Kad se staklena boca baci u more, trebat će tisuću godina da se razgradi i nestane. Papirnate maramice razgrade se za tri mjeseca, a šibice za šest mjeseci. Opušci zagađuju more od jedne do pet godina; plastične vrećice 10 do 20 godina; predmeti od najlona 30 do 40 godina; limenke 500 godina, a polistiren 1 000 godina. Ove procjene samo su neke od informacija koje pruža talijansko ekološko udruženje Legambiente u namjeri da potakne kupače da pokazuju brigu za okoliš kad su na plaži. “Nisu li te preporuke suvišne?” pita list Corriere della Sera i zatim odgovara: “Šesto i pet tona smeća koje su od 1990. do danas na talijanskim obalama sakupili volonteri organizacije Čiste plaže govori nam da nisu.”

“Djeci prijeti opasnost od gledanja sotonističkih i okultnih materijala koji se stavljaju na Internet”, kaže jedan sindikat prosvjetnih radnika, prema pisanju londonskog lista The Independent. Jedna anketa koja je provedena u Velikoj Britaniji na inicijativu Udruženja učitelja i sveučilišnih profesora (ATL) pokazala je da je više od polovice djece u dobi od 11 do 16 godina “zainteresirano za okultizam i natprirodne pojave”, da je gotovo četvrtina “veoma zainteresirana” za takve pojave i da je svako šesto dijete reklo kako se “prestrašilo” kad je gledalo okultne materijale. Peter Smith, generalni sekretar ATL-a, upozorava: “Djeca lako mogu otvoriti stotine različitih web stranica koje govore o vračanju, bacanju uroka i metodama puštanja krvi, a da nitko od odraslih nema kontrolu nad time što ona čitaju. (...) To je krajnje zabrinjavajuć trend među mladima. Roditelji i prosvjetni radnici trebali bi poučiti djecu i tinejdžere o opasnostima poigravanja s okultizmom prije nego što se previše upletu u njega.”

Pogrešno je ostaviti toplu hranu na stolu da se ohladi prije nego što je stavite u hladnjak, kaže Bessie Berry, ravnateljica informativne telefonske službe Meat and Poultry Hotline koja djeluje u sklopu američkog Ministarstva poljoprivrede. “Čak i hrana koja je upravo izvađena iz pećnice ili maknuta sa štednjaka” trebala bi se odmah staviti u hladnjak ako se neće odmah jesti. Prema objašnjenju biltena Tufts University Health & Nutrition Letter, “što prije stavite kuhanu ili pečenu hranu u hladnjak, to će se prije zaustaviti razmnožavanje štetnih bakterija koje se možda nalaze u njoj”. No neće li to štetiti hladnjaku ili preopteretiti motor? Gospođa Berry kaže da neće. Suvremeni hladnjaci predviđeni su za to da se u njih može staviti topla hrana. Ideja da se to ne smije raditi možda je ostala još od vremena ledenica, kod kojih bi vrućina uzrokovala topljenje leda. Međutim, treba paziti na dvije stvari. Kao prvo, ako u hladnjak stavljate veliku količinu hrane — primjerice čitavo pile, lonac s juhom ili jelo pripremljeno u nekoj dubljoj posudi — najprije biste trebali rasporediti hranu u pliće posude, jer se u protivnom dublji slojevi neće dovoljno brzo ohladiti kako bi se zaustavilo razmnožavanje bakterija. Kao drugo, trebalo bi ostaviti dovoljno prostora između tople hrane i druge hrane u hladnjaku kako bi se omogućilo kruženje zraka koji će je brzo rashladiti.

Želeći postići da kompjuterski glasovi zvuče ljubaznije, znanstvenici istražuju kako bi im se moglo dodati emocije. Prema pisanju njemačkog lista Gießener Allgemeine, jedan je tim istraživača na Tehničkom sveučilištu u Berlinu analizirao kako različite emocije utječu na promjenu glasa. Profesionalni glumci čitali su rečenice neutralnog sadržaja, dočaravajući različite osjećaje — srdžbu, tugu, dosadu, radost, strah ili gađenje. Potom su istraživači analizirali rečenice — slog po slog — mjereći visinu, brzinu, osnovnu frekvenciju i jačinu glasa te jasnoću izgovora. Rezultati su pokazali da se kod radosti i srdžbe pojačava brzina i glasnoća. Slogovi su bili naglašeni, a izgovor je ostao jasan. Kod dosade, straha i tuge govor je bio sporiji i nerazumljiviji, a visina glasa se promijenila. Strah je uzrokovao povišenje glasa otprilike za oktavu. Kod tuge su glasnice lagano vibrirale, a glas je postao promukao i tiši. Te su karakteristike bile dodane umjetnim glasovima kako  bi se vidjelo mogu li osobe koje ih slušaju “prepoznati odgovarajuće raspoloženje”. Za ovaj se projekt naročito zanimaju proizvođači elektronske opreme za umjetni govor i uređaja za prepoznavanje glasa.

