Moj život s umjetnošću
“Jehovini svjedoci, divan narod koji po čitavom svijetu objavljuje dobru vijest” naziv je jedne moje slike koja je 1999. bila izložena na jednoj umjetničkoj izložbi u Versaillesu (Francuska).
NEPUNI tjedan dana prije otvorenja te izložbe Jehovini svjedoci u Francuskoj raspačali su po čitavoj zemlji 12 milijuna primjeraka traktata kojim su skrenuli pozornost javnosti na nekorektan odnos vlasti prema njima. Za ovu sliku kojom hvalim Jehovine svjedoke dodijeljena mi je posebna nagrada. Osoba koja mi je uručila nagradu kasnije mi je rekla: “Vi imate hrabrosti, ali imam je i ja. Zato vam i dodjeljujem ovu posebnu nagradu.”
Mnogi slikari nastoje prenijeti svoje dojmove i osjećaje na platno. To isto pokušavam i ja. Moje su slike vedre jer slikam ono što osjećam, a to su radost i sreća. Tu radost kreativnog izražavanja putem slikanja otkrila sam još kao dijete.
Zašto sam počela slikati
Rodila sam se 1920. u jednoj imućnoj obitelji u Morioki (Japan). Starija sestra i ja imale smo privatne učitelje koji su nas poučavali
japanskom plesu, umijeću aranžiranja cvijeća, ceremoniji čaja, učili nas svirati koto (japansku citru) i klavir, pjevati i još mnogo toga. Mrzila sam tu poduku. Često sam znala pobjeći i sakriti se kad bi učitelji došli. Sluge bi me tada morali tražiti i silom dovesti natrag.Najviše me odbijala krutost koja se provlačila kroz sve te satove pouke. Ljudi koje nisam poznavala određivali su kako ću plesati, aranžirati cvijeće i posluživati čaj. Osjećala sam se sputano jer nisam mogla improvizirati i postavljati si osobne ciljeve. Međutim, kada bih slikala, nitko me nije nadzirao. Nitko mi nije govorio što da radim. Tu sam pronašla slobodu za kojom sam čeznula.
Kako nisam imala učitelja slikanja, mogla sam biti kreativna i slikati što sam htjela, a da me nitko ne kritizira. Postepeno sam se posve oslobodila. Kad mi je bilo otprilike 12 godina, počela sam uzimati očeve svilene kravate i oslikavati ih. Nedugo nakon toga u školi smo šivali haljine. Nastavnica je bila šokirana kada je vidjela da sam odrezala polovicu prednjeg dijela haljine i umetnula bijelu tkaninu. No ni ona, baš kao ni moj otac, ništa nije komentirala.
Snovi i stvarnost
Još sam u osnovnoj školi rekla da ću kada odrastem biti umjetnica. Moj se cilj nije promijenio, pa sam htjela studirati umjetnost, no roditelji mi to nisu dopustili. Rekli su da se u Japanu djevojku koja završi studij umjetnosti ne smatra poželjnom nevjestom. Zbog toga sam upisala tečaj vođenja domaćinstva.
Voljela sam stranu poeziju i ostalu literaturu, pa sam mnogo čitala. Međutim, u to su vrijeme mnogi napadali stranu književnost, nazivajući je neprijateljskom. Opasno je bilo i posjedovati takve knjige. U školi sam imala nastavnicu koja me pet godina učila francuski, no prilike u Japanu promijenile su se, pa je bio sumnjiv čak i onaj tko je pokazivao interes za strane jezike. Bila nam je uskraćena sloboda govora.
Godine 1943, u jeku drugog svjetskog rata, bila sam polaskana kada sam čula da je jedan čovjek, pregledavši fotografije 40 djevojaka u dobi za udaju, izabrao mene kao potencijalnu suprugu. Kasnije sam saznala da su njegova majka i jedna njena prijateljica bile u našem susjedstvu i neopaženo me promatrale. Nakon toga njihova me obitelj i formalno zaprosila, a moji su me roditelji nagovorili da prihvatim tu ponudu. S tim sam se čovjekom srela svega jednom prije nego što sam se udala za njega.
