KAKO ono malo vegetacije što je preostalo na ovom području ne može zadržati vodu, ona otječe gotovo jednakom brzinom kojom kiša pada s neba. Dva mjeseca nakon monsunskih kiša javlja se nestašica vode. U svojoj knjizi Water: The International Crisis, Robin Clarke još je prije nekoliko godina Cherrapunji opisao kao “najkišovitiju pustinju na Zemlji”. *

Malo južnije od Cherrapunjia nalazi se Bangladeš, gusto naseljena nizinska zemlja koja najjače osjeća posljedice monsunskih kiša nakon kojih se voda u kaskadama slijeva niz ogoljele obronke planina Indije i Nepala. Ima godina kada su poplavljene dvije trećine Bangladeša. No nakon što bujice prestanu nadirati, Ganges polako usporava svoj tok i pretvara se u malenu rijeku, a zemlja vapi za vodom. Preko 100 milijuna stanovnika Bangladeša trpi zbog poplava i suša koje ih svake godine uvijek iznova pogađaju. Da situacija bude još gora, bunarska voda u Bangladešu zatrovana je arsenom i nije isključeno da su se već milijuni otrovali njime.

U Nukusu (Uzbekistan), gradu koji se nalazi nedaleko od obale Aralskog mora, probleme ne stvara arsen, već sol. Bijeli tanki sloj soli prekriva biljke pamuka i spriječava njihov rast. Sol prodire na površinu iz vodom natopljenog  sloja zdravice. Ovaj problem, koji se naziva salinizacija, nije ništa novo. Još prije četiri tisuće godina stanovnici Mezopotamije smanjili su poljoprivrednu proizvodnju iz istog razloga. Sol iz tla nakuplja se na površini tamo gdje se zemlja pretjerano navodnjava, a suvišna voda ne odvodi. Da bi se dobio pristojan urod, tlu je neophodno osigurati sve veće količine slatke vode. No zemlja na kraju ipak postaje neobradiva — i to za brojne generacije koje će doći.

Nažalost, velik dio oborina pada na Zemlju u obliku proloma oblaka. Posljedica tih proloma nisu samo poplave već i brzo otjecanje vode s kopna u more. Isto tako, na nekim mjestima pada mnogo kiše, dok je na drugima kiša prava rijetkost. U Cherrapunjiu u toku jedne godine zna pasti preko 26 000 milimetara kiše, dok u pustinji Atacama u sjevernom Čileu može proći i nekoliko godina, a da ne padne nikakva značajnija količina oborina.

Pored toga, većina stanovnika naše planete naseljava područja koja ne obiluju vodom. Primjerice, u tropskim predjelima Afrike i Južne Amerike gdje su padaline obilne živi relativno mali broj ljudi. Velika rijeka Amazona vraća u Atlantski ocean 15 posto ukupne količine padalina koje u toku godine padnu na Zemlju i završe u vodenim tokovima, no kako je to područje rijetko naseljeno, i potrebe ljudi za vodom veoma su male. S druge strane, u Egiptu, u kojem padaju minimalne količine kiše, živi 60 milijuna ljudi i praktički sve njihove potrebe za vodom mora zadovoljiti Nil, čije su zalihe vode već ionako dosta iscrpljene.

U prošlosti ovakav nesklad u raspodjeli zaliha vode nije stvarao neke veće teškoće. Jedno istraživanje pokazuje kako 1950. ni u jednom dijelu svijeta vode nije bilo izrazito malo ili alarmantno malo. No prošla su ta vremena kada je vode bilo napretek. U sušnim područjima sjeverne Afrike i središnje Azije količina vode dostupna svakoj osobi iznosi tek deseti dio u usporedbi s 1950.

No porast stanovništva i male količine oborina u mnogim gusto naseljenim područjima nisu jedini razlozi zbog kojih raste potražnja za vodom. U današnjem svijetu napredak i blagostanje neodvojivo su povezani s pouzdanom opskrbom vodom.

Ako živite u nekoj industrijski razvijenoj zemlji, nesumnjivo ste primijetili kako tvornice niču u blizini velikih rijeka. Razlog za to je jednostavan. Za proizvodnju gotovo svega, od kompjutera pa do spajalice, industriji je potrebna voda. Prehrambena industrija također  troši iznimno velike količine vode. Elektrane stalno žeđaju za vodom, stoga se i grade pored jezera ili rijeka.

Potreba za vodom još je izraženija u poljoprivredi. U mnogim dijelovima svijeta padaline su ili prerijetke ili nepouzdane da bi jamčile dobar urod, pa se navodnjavanje čini idealnim rješenjem koje omogućava prehranjivanje svjetskog stanovništva. Ta ovisnost o poljoprivrednim kulturama koje uspijevaju na navodnjavanim zemljištima uzrok je tome što poljoprivreda troši velik dio zaliha slatke vode na našoj planeti.