Otkako je prije nekih 500 godina u Brazilu započela kolonizacija, uništeno je 37 posto područja na kojem su smještena tri glavna ekosistema te zemlje. To otkriva jedno nedavno istraživanje Svjetske fondacije za zaštitu prirode (WWF). Do današnjeg dana “uništeno je 93 posto šume uz Atlantski ocean, 50 posto savane i 15 posto amazonskog porječja”, piše list O Estado de S. Paulo. Garo Batmanian, izvršni direktor WWF-a u Brazilu, kaže: “Kad su Portugalci stigli ovamo, našli su bujne šume i više vode nego što su ikad prije vidjeli. Oni su stvorili mit da sve što se ovdje zasadi odlično uspijeva i da nema potrebe za prilagođavanjem evropske tehnologije ovdašnjoj stvarnosti.” Zbog toga je, rekao je Batmanian, započelo uništavanje brazilske šume uz Atlantski ocean.

“Na tržištu se pojavila tehnologija gorivih ćelija, koja obećava revoluciju u svjetskoj automobilskoj industriji”, izvještava list The Australian. Tehnologija gorivih ćelija naročito je pogodna za gradske autobuse, budući da stvara puno manje buke i nema ispušnih plinova koji zagađuju okoliš. Autobusi će nakon punjenja rezervoara moći prijeći 300 kilometara uz maksimalnu brzinu od 80 kilometara na sat i moći će prevoziti 70 putnika. Nudit će se prijevoznim poduzećima diljem Evrope po početnoj cijeni od preko milijun dolara po autobusu i očekuje se da će biti pušteni u promet do kraja 2002. Tehnologija gorivih ćelija mogla bi se u budućnosti primjenjivati i kod osobnih vozila, no proizvodnja zasad još nije počela. “Da bismo stvorili konkurenta motorima s unutrašnjim izgaranjem, moramo smanjiti cijenu, veličinu i težinu sustava gorivih ćelija”, kaže profesor Ferdinand Panik.

“U Kanadi su se prvi put pojavile poštanske marke za umišljene, najnoviji plod ere egocentričnosti”, izvještava The New York Times. Sada pojedinci mogu koristiti osobne poštanske marke “s fotografijom prinove u obitelji, studenta koji je upravo diplomirao, sretnog para ili vjernog psa”. Zainteresirane osobe poštom pošalju formular, fotografiju i uplatnicu. Zauzvrat dobiju list na kojem je tiskano 25 samoljepivih pozlaćenih okvira, na kojima piše “Kanada” i vrijednost poštanske marke, te drugi list s reprodukcijama fotografije, koje se može nalijepiti u pozlaćene okvire. Međutim, te su poštanske marke više nego dvostruko skuplje od običnih. Osim toga, nude se i prigodne naljepnice koje će “omogućiti korisnicima da izgled svoje pošte prilagode raspoloženju ili smislu poruke”, rekla je Micheline Montreuil, koja radi u Kanadskoj pošti kao direktorica sektora za poštanske marke. Ne želeći zaostati za Kanadom, zemlje kao što su Australija, Singapur, Švicarska i Velika Britanija također su kreirale svoje verzije takvih poštanskih maraka. Beskrajne varijacije mogu predstavljati izazov za sakupljače maraka.

Prirodne katastrofe, kao što su poplave i potresi, dobivaju najveći publicitet, no zarazne bolesti odnose daleko više života, kaže se u jednom izvještaju Crvenog križa. Komentirajući taj izvještaj, The New York Times piše: “Broj ljudi koji su prošle godine umrli od zaraznih bolesti kao što su AIDS, tuberkuloza i malarija 160 puta je veći od broja ljudi koji su prošle godine poginuli u potresima u Turskoj, ciklonima u Indiji i poplavama u Venezueli. (...) Procjenjuje se da je od 1945. samo od spomenute tri bolesti umrlo 150 milijuna ljudi, dok je u istom periodu u ratovima poginulo 23 milijuna ljudi.” Prema mišljenju Petera Walkera, autora izvještaja, korijen problema leži u lošoj zdravstvenoj skrbi. “Gotovo u svakoj zemlji postoji samo fasada sustava zdravstvene skrbi, no daleko od gradskih centara ne postoji ništa”, rekao je Walker. Prošlogodišnjih 13 milijuna smrtnih slučajeva izazvanih zaraznim bolestima moglo se spriječiti da se na zdravstvenu zaštitu potrošilo samo pet dolara po osobi. U članku se zaključuje: “Novac potrošen na mijenjanje ponašanja ljudi spašava više života nego novac koji se troši za skupe objekte, kao što su bolnice, i vrhunsku tehničku opremu.”