Stoljeće nasilja
ALFRED NOBEL je smatrao da bi se mir mogao održati kada bi države posjedovale smrtonosno oružje. One bi se tada mogle brzo ujediniti i svakom agresoru nanijeti strahovite gubitke. “To bi bila sila koja bi onemogućila daljnje ratovanje”, napisao je. Nobel je vjerovao da nijedan razuman narod ne bi izazvao sukob čije bi posljedice bile kobne po njega samog. No što nam otkriva proteklo stoljeće?
Nepunih 20 godina nakon Nobelove smrti izbio je Prvi svjetski rat. U tom su sukobu prvi put upotrijebljene neke nove vrste smrtonosnog oružja, primjerice automatske puške, bojni otrovi, bacači plamena, tenkovi, avioni i podmornice. Poginulo je gotovo deset milijuna vojnika, a više nego dvaput toliko bilo je ranjeno. Zbog surovosti koja je došla do izražaja u Prvom svjetskom ratu svijet se ponovno počeo zanimati za mir. To je dovelo do osnivanja Lige naroda. Zbog značajne uloge koju je odigrao u osnivanju te organizacije američkom predsjedniku Woodrowu Wilsonu 1919. dodijeljena je Nobelova nagrada za mir.
Pa ipak, svaka nada da će rat biti okončan jednom zauvijek izjalovila se 1939, kada je izbio Drugi svjetski rat. Ovaj je rat po mnogo čemu bio još strašniji
od prethodnog. Tijekom tog sukoba Adolf Hitler proširio je Nobelovu tvornicu u Krümmelu, koja je zbog toga postala jedna od najvećih njemačkih tvornica za proizvodnju oružja i zapošljavala preko 9 000 radnika. Ta je Nobelova tvornica na koncu potpuno sravnjena sa zemljom pred kraj rata, kada je u zračnom napadu savezničkih aviona na nju bačeno preko tisuću bombi, i to bombi koje su, kakve li ironije, izrađene zahvaljujući pronalascima samog Nobela.U stoljeću koje je uslijedilo nakon Nobelove smrti vođena su ne samo dva svjetska rata nego i brojni manji sukobi. U tom se razdoblju količina oružja umnogostručila, a neke vrste postale su još ubojitije. Razmotrimo samo neke od tih vrsta oružja, koje su u desetljećima nakon Nobelove smrti postale najpoznatije.
Ručno vatreno oružje i lako oružje. U ovu vrstu oružja spadaju pištolji, puške, granate, mitraljezi, minobacači i druge vrste lako prenosivog oružja. Ručno vatreno oružje i lako oružje nije skupo, lako ga se održava, a još lakše rukuje njime.
Je li postojanje takvog oružja — i prijetnja koju ono predstavlja za civile — spriječilo izbijanje ratova? Nipošto! U časopisu Bulletin of the Atomic Scientists Michael Klare napisao je kako je lako oružje postalo “glavno sredstvo za ratovanje u daleko najvećem broju sukoba koji su izbili u periodu nakon završetka hladnog rata”. Ustvari, čak 90 posto žrtava u novijim ratovima stradalo je od ručnog vatrenog ili lakog oružja. Samo tokom 1990-ih tom je vrstom oružja ubijeno preko četiri milijuna ljudi. U mnogo slučajeva lakim oružjem rukuju mladi koji nisu prošli nikakvu vojnu obuku niti ih proganja savjest zbog kršenja tradicionalnih ratnih pravila.
Kopnene mine. Potkraj 20. stoljeća kopnene su mine u prosjeku osakatile ili usmrtile oko 70 osoba na dan! Većinu stradalih čine civili, a ne vojnici. Kopnene se mine često ne koristi zato da bi se njima usmrtilo, već osakatilo te posijalo strah i užas među onima koji su iskusili strašne posljedice njihovog djelovanja.
Istina, posljednjih se godina mnogo radi na uklanjanju mina. No neki kažu da na svaku izvađenu minu dolazi po 20 položenih te navode kako je moguće da
diljem svijeta ima još 60 milijuna mina koje leže u zemlji. To što kopnene mine ne znaju razlikovati korak vojnika od koraka djeteta koje se igra na livadi ne sprečava daljnju proizvodnju i upotrebu tih strašnih naprava.Nuklearno oružje. Nakon pojave nuklearnog oružja prvi je put postalo moguće da se u roku od samo nekoliko sekundi čitav grad sravni sa zemljom, i to bez ikakvog sukoba između vojnika. Uzmimo za primjer užasno razaranje uzrokovano atomskim bombama koje su 1945. bačene na Hiroshimu i Nagasaki. Neki su ljudi oslijepili od prejake svjetlosti. Drugi su umrli od posljedica zračenja. Mnoge su ubile vatra i vrućina. Ukupan broj smrtno stradalih u ova dva grada procijenjen je na gotovo 300 000!
Dakako, neki bi mogli reći kako su bombardiranjem tih dvaju gradova sačuvani životi mnogih koji bi bili poginuli da se rat nastavilo voditi konvencionalnim oružjem. Usprkos tome, neki koje je užasnuo taj strahovito velik broj žrtava počeli su se zalagati za to da se na svjetskoj razini uvede kontrola tog užasnog oružja. Da, kod mnogih se javila bojazan da je čovjek došao do tog stupnja da može uništiti samoga sebe.
Je li zbog pojave nuklearnog oružja svijet bliži miru nego što je bio ranije? Neki kažu da jest. Oni ukazuju na činjenicu da to moćno oružje nije upotrijebljeno u ratne svrhe već preko 50
godina. Pa ipak, Nobelova očekivanja da će oružje za masovno uništenje spriječiti daljnje ratovanje nisu se obistinila jer se i dalje ratuje konvencionalnim oružjem. Osim toga, prema podacima Odbora za nuklearnu politiku, tisuće komada nuklearnog oružja stalno je u stanju pune pripravnosti. A u ovo vrijeme u kojem terorizam predstavlja veliku prijetnju, mnogi se užasavaju pomisli što bi se moglo dogoditi kada bi materijal za izradu nuklearnog oružja dospio u “krive” ruke. Čak i kada je to oružje u “pravim” rukama uvijek je prisutna bojazan da bi zbog samo jedne slučajne pogreške svijet mogao biti gurnut u termonuklearnu katastrofu. Jasno je da to nije mir kakav je zamišljao Nobel.Biološko i kemijsko oružje. Biološki rat uključuje korištenje smrtonosnih bakterija, kao što su bakterije antraksa, ili virusa, primjerice onih koji uzrokuju velike boginje. Velike boginje naročito su opasna bolest budući da su izrazito zarazne. Tu je zatim i prijetnja koju predstavlja kemijsko oružje, primjerice bojni otrovi. Te otrovne tvari pojavljuju se u mnogim oblicima i premda su već desecima godina zakonom zabranjene, to nije spriječilo njihovu daljnju upotrebu.
Jesu li ova jeziva oružja i prijetnja koju ona predstavljaju navela ljude da postupe onako kako je Nobel predvidio — da ‘ustuknu u užasu i raspuste svoje trupe’? Naprotiv, ta su oružja samo povećala strahovanje da bi ih jednoga dana netko mogao i upotrijebiti — možda čak i neki amateri. Pred nešto više od deset godina direktor američke Službe za smanjenje
naoružanja i razoružanje izjavio je: “Kemijsko oružje može se proizvesti u gotovo svakