“NEKAD sam išao u crkvu, no sada više ne idem.” “Mislim da se Boga može obožavati bilo gdje, a ne samo u crkvi.” “Vjerujem u Boga i Bibliju, no ne vjerujem da treba ići u crkvu.” Jeste li već čuli izjave slične ovima? Sve je više ljudi od kojih se danas može čuti takvo što, i to posebice u zapadnim zemljama. Oni koji su nekada išli u crkvu više ne misle da je to potrebno. Što Biblija govori o odlaženju u crkvu, odnosno na vjerske sastanke?

Riječi “crkva” i “crkve” pojavljuju se u mnogim prijevodima Biblije. Grčka riječ koja se prevodi s “crkva” doslovno znači “sazivanje”, ili, drugim riječima, okupljanje ljudi. Primjerice, u Djelima apostolskim 7:38 (Karadžić) stoji kako je Mojsije bio “u crkvi u pustinji”, to jest među okupljenim izraelskim narodom. Govoreći o zajednici kršćana u Jeruzalemu, Biblija u jednom drugom slučaju navodi da je ‘nastao velik progon Crkve’ (Djela apostolska 8:1, St). U jednom od svojih pisama Pavao upućuje pozdrav “Crkvi u [Filemonovoj] kući”, to jest skupštini koja se tamo sastajala (Filemonu 2, Duda-Fućak).

Očito je da se izraz “crkva”, onako kako se koristi u Bibliji, ne odnosi na mjesto obožavanja, već na skupinu obožavatelja. Potvrđujući ovu činjenicu, Klement Aleksandrijski, vjerski učitelj iz drugog stoljeća, napisao je: “Ne mjesto, već skupštinu izabranih ja nazivam Crkvom.” Pa ipak, moraju li kršćani odlaziti na neko određeno mjesto ili u određenu zgradu da bi njihovo obožavanje bilo prihvatljivo Bogu?

Mojsijev zakon zahtijevao je od svih židovskih muškaraca da se za tri godišnja praznika okupe na točno određenom mjestu. Tamo su bile prisutne i mnoge žene i djeca (5. Mojsijeva 16:16; Luka 2:41-44). U određenim prilikama svećenici i Leviti poučavali su okupljeno mnoštvo, čitajući mu Božji zakon. Oni su “razlagali smisao, tako da su [prisutni] razumjeli što se čitalo” (Nehemija 8:8). Božja zapovijed u vezi sa sabatnim godinama glasila je: “Saberi narod — ljude, žene, djecu i došljaka što bude u tvojim gradovima — da čuju i da nauče bojati se Jahve, Boga vašega, pa da drže i vrše sve riječi ovog Zakona” (5. Mojsijeva 31:12, St).

Jedino se u hramu u Jeruzalemu moglo prinijeti žrtvu Bogu i dobiti pouku od svećenika (5. Mojsijeva 12:5-7; 2. Dnevnika 7:12). S vremenom se u Izraelu obožavanje počelo vršiti i na drugim mjestima — u sinagogama. U njima se čitalo Pisma i upućivalo molitve. No glavno mjesto obožavanja i dalje je bio hram u Jeruzalemu. Ovo je vidljivo iz jednog izvještaja biblijskog pisca Luke. On spominje ženu u poodmakloj dobi po imenu Ana, koja “nikad nije izostajala iz hrama, vršeći svetu službu noć i dan postovima i usrdnim molitvama” (Luka 2:36, 37). Pravo obožavanje u zajednici s drugim Bogu odanim slugama zauzimalo je središnje mjesto u Aninom životu. Ostali bogobojazni Židovi postupali su slično kao i ona.

Nakon smrti Isusa njegovi sljedbenici više nisu bili pod Mojsijevim zakonom niti se od njih tražilo da vrše obožavanje u hramu (Galaćanima 3:23-25). Pa ipak, oni su se nastavili sastajati kako bi se zajednički molili i proučavali Božju Riječ. Oni nisu imali raskošno uređene građevine, već su se sastajali u privatnim kućama i na javnim mjestima (Djela apostolska 2:1, 2; 12:12; 19:9; Rimljanima 16:4, 5). Oslobođeni svih ceremonija i pompe, ovi sastanci kršćana prvog stoljeća odlikovali su se ugodnom jednostavnošću.

Usred mračnog moralnog stanja kakvo je vladalo u Rimskom Carstvu, biblijska načela koja su se naučavala na ovim sastancima blistala su poput dijamanata. Neki nevjernici koji su prvi put prisustvovali tim sastancima mogli su samo izjaviti: “Bog je stvarno među vama” (1. Korinćanima 14:24, 25). Da, Bog je uistinu bio među njima. “Tako su se skupštine [“crkve”, St] učvršćivale u vjeri i njihov je broj rastao iz dana u dan” (Djela apostolska 16:5).

Bi li neki kršćanin tog vremena imao Božje odobravanje da je obožavanje vršio u poganskim hramovima ili sam? U vezi s tim Biblija daje jasno uputstvo: Obožavatelji koji su htjeli imati Božje priznanje morali su postati dio jedine prave crkve, odnosno skupštine, to jest ‘jednog tijela’ pravih obožavatelja. To su bili Isusovi učenici, poznati kao kršćani (Efežanima 4:4, 5; Djela apostolska 11:26).

Biblija nas ne potiče da obožavanje vršimo u crkvi, nego zajedno s crkvom, ‘skupštinom živog Boga’, odnosno s onima koji “obožavaju [Boga] duhom i istinom” (1. Timoteju 3:15; Ivan 4:24). Na vjerskim sastancima koje Bog odobrava ljudi trebaju biti poučeni “djelima koja pripadaju svetom vladanju i odanosti Bogu” (2. Petrova 3:11). Sastanci trebaju pomoći prisutnima da postanu zreli kršćani, koji mogu ‘razlikovati i ispravno i neispravno’ (Hebrejima 5:14).

Jehovini svjedoci nastoje slijediti primjer kršćana prvog stoljeća. Organizirani u preko 91 400 skupština diljem svijeta, redovito se sastaju kako bi proučavali Bibliju i hrabrili jedni druge, bilo u Dvoranama Kraljevstva, privatnim domovima bilo na nekim drugim mjestima. To je u skladu s riječima apostola Pavla: “Promišljajmo jedni o drugima da bismo se poticali na ljubav i dobra djela, ne ostavljajući svoje sastanke” (Hebrejima 10:24, 25).