Nakon našeg vjenčanja uslijedili su brojni zračni napadi zbog kojih nam je život svakodnevno bio u opasnosti. Naposljetku je izgorio čitav grad, a zajedno s njime i naša kuća. Preživjeli su potražili utočište u planinama, no čak smo i tamo čuli zvuk sirena i vidjeli vojne avione. Bilo je strašno. Svi su patili. Deset poslijeratnih godina također je bilo ispunjeno patnjom.
Pored naše troje djece, s nama su živjeli i majka mog muža te šestero njegove braće i sestara. Iako smo imali sluge, svi smo morali raditi u polju da bismo se mogli prehraniti. U to sam vrijeme bila jako tužna i zaboravila sam se smijati. No bojala sam se govoriti o svojim osjećajima da ne bi došlo do nesporazuma. No s vremenom sam ustanovila da te osjećaje mogu izraziti slikajući.
Postajem priznata umjetnica
Čak i osoba koja ima umjetničkog dara mora uložiti znatan trud da bi postigla zapažen uspjeh. Kupila sam knjige o umjetnosti
i studirala kod nekih vrhunskih japanskih slikara. Nijedan od njih nije mi preporučio da promijenim stil koji sam razvila u mladim danima.Kritičari su počeli zapažati moje radove, no ja sam slikala za svoju dušu, a ne zato da bih svoje radove pokazivala drugima. Međutim, s vremenom me počelo zanimati što drugi misle o mojim slikama. Tako sam 1955. u Ginzi, središtu Tokya, održala svoju prvu izložbu. Izložba je nosila naziv “Tiha borba, govor bez riječi, moj dnevnik”, a prikazivala je svakodnevni život pretočen u slike. Izložba je postigla pravi uspjeh.
Susret sa Svjedocima
Godine 1958. naša se obitelj preselila u Tokyo jer smo suprug i ja htjeli da naša djeca pohađaju najbolje škole i dobiju najbolje moguće obrazovanje. Moj se život okretao oko slikanja. Postao mi je običaj da otprilike pet sati dnevno provedem slikajući. Večeri bih provodila vani u krugu prijatelja umjetnika, a suprug bi izlazio sa svojim društvom. Nismo imali pojma kako se odgajaju djeca.
Zbog prirode svog posla suprug je često bio odsutan, pa je odgoj djece bio moja briga, u čemu sam se potpuno izgubila. Budući da sam kao dijete pohađala katoličku misijsku školu, pitala sam se bi li takvo biblijsko školovanje pomoglo i mojoj djeci. Preko puta naše kuće u Omoriju, jednom dijelu Tokya, bila je Luteranska crkva, pa sam predložila djeci da idemo u tu crkvu. No to nikada nismo učinili.
Naime, već sljedećeg dana — a to je bilo početkom 1959. — na naša je vrata pokucala jedna Jehovina svjedokinja. Brzo sam okupila djecu te smo svi zajedno sjeli i slušali. Svjedokinja nam je uz pomoć Biblije objasnila da živimo u značajnom vremenu kada će Bog uskoro očistiti Zemlju od zla. Naručila sam četiri Biblije i drugu biblijsku literaturu te spremno prihvatila njenu ponudu da svakoga tjedna dolazi i poučava nas. Pitala sam je koliko će nas to mjesečno koštati i zapanjila se kada mi je odgovorila da Jehovini svjedoci ne naplaćuju pouku koju pružaju. Kako li se to razlikovalo od svih učitelja koje sam poznavala!
Moje su kćerke spremno prihvatile biblijske istine, čak se jedna grupa za proučavanje Biblije počela redovito svakoga tjedna sastajati u našoj kući. No ja sam nakon nekoliko studija počela osjećati nemir. Za mene je to bilo veoma bolno razdoblje, tako da sam se ponekad čak pokušala sakriti ili otići nekuda kada je bilo vrijeme za moj biblijski studij.
Problem je bio u tome što sam bila svjesna da je sve što piše u Bibliji točno i da bih se trebala podložiti njenom vodstvu. No u isto to vrijeme odlučila sam postati vrsna umjetnica, stoga sam mislila da moj um mora biti posve slobodan ukoliko želim biti kreativna. Zbog svih tih kolebanja u sebi počela sam lošije slikati. Moje su slike na izložbama završavale negdje postrani.
