U izvještaju su navedena dva glavna faktora koja su dovela do te šokantne situacije. Prvi je nezaustavljivo širenje AIDS-a, od kojeg svakog sata umre 300 ljudi. AIDS “više nije bolest nego prava katastrofa”, kaže Peter Walker, direktor ureda za borbu protiv katastrofa u sklopu Međunarodnog saveza Crvenog križa i Crvenog polumjeseca. “Zbog te pošasti umiru radnici i uništava se privreda.” Drugi je faktor pad kvalitete zdravstvene skrbi, što dovodi do dramatičnog povratka bolesti kao što su tuberkuloza, sifilis i malarija, koje su nekada harale svijetom. Naprimjer, u jednoj azijskoj zemlji svake se godine evidentira 40 000 novih slučajeva tuberkuloze. U jednoj zemlji istočne Evrope broj osoba zaraženih sifilisom 40 je puta veći nego prije deset godina.

Ironija je u tome što zarazne bolesti, iako su poprimile obilježja katastrofe, zapravo spadaju u katastrofe koje se najlakše mogu spriječiti. U spomenutom izvještaju čak je rečeno da se u toku 1999. većinu od 13 milijuna smrtnih slučajeva uzrokovanih zaraznim bolestima “moglo spriječiti da se za liječenje svake osobe potrošilo 5 dolara”. Zamislite koliko bi se ljudi moglo spasiti od prijevremene smrti kad bi sve države svijeta bile spremne izdvojiti za zdravstvenu skrb 5 dolara po osobi — što bi ukupno iznosilo 30 milijardi dolara.

Iako je to prilično velika svota, još uvijek je mala u usporedbi sa svotom novca koju svijet troši u druge svrhe. Naprimjer, u jednoj od prošlih godina izdaci za naoružanje u čitavom svijetu dostigli su 864 milijarde dolara — prosječno 144 dolara po osobi. Zamislite koliko se više troši na pripreme za rat nego na sprečavanje bolesti! Izgleda da ljudi naprosto nisu u stanju zaustaviti širenje zaraznih bolesti — ne zbog nedostatka sredstava, nego zbog dubljih razloga. Ljudske vlasti čak nisu u stanju postaviti ispravne prioritete.