IME Jehova u mnogim se zemljama usko povezuje s današnjom organizacijom Jehovinih svjedoka. Pa ipak, to ime pojavljuje se u nekim biblijskim prijevodima koje pored Jehovinih svjedoka koriste i druge religije. Da, ime Jehova, kako se prikazuje Tetragramatonom, u upotrebi je već tisućama godina.

Jehovu se ponekad naziva “Bog Izraelov” (1. Dnevnika 17:24). Ovaj izraz potaknuo je neke da povjeruju kako je Jehova tek neki plemenski bog kojeg su Hebreji ili preuzeli iz neke druge kulture ili sami izmislili. “[Jehova] je svoj život započeo kao veoma agresivni plemenski bog Izraelaca”, tvrdi Karen Armstrong, autorica knjige A History of God. “Kasnije su izraelski proroci, (...) negdje između sedmog i šestog stoljeća pr. Kr., učinili tog plemenskog Boga simbolom apsolutno nedokučivog bića.”

Neki povjesničari religije pokušavaju porijeklo imena Jehova pronaći među kanaanskim ili egipatskim izvorima. Drugi pak tvrde kako je to “neko staro plemensko ime” i da ono nema nikakve veze s Bogom koji je opisan u “Novom zavjetu”. Je li to točno? Što nam otkriva pažljivo čitanje Biblije?

Biblija potvrđuje da je između Jehove i izraelskog naroda postojala bliska veza. No to nije razlog da se Jehovu smatra samo nekim plemenskim bogom. Apostol Pavao je pitao: “Je [li] on samo Bog Židova? Nije li i ljudi iz nacija?” Kako je glasio Pavlov jasan odgovor? “Da, i ljudi iz nacija” (Rimljanima 3:29). O kojem je Bogu Pavao ovdje govorio? U tom istom pismu Rimljanima ime Jehova  pojavljuje se 19 puta. Ovaj apostol, koji je citirao drevnog hebrejskog proroka Joela, zapazio je da neće samo Židovi, već “svatko tko priziva Jehovino ime, bit[i] spašen” (Rimljanima 10:13; Joel 2:32).

Jehova nije Bog kojeg su Izraelci izabrali za sebe; ne, on je izabrao njih kako bi ostvario svoj naum — to jest pripremio put za Mesiju. Osim toga, ono što se događa nekom plemenskom bogu usko je povezano s onim što se događa narodu koji ga obožava. Kad pleme doživi poraz, doživi ga i njegov bog. No to nije slučaj s Jehovom.

Jehovin savez s Abrahamom — koji je stupio na snagu stoljećima prije kršćanske ere — sadrži obećanje o blagoslovima za ljude iz svih naroda, što pokazuje da je Bog zainteresiran za čitavo čovječanstvo (1. Mojsijeva 12:1-3; Djela apostolska 10:34, 35; 11:18). Izraelski kralj David pokazao je da Jehovi pripada više od samo zemlje Izrael kada je rekao: “Jehovina je zemlja i što je god u njoj, vasiljena i sve što živi na njoj” (Psalam 24:1).

Kasnije, prilikom posvećenja hrama za obožavanje Jehove, Davidov sin Salamun pokazao je na koji način Jehovi mogu pristupiti ponizni ljudi iz svih naroda. U molitvi koju je izrekao prilikom tog posvećenja Salamun je rekao: “I stranac, koji nije od tvojega naroda Izraela, nego dođe iz daljne zemlje (...) i pomoli se u ovom domu, ti čuj s neba, iz stana svojega, i učini sve za što poviče k tebi onaj stranac, da bi poznali ime tvoje svi narodi na zemlji i bojali se tebe kao narod tvoj Izrael” (1. Kraljevima 8:41-43).

S obzirom na vezu koja je postojala između Izraela i Jehove, profesor C. J. Labuschagne napisao je: “Tijekom čitave svoje povijesti Izrael je više puta iskusio da njegov ‘nacionalni’ Bog nije pokazivao ni trunke pristranosti te da je čak pokazivao otvoreno neodobravanje.” Kad je u prvom stoljeću Izrael odbacio Mesiju, i Jehova je odbacio taj narod.

Međutim, Jehovino ime i dalje se trebalo upotrebljavati među kršćanima. Kako je kršćanska skupština rasla, tako su joj se priključili ljudi iz svih naroda. Predsjedajući na jednom kršćanskom sastanku u Jeruzalemu, židovski učenik Jakov govorio je o Bogu kao o onome koji je “obratio pažnju na [ne-židovske] nacije da iz njih uzme narod za svoje ime”. Kao dokaz da je ovo bilo prorečeno, Jakov je tada citirao proročanstvo iz knjige Amosa u kojem se pojavljuje Jehovino ime (Djela apostolska 15:2, 12-18; Amos 9:11, 12).

Potvrđujući univerzalnu prirodu Jehovinog Božanstva, Pavao je dalje napisao: “Nema razlike između Židova i Grka, jer nad svima je isti Gospodin, koji je bogat prema svima koji ga prizivaju” (Rimljanima 10:12). Da, svi poslušni ljudi mogu primiti Jehovin blagoslov.

Svoj svojoj vjernoj i poslušnoj ljudskoj djeci — bez obzira na njihovu nacionalnost ili rasu — Jehova obećava veličanstvenu budućnost. U njegovoj su Riječi ti ljudi opisani kao “poželjne stvari svih naroda” (Agej 2:7, NS). To su oni koji upoznaju Jehovu i zavole ga. Posljednja knjiga Biblije kaže za njih: “Svi [će] narodi doći i vršiti obožavanje pred tobom [Jehova], jer su se očitovale tvoje pravedne odredbe” (Otkrivenje 15:4).