žive on i njegova obitelj. Znao sam da su radnici u poljoprivrednim zadrugama zabrinuti zbog toga što jedva sastavljaju kraj s krajem i da je to dobro pitanje za započinjanje razgovora. Objasnio sam mu da je Biblija prorekla da će u naše vrijeme biti nestašicâ hrane i ratova (Matej 24:3-14). Želio je znati više. Zato sam ga ponovo posjetio. Tjedan za tjednom hodao sam oko 40 kilometara do Žabokrukia i natrag kako bih proučavao Bibliju s obitelji Kozak. Svi rizici, a da ne spominjem i veliku količinu uloženog vremena, zaboravljeni su kad se u kolovozu 1950. obitelj Kozak krstila.

Odmah nakon što su se krstili, Kozakovi su s još tisućama drugih Svjedoka odvedeni u izgnanstvo. Njih su iznenada, početkom travnja 1951, naoružani vojnici sakupili na jedno mjesto i — bez suđenja i saslušanja — deportirali u Sibir. Tamo su Kozakovi i još mnogi moji prijatelji bili prisiljeni stvoriti sebi novi dom. *

Od 15 obitelji Svjedoka u Horihljadiu samo su 4 deportirane. Međutim, udio deportiranih Svjedoka u drugim skupštinama bio je mnogo veći. Kako je došlo do ovih masovnih deportacija? Pa, nadležne vlasti imale su popise Svjedoka, što im je omogućavalo da u bilo koje vrijeme privedu velik broj Svjedoka. Izgleda da su ti popisi dovršeni 1950. dok sam ja još bio u zatvoru u Rusiji, pa mog imena na njima nije bilo. Mjesec  dana prije toga, u ožujku 1951, oženio sam Feniu, jednu lojalnu Jehovinu sluškinju. Čitava Feniina obitelj odvedena je u izgnanstvo, no ona je toga bila pošteđena jer se udala za mene i tako nosila moje prezime, koje nije bilo na popisu.

Kad je deportiranje prestalo, oni koji su ostali kod kuće trebali su reorganizirati djelo. Mene su braća zamolila da vodim brigu o skupštinama u obližnjoj oblasti Ivano-Frankovsk, gdje je čak i nakon deportacija u svakoj od 15 tamošnjih skupština ostalo oko 30 Svjedoka. Kao samostalni tesar nisam imao određeno radno vrijeme, pa sam se jednom mjesečno tajno sastajao s braćom iz svake skupštine.

Često smo se znali naći noću na groblju jer smo bili sigurni da ćemo tamo biti sami. Uglavnom smo razgovarali o tome kako svakoj skupštini omogućiti da dobije nešto biblijske literature. Tu i tamo dobili bismo tekući broj časopisa Kula stražara na poljskom ili rumunjskom, pa bismo ga preveli na ukrajinski. Međutim, vlasti su nam stalno bile za petama, pokušavajući otkriti i uništiti naš jednostavni stroj za umnožavanje.

No najveći nam je problem predstavljala izoliranost od kršćanske braće u drugim zemljama, uključujući i one u Brooklynu (New York), koja vode našu kršćansku aktivnost. Zbog toga su nejedinstvo, glasine i spletkarenje često razdirali naše skupštine. Neki Svjedoci napustili su organizaciju i osnovali grupe koje su se protivile našem djelovanju. Neistinite i negativne priče kružile su i o braći u Brooklynu koja predvode naše djelo.

Tako su mnogi od nas ustanovili da naše najteže kušnje vjere nisu bile posljedica proganjanja od strane protivnika, već sukoba unutar samih skupština. Usprkos tome što su neki odlučili prestati s nama obožavati Jehovu, naučili smo da je od presudne važnosti držati se organizacije i čekati na Jehovu da on riješi problem. Sretan sam što je većina Svjedoka na našem području učinila upravo to. Raduje me i to što mogu reći da su mnogi od onih koji su napustili organizaciju uvidjeli svoju pogrešku i kasnije se vratili kako bi zajedno s nama služili Jehovi.

Čak i u tom teškom periodu izolacije ostali smo zaposleni u službi propovijedanja, zbog čega smo bili bogato blagoslovljeni. I kako smo samo nagrađeni! Svaki put kad prisustvujem Skupštinskom studiju knjige prisjetim se tih Jehovinih blagoslova. Svakom članu naše studijske grupe, koja broji 20 članova ili više, pomogao je netko iz moje obitelji da upozna istinu.

Moji roditelji i sestra Anna umrli su, ostavši vjerni Jehovi. Fenia i ja još uvijek što je moguće aktivnije služimo Jehovi. Vrijeme je uistinu proletjelo. U proteklih 30 godina Jehovini svjedoci u Ukrajini doživjeli su mnogo toga uzbudljivog, što je nemoguće ispričati u ovom kratkom izvještaju. I ja se s osjećajem zadovoljstva osvrćem na svoju dugogodišnju službu Jehovi, uvjeren da će on i dalje biti moj čvrsti stup i podrška, jer on o sebi kaže: “Ja Jehova ne mijenjam se” (Malahija 3:6).