Put u Pariz
Osjećala sam da bi mi posjet Parizu pomogao da postanem bolja slikarica. Tako sam 1960. otputovala u Pariz jer se u njemu održavala velika izložba japanske umjetnosti s kojom se željelo upoznati francusku javnost. Ja sam bila jedina ženska predstavnica umjetnika iz Japana. Drugačiji način života u Parizu, odjeća, stavovi prema životu, boje — ama baš sve što sam vidjela — naprosto me oduševilo. Izložba je trajala četiri dana, a na moje iznenađenje posjetile su je i vodeće političke ličnosti zemlje. Iznenadilo me i to što su žene bile fascinirane kimonima koje sam nosila. Odlučila sam svoj boravak produžiti za još neko vrijeme.
Budući da nisam znala kako dobiti novac iz Japana, počela sam prodavati svoja kimona. To mi je omogućilo da još tri mjeseca provedem proučavajući slike izložene u umjetničkim galerijama. Često bih se prisjetila riječi jednog umjetnika čija je slika na izložbi bila odmah do moje. Rekao mi je: “Ja slikam vedrinu sunca. Vaše su slike prirodno
mračne i crne jer ste pod utjecajem istočnih filozofa.”Jedan bračni par iz pariške podružnice Jehovinih svjedoka posjetio me u stanu u kojem sam živjela. Nakon nekoliko posjeta napokon sam pristala otići s njima na kršćanski sastanak. Zapanjilo me ono što sam tamo vidjela. Jedna gospođa imala je prekrasni crveni šešir širokog oboda. Druga je nosila haljinu žarkozelene boje. Po odjeći se vidjelo da su to ljudi koji imaju stila i ukusa, pa se moje mišljenje o Jehovinim svjedocima promijenilo iz temelja.
Dojmilo me se i ono što se iznosilo na sastanku. Vidjela sam da se na oba kraja svijeta sastanci vode na isti način i da su učenja koja se na njima iznose posvuda ista, što mi je pomoglo shvatiti kako je ova grupa ljudi i djelo koje izvršava nešto posebno. To me duboko dirnulo te sam shvatila da sam povezana s ljudima koje vodi Bog.
Donošenje odluka
Po povratku u Japan počela sam ozbiljno proučavati Bibliju. Uvidjela sam da nam smjernice našeg Stvoritelja ostavljaju daleko više slobode nego što sam mislila. On je s puno ljubavi svakome od nas dao različitu osobnost i darove te slobodu da ih razvijamo. Tako sam konačno shvatila da biti Jehovin svjedok ne znači odreći se ljubavi prema umjetnosti.
Kćerke i ja napredovale smo u proučavanju Biblije. Jedna kćerka simbolizirala je svoje predanje Jehovi krštenjem u vodi 1961, a druga 1962. Još i danas obje vjerno služe Bogu. No ja sam još uvijek oklijevala s krštenjem. Godine 1965. Lloyd Barry, koji je u to vrijeme nadgledavao djelo propovijedanja Jehovinih svjedoka u Japanu, ohrabrio me riječima: “Zamisli samo kakve će divne slike slikati savršeni ljudi u Raju!” Sljedeće sam se godine krstila.
Kako se to odrazilo na moje slikanje
Kad se osvrnem unazad, vidim koliko su promjene u mom životu i osobnosti utjecale na moj rad. Moje prijašnje slike bile su mračne i sumorne, odražavale su bol, patnju i beznađe koje sam osjećala. No tada sam putem Biblije upoznala našeg Stvoritelja, njegove divne osobine, sreću koju čovjek osjeća kada ga hvali i ispravna mjerila po kojima treba živjeti. Usporedo s mojim osjećajima mijenjale su se i moje slike.
Sada velik dio vremena provodim redovito prenoseći biblijsku poruku drugim ljudima. Razgovor o Božjim osobinama i njegovom divnom naumu da pod vladavinom svog Sina, Isusa Krista, Zemlju pretvori u raj pričinjava mi veliku radost i zadovoljstvo. Ovo djelo koje se temelji na Bibliji nadahnjuje me, te mi ne preostaje ništa drugo nego uzeti kist i izraziti svoje osjećaje. A kako je tijekom godina moja sreća rasla tako su i moje slike postajale sve vedrije.
