TAJ je događaj nazvan velikom ljudskom dramom. Privukao je preko 1 300 domaćih izvjestitelja i više od 400 stranih dopisnika. Riječ je o ponovnom susretu obitelji iz sjevernog i južnog dijela Koreje — obitelji koje su otprilike 50 godina bile razdvojene.

Već pedeset godina mnogi Korejci nisu imali nikakvog kontakta s rođacima — ni putem pisma, ni putem telefaksa, ni putem telefona. Demilitarizirana zona koja dijeli ovu zemlju razdvaja i članove obitelji. Kako je došlo do ovog susreta? *

Petnaestog kolovoza 2000. avion sa zastavom Demokratske Narodne Republike Koreje sletio je na Međunarodni aerodrom Kimpo u Republici Koreji. Avion je dovezao putnike sa sjevera, koji su preko Međunarodnog crvenog križa dobili potvrdu da su neki od njihovih rođaka u južnom dijelu Koreje još uvijek živi. U isti taj avion zatim je ušlo 100 Korejaca s juga i odletjelo u pravcu sjevera, kako bi se i njima omogućilo da se sastanu sa svojim rođacima. Zamislite da imate brata, sestru, majku, oca, sina, kćerku ili bračnog druga kojeg niste vidjeli preko 50 godina! Mnogi koji su se okupili ovom prilikom imali su blizu 70 ili 80 godina, a svoje rođake nisu vidjeli još otkako su bili tinejdžeri!

Dogovoreno je da ovi susreti traju samo četiri dana i tri noći, nakon čega su se svi trebali vratiti u zemlju iz koje su došli. Nema sumnje da su zbog toga mnogi koji su se sastali s članovima svoje obitelji cijelo to vrijeme pričali gotovo bez prestanka! Zbog psihičkih trauma i šokova koje je mogao izazvati ovaj događaj,  liječnici, medicinske sestre i kola hitne pomoći bili su u stanju pripravnosti. Nije nikakvo čudo da su morali intervenirati.

Ovim susretom obuhvaćen je tek neznatan dio razdvojenih obitelji. Prema nekim procjenama, 690 000 ljudi starijih od 60 godina i 260 000 ljudi starijih od 70 godina još uvijek živi odvojeno od svojih voljenih. Međutim, između 76 000 osoba iz Republike Koreje koje su ispunile potrebne uvjete i zatražile da posjete rođake koji žive na sjeveru izabrano ih je samo 100.

Među njima je bio i 82-godišnji Yang Jin Yeul. On je preko Crvenog križa dobio obavijest da njegov 70-godišnji brat Yang Won Yeul koji živi na sjeveru traži rođake u južnom dijelu Koreje. Mlađi brat Yang Jin Yeula studirao je na sveučilištu u Seoulu, gdje je i nestao 1950. za vrijeme korejskog rata. Otada mu se zameo svaki trag. Dva brata i njihove dvije sestre ponovo su se sreli nakon što su 50 godina bili razdvojeni!

Sedamdesettrogodišnji Lee Pok Yon sastao se sa 70-godišnjom ženom i njihova dva sina. On je posljednji put vidio svoju obitelj kada su mu sinovi imali svega dvije odnosno pet godina. Jednog je dana za vrijeme rata izašao iz kuće, rekavši da ide kupiti bicikl. Nestao je i otada se o njemu nije ništa čulo. Njegova žena, koja se uslijed bolesti već trese i ima dijabetes, uspjela je tijekom ovog dirljivog susreta saznati ono što ju je već desecima godina mučilo: Zašto mu je trebalo toliko dugo da kupi taj bicikl?

Lee Chong Pil, kojemu je 69 godina, bio je u osnovnoj školi kada je 1950. odvojen od svoje obitelji i proglašen nestalim. On se ponovo sreo s Cho Won Ho, svojom 99-godišnjom majkom, te dva brata i dvije sestre koji žive na jugu. Nažalost, njegova ostarjela majka nije ga prepoznala.

Ovo su samo neki od mnogih dirljivih susreta koji su se odigrali tom prilikom. Ovaj događaj prenosilo je uživo nekoliko televizijskih stanica u zemlji i inozemstvu. Oni koji su gledali te scene i sami su plakali od sreće! Mnogi su se pitali hoće li ovaj događaj dovesti do još mnogih susreta ovakve vrste. No, bilo kako bilo, vrijeme predviđeno za ove susrete brzo je isteklo, a oproštaj koji je uslijedio bio je gotovo jednako bolan kao i prvi rastanak. Članovi obitelji nisu znali kada će se i hoće li se ikada ponovno sastati.