Pored toga, raste i potrošnja vode u domaćinstvima. Tijekom 1990-ih broj stanovnika u gradovima porastao je za zapanjujućih 900 milijuna, a svima njima trebalo je osigurati primjerene higijenske uvjete i adekvatne zalihe čiste vode. Potrebe velikih gradova za vodom više se ne mogu zadovoljiti onako kako se to nekada činilo, crpljenjem vode iz rijeka i bunara. Primjerice Ciudad de Mexico sada mora putem cjevovoda dovoditi vodu s izvora koji je udaljen preko 125 kilometara i pumpati je preko planinskog lanca koji se uzdiže 1 200 metara iznad grada. Ovakva situacija, kaže Dieter Kraemer u svom referatu Water: The Life-Giving Source, “može se usporediti s hobotnicom koja u potrazi za vodom pruža svoje krakove izvan grada”.

Dakle, može se reći da svi, i industrija i poljoprivreda i gradovi, vape za dodatnim količinama vode. Mnoge njihove potrebe zasad se uspijeva zadovoljiti crpljenjem rezervi planete — podzemnih voda. Vodonosni sedimenti jedna su od najvažnijih zaliha pitke vode na planeti. No te zalihe nisu neiscrpne. One se mogu usporediti s novcem u banci. Ne možemo ga stalno podizati, ako smo izvršili samo nekoliko uplata. Prije ili kasnije morat ćemo se suočiti s posljedicama svojih postupaka.

Podzemna voda je ona voda koju crpimo kad iskopamo bunar. Prema procjeni Fonda Ujedinjenih naroda za pomoć djeci koja je iznesena u izvještaju pod naslovom Groundwater: The Invisible and Endangered Resource, polovina vode koju se koristi u domaćinstvima i za navodnjavanje poljoprivrednih kultura potječe iz tog izvora. Budući da je podzemna voda obično manje zagađena od površinske, nju se isto tako u većini slučajeva koristi za piće, kako u gradovima tako i u seoskim područjima. Kada bi se zalihe podzemne vode trošile umjereno, one bi uvijek bile iste budući da ih stalno obnavlja kišnica koja polako prodire u te podzemne rezervoare. No čovječanstvo  već desetljećima crpi puno veće količine vode od onih koje se mogu nadomjestiti putem prirodnog kružnog toka vode.

Razina podzemne vode spušta se zbog toga sve dublje, što znači da se treba dublje kopati da bi se došlo do nje, pa to postaje neisplativo, a nekad i nepraktično. Kada izvori presuše, posljedice se očituju u teškoj privrednoj situaciji i patnjama ljudi. U Indiji se takve tragedije već dešavaju. Budući da proizvodnja hrane za milijardu ljudi koji žive u velikim nizinama Kine i Indije ovisi o vodi koja se nalazi ispod Zemljine površine, stanje je alarmantno.

Problem iscrpljivanja zaliha podzemne vode dodatno otežava zagađivanje. Gnojiva koja se koriste u poljoprivredi, čovječji i životinjski izmet te industrijske kemikalije pronalaze put do zaliha podzemne vode. “Onečišćenost vodonosnog sedimenta je problem čije otklanjanje može biti dugotrajan, skup, čak i nemoguć pothvat”, objašnjava se u izvještaju Svjetske meteorološke organizacije. “Polagano prodiranje zagađivača [u podzemne vode] naziva se ‘kemijskom tempiranom bombom’. Ono predstavlja prijetnju čitavom čovječanstvu.”

Najveću ironiju predstavlja činjenica da voda koju se crpi iz podzemnih rezervoara može na kraju upropastiti zemljište koje se njome navodnjava. Na većini navodnjavanih površina u zemljama koje se nalaze u sušnim i polusušnim dijelovima svijeta već se sada osjećaju posljedice salinizacije. U Indiji i Sjedinjenim Državama — dvjema državama koje spadaju među najveće proizvođače hrane na svijetu — 25 posto navodnjavanih površina već je ozbiljno ugroženo.

Usprkos svim ovim teškoćama, situacija ne bi bila tako poražavajuća kad bi se dragocjenu vodu naše planete pažljivije koristilo. Lošim metodama navodnjavanja često se izgubi 60 posto vode prije nego ona uopće dospije do uzgajanih kultura. Ekonomičnijim korištenjem vode — u kojem pomaže primjena suvremene tehnologije — potrošnja vode u industrijske svrhe mogla bi se smanjiti na pola. Čak bi se i potrošnja vode u gradskim domaćinstvima mogla smanjiti za 30 posto kada bi se puknute vodovodne cijevi brzo popravljalo.

No da bi se provele mjere za očuvanje zaliha vode, potrebno je imati i želju i mogućnosti. Je li razumno vjerovati da će dragocjena voda naše planete biti sačuvana za buduće generacije? O tome će biti riječi u posljednjem članku ove serije.