Naglasak na Bibliji
Ponude za izlaganje slika dobivam iz čitavog svijeta — iz Sydneya, Beča, Londona, New Yorka. No mojim se slikama najviše dive Evropljani. Stručnjaci s Kraljevske akademije umjetnosti u Louvreu (Pariz) pitaju
se: “Kako je moguće da Biblija i kršćanstvo u tolikoj mjeri nadahnjuju jednu Japanku da njene slike odražavaju radost kakvu se ne sreće u stoljećima dugoj povijesti religiozne umjetnosti?”Biblijski psalmist David izražavao je svoje osjećaje putem glazbe i svoj je muzički talent koristio da bi druge poučavao o Božjim čudesnim djelima. Ja želim činiti to isto. Želim hvaliti Jehovu. Najviše od svega želim da ljudi u mojim slikama osjete radost koja proizlazi iz poznavanja Jehove i njegovih divnih osobina. Jedan kritičar rekao je o nazivima mojih slika: “Umjetnica vješto izbjegava služiti se vlastitim riječima i na objektivan način pušta Bibliju da govori.” Oduševljava me što ljudi u mojim slikama prepoznaju snagu Biblije.
Godine 1995. World Council of Arts, međunarodna umjetnička organizacija sa sjedištem u Tokyu, proglasio me najboljom među najpoznatijim svjetskim umjetnicima. Predstavnici te organizacije rekli su o mojim slikama: “Umjetnica za nazive [slika] uzima citate iz Biblije. (...) Motiv Biblije prisutan je na svim njenim slikama, no upravo je to sama bit života umjetnika koji hodi s Bogom.”
Navedeni komentar osvrt je na motiv otvorene Biblije koji često uključujem u svoje slike. Odnedavno u svoje slike uključujem i tiskane stranice Biblije. Tako su oči promatrača usmjerene na izabrani naziv slike i na tekst iz Biblije, a potom i na samu sliku, koja predstavlja moje viđenje tih riječi izraženo na platnu.
Godine 1999. neke moje slike bile su izložene u Bangkoku (Tajland). Jedna od njih zvala se “Kako je divno Jehova Bog stvorio Zemlju i dao je čovjeku da na njoj živi”, a druga “Molitva kralja Davida: ‘Jehova, neka srce ovog naroda bude jedno s tobom.’” Nekoliko nas umjetnika pozvano je na dvor tajlandskog kralja. Kralj je želio porazgovarati sa mnom o mojim slikama te mi je postavio mnogo pitanja. Dugo smo razgovarali, između ostalog i o mojim na Bibliji utemeljenim vjerovanjima. Nakon toga sam mu poklonila jednu svoju sliku.
Zadnjih 35 godina član sam jedne komisije koja procjenjuje radove drugih umjetnika. Osobno volim slike koje odražavaju nečije osjećaje. Dobrom slikom smatram onu koja na mene ostavlja dobar dojam i u meni budi osjećaj unutarnjeg mira. Divim se slikama u publikacijama Jehovinih svjedoka koje ispunjavaju svoju svrhu, a to je da vjerno predoče biblijsku poruku.
Nagrade koje proizlaze iz služenja Bogu
Bavljenje slikarstvom otvara mi jedinstvene mogućnosti za svjedočenje o Jehovi Bogu i njegovom veličanstvenom naumu sa Zemljom. To činim kada dajem intervjue za časopise i u televizijskim emisijama. Ustvari, gdje god da idem i s kim god da pričam, nastojim dati do znanja da mi vjera, radost i sreća koje proizlaze iz služenja Jehovi Bogu omogućavaju da slikam.
Sigurna sam da ne bih mogla slikati kao sada kada bih izgubila svoju vjeru. No budući da sam Jehovin svjedok i da me istina iz Božje Riječi ispunjava radošću i srećom, mogu i dalje slikati.
[Slika na stranici 21]
Tijekom boravka u Parizu
[Slika na stranici 22]
Sa svoje dvije kćerke danas