Petnaestog kolovoza 1945. Koreja je zbacila jaram 36 godina duge japanske kolonijalne vlasti. Međutim, u Koreji je uskoro uslijedila podjela koju su uzrokovale političke sile tog vremena. Protjeravši Japance s Korejskog poluotoka, američke snage uspostavile su kontrolu nad teritorijem južno od 38. paralele, a sovjetske snage nad teritorijem sjeverno od te točke. Rat koji je uskoro izbio nije uspio riješiti postojeće probleme. Tada je u Koreji uspostavljena dvostruka vlast. Godine 1945. nastupilo je razdoblje koje uključuje i korejski rat, a tijekom kojeg je razdvojeno na tisuće obitelji. Kada je 1953. rat konačno okončan, uspostavom demilitarizirane zone prepune  kopnenih mina zemlja je podijeljena na dvije države.

Desetljećima nakon toga nije bilo gotovo nikakvih naznaka pomirenja. No 13. lipnja 2000. avion kojim je doputovao predsjednik Republike Koreje Kim Dae Jung sletio je na aerodrom Sunan u Pyongyangu. Predsjednik Demokratske Narodne Republike Koreje Kim Jong Il već ga je čekao na pisti. Posve neočekivano i iznenada pojavila se nada. Nikada prije ova se dva predsjednika nisu sastala. No ovom su se prilikom ponašala poput braće koja se već dugo vremena nisu vidjela. Na trodnevnom summitu dvojica vođa obavezali su se da će raditi na okončanju pola stoljeća dugog neprijateljstva i na pomirenju. Okupljanje razdvojenih članova obitelji bio je jedan od prvih rezultata ovog sastanka na vrhu. Ubrzo se započelo s ostvarivanjem i drugih zadanih ciljeva.

Dvojica vođa složili su se i oko ponovne uspostave željezničkog prometa između sjevera i juga. Do rujna 2001. već bi trebalo biti popravljeno 12 kilometara željezničke pruge u južnom dijelu Koreje i 8 kilometara u sjevernom dijelu. Ova pruga presijecat će demarkacijsku liniju i tako ponovo povezivati dva dijela Koreje. A kad željeznička pruga bude konačno povezana s transkineskom prugom, protezat će se od Korejskog poluotoka preko Kine pa sve do Evrope. Ta će pruga prema riječima predsjednika Kim Dae Junga doista biti “novi čelični put svile”. Planirano je da s vremenom još jedna željeznička pruga prijeđe preko demarkacijske linije i spoji se s ruskom transsibirskom prugom.

Najavljuju li ove promjene doista neki novi početak tek će se vidjeti. Napori koji se u međuvremenu poduzimaju kako bi se organizirao ponovni susret obitelji vrijedni su svake pohvale. No, uza sve to, očito je da čovječanstvu treba Božje Kraljevstvo, vladavina koja će obuhvaćati čitav svijet (Matej 6:9, 10). Još 1912. Jehovini svjedoci organizirali su širenje ove poruke nade na Orijentu. Mnogi stanovnici sjevernog dijela Korejskog poluotoka čuli su tu poruku, a neki su je i prihvatili. No za vrijeme japanske vlasti velik broj njih završio je u zatvorima zbog toga što su odbili sudjelovati u ratu.

Po završetku drugog svjetskog rata ovi kršćani, Jehovini svjedoci, pušteni su iz zatvora, nakon čega su počeli održavati sastanke. Većina njih otišla je živjeti u južni dio zemlje, gdje je vladala vjerska sloboda. U lipnju 1949. u Seoulu je osnovana prva skupština, koja je danas prerasla u veliku organizaciju od preko 87 000 aktivnih Jehovinih svjedoka u Republici Koreji. Među njima su i tisuće osoba koje su razdvojene od svojih rođaka na sjeveru.

Možda će se događaji ubuduće odvijati tako da će svim razdvojenim obiteljima u Koreji biti omogućeno da se ponovno ujedine. A što je još važnije, okončanje ove razdvojenosti moglo bi omogućiti stanovništvu Demokratske Narodne Republike Koreje koje broji 22 milijuna da konačno dobije priliku čuti biblijsku poruku.