“Odugovlačenje može štetno utjecati na zdravlje”, zaključeno je na temelju istraživanja o kojem je pisao list Vancouver Sun. To istraživanje, u kojem je sudjelovalo 200 studenata iz Kanade i o kojem je bilo govora na nedavnoj konferenciji Američkog psihološkog udruženja održanoj u Torontu (Kanada), “pokazalo je da se ljudi koji su skloni odugovlačenju izlažu tako velikim pritiscima da češće nego drugi obolijevaju od bolesti uzrokovanih stresom. (...) Kad bi se približio dan ispita, kod studenata sklonih odugovlačenju naglo bi se povećao stres. Te osobe koje su prije bile bezbrižne sada su češće imale problema s glavoboljom, boli u leđima, prehladom, nesanicom i raznim alergijama. One su u većoj mjeri imale problema s dišnim putevima, zarazama i migrenama.”

Jedan tim brazilskih ihtiologa, znanstvenika koji se bave proučavanjem riba, ustanovio je da jedna vrsta južnoameričkog grgeča rutinski izvodi naizgled nemogući pothvat, naime penje se do vrha mokre, skliske stijene koja je visoka poput četverokatnice i nalazi se ispod slapa, izvještava časopis Natural History. “Sposobnost te četiri centimetra duge ribe da se penje po stijeni istraživači su otkrili u brzim potocima u državi Espírito Santo na istoku Brazila.” Ribe su se pomoću dva para velikih peraja hvatale za kamen u podnožju slapa te su se polako penjale po stijeni visokoj 15 metara, “praveći snažne pokrete bočnim dijelom tijela” i odmarajući se u pravilnim razmacima. “Znanstvenici misle da ova aktivnost pomaže jatima tih riba da prežive na izoliranim visoravnima”, kaže se u izvještaju. No one nisu jedine ribe koje se mogu penjati po stijeni. To, između ostalih, mogu i tropski glavoči te azijske brkice.

“Istraživači su putem genetičkog inženjeringa proizveli prvu rajčicu na svijetu koja može rasti u tlu koje se zalijeva slanom vodom, a to bi otkriće moglo pomoći u rješavanju jednog od najvećih problema u poljoprivredi”, piše washingtonpost.com. Rajčica kojoj ne smeta sol ima u sebi gen koji je uzet iz jedne biljke srodne kupusu. Zahvaljujući tom umetnutom genu rajčica može “odlagati sol u šupljine koje joj služe kao neka vrsta skladišta, a to joj omogućava da raste u zemlji koja je neprikladna za uzgoj većine drugih biljaka”. Prema izvještaju, “genetski modificirana rajčica može rasti u zemlji navodnjavanoj vodom koja je otprilike 50 puta slanija nego što je uobičajeno”. Znanstvenici se nadaju da će se takve biljke kojima ne smeta sol moći uzgajati u područjima u kojima nema redovitih kiša koje bi natapale tlo. U izvještaju se dodaje da bi “modificirane rajčice (ili druge biljke kojima ne bi smetala sol) ujedno mogle služiti za obnavljanje tla u kojem ima previše soli tako što bi je iz njega upijale”.

SOS telefon britanske dobrotvorne organizacije ChildLine zabilježio je u toku 1998/99. čak 701 poziv djece sklone samoubojstvu, što je dvostruko više nego 1990/91, kad je bilo 346 takvih poziva, izvještava londonski The Guardian. “U najtežim slučajevima uzroci očaja [bili su] tiraniziranje u školi, seksualno i fizičko zlostavljanje, gubitak voljene osobe i stres zbog školskih ispita.” Spomenuta dobrotvorna organizacija poručuje: “Uvriježeno gledište da su pokušaji samoubojstva samo znak da osoba želi pažnju drugih ljudi može nanijeti mnogo štete. Uopće nije istina da osobe koje pričaju o samoubojstvu nikad ne učine takvo što. Mnoga djeca sklona samoubojstvu koja su nazvala ChildLine rekla su da još više pate zbog toga što imaju dojam da njihove roditelje ili staratelje nije briga za njih.” Nakon prvog pokušaja samoubojstva “članovi obitelji osjećaju takvo olakšanje zbog toga što je dijete preživjelo (...) da misle kako je problem naprosto nestao. A onda se, nažalost, to ponovo dogodi”, obično u roku od nekoliko mjeseci nakon prvog pokušaja. Premda je među djecom koja su razmišljala o samoubojstvu bilo četiri puta više djevojčica nego dječaka, kod dječaka je postojala daleko veća vjerojatnost da će si zaista oduzeti život. Djeca sa samoubilačkim sklonostima koja su nazivala ChildLine većinom su imala između 13 i 18 godina, no najmlađa su imala tek 6 godina.

Jedna singapurska firma proizvodi aparat za ubijanje komaraca bez upotrebe insekticida. Riječ je o crnoj plastičnoj kutiji visokoj oko 40 centimetara iz koje “izlazi toplina i ugljični dioksid, slično kao i iz ljudskog tijela”, izvještava londonski The Economist. Budući da komarci pronalaze svoje žrtve tragajući za toplinom tijela i ugljičnim dioksidom koji se disanjem izbacuje iz organizma, ovaj aparat “primamljuje komarce, navodeći ih da misle kako će dobiti obrok”. Kutiju zagrijava struja, a ugljični dioksid izlazi iz jednog malog spremnika. Blještava svjetla privlače komarca da kroz otvor uleti u kutiju. Zatim ga ventilator otpuhne prema dnu kutije, gdje se nalazi posudica s vodom u kojoj će se utopiti. Pomoću ovog aparata može se u toku jedne noći uhvatiti 1 200 komaraca. Osim toga, aparat se može prilagoditi za hvatanje noćnih komaraca iz roda Anopheles, koji prenose malariju, ili pak onih iz roda Aedes, koji lete po danu te prenose žutu groznicu i dengu. Prednost je i to što se na taj način ne uništavaju bezopasni insekti, kao što su leptiri.

Kod muškaraca koji jedu velike količine masne ribe, kao što su losos, haringa i skuša, postoji dva do tri puta manja vjerojatnost da će oboljeti od raka prostate nego kod muškaraca koji rijetko jedu ribu, kažu istraživači sa štokholmskog Instituta Karolinska. Pri istraživanju koje je trajalo 30 godina i u kojem su sudjelovala 6 272 muškarca obratilo se pažnju i na rizične faktore kao što je pušenje. Istraživači su zaključili da “omega-3 masne kiseline [kojih naročito ima u masnim ribama] izgleda sprečavaju napredovanje raka prostate”. Te iste masne kiseline “smanjuju i opasnost od srčanog udara”, kaže se u izvještaju. Stoga stručnjaci preporučuju da se ribu jede “jednom ili dvaput tjedno”.

U ciglanama na sjeveru Perua u pećima se kao zamjensko gorivo koristi rižinu pljevu, čime se izbjegava sječa mnogih ugroženih stabala rogača čije se drvo inače koristi kao gorivo, izvještava peruanski list El Comercio. Zahvaljujući tome što se u 21 ciglani kao gorivo koristi rižinu pljevu, koja je poljoprivredni nusproizvod, smanjeno je i zagađivanje zraka ugljičnim dioksidom. Ako se usto zidovi peći premažu smjesom pijeska, gline i melase — čime se poboljšava izolacija i smanjuje gubitak topline — iskorištenost energije povećava se za 15 posto. Osim toga, sada se vrše pokusi u kojima se pepeo od rižine pljeve dodaje smjesi za izradu cigli, čime se nastoji povećati čvrstoću gotovog proizvoda. “Upotrebom [rižine pljeve] istovremeno se smanjuje zagađivanje okoliša i rješava problem uklanjanja nusproizvoda”, piše El Comercio.

“Statistike pokazuju da se kod svakog petog djeteta do 11. godine pojavi neki psihički problem”, piše list The Gazette, koji izlazi u Montrealu (Kanada). “Biti duševno zdrav znači održavati ravnotežu između društvenih, fizičkih, duhovnih i emocionalnih aspekata svog života.” Prema mišljenju Sandy Bray, koordinatorice odsjeka za prosvjećivanje građanstva Kanadskog psihijatrijskog udruženja, o svom bismo duševnom zdravlju trebali voditi brigu jednako kao i o tjelesnom. Gđa Bray kaže: “Budemo li i dalje duševno zdravlje smatrali najmanje važnim, bit ćemo skloniji depresiji, tjeskobi i prekomjernoj napetosti.” Roditeljima se savjetuje da se u većoj mjeri preventivno brinu o duševnom zdravlju svoje djece, odvajajući vrijeme za druženje s djecom i zajedničke obroke. Drugi savjeti koji svima mogu pomoći da sačuvaju duševno zdravlje uključuju faktore kao što su odvajanje dovoljno vremena za spavanje, kvalitetna ishrana, vođenje brige o zdravlju, planiranje aktivnosti u kojima uživamo, provođenje vremena s prijateljima, smijeh, volonterski rad, davanje i primanje pohvala, pažljivo slušanje drugih osoba i nastojanje da ne budemo prestrogi prema sebi kad učinimo grešku.

“Rezultati jednog istraživanja pokazali su da je čovjekovo nemilosrdno uništavanje mora doseglo razmjere o kojima se prije nije ni sanjalo te da je zbog prekomjernog lovljenja ribe istrijebljeno na tisuće vrsta živih organizama”, piše londonski The Times. “Uspješnost ljudi u lovu na velike morske životinje i školjkaše uzrokovala je poremećaje u hranidbenim lancima te se toliko štetno odrazila na mnoge ekosisteme da se život u morima zauvijek promijenio”, stoji u izvještaju tog istraživačkog projekta. Kad je kapetan John Smith 1607. uplovio u vode zaljeva Chesapeake na istočnoj obali Sjedinjenih Država, top koji se s palube otkotrljao u more “jasno se vidio na dnu mora na dubini od devet metara”, kaže se u izvještaju. Istraživači kažu da je more nekad bilo bistro zahvaljujući “velikim grebenima punim kamenica [koje bi] svaka tri dana profiltrirale vodu u čitavom zaljevu, sprečavajući tako nekontrolirano razmnožavanje mikroorganizama i algi”. U to vrijeme u zaljevu je bilo “mnogo sivih kitova, delfina, lamantina, američkih vidri, morskih kornjača, aligatora i ogromnih riba jesetri”. Danas se može vidjeti “tek mali dio od mnoštva vrsta” koje su nekad tamo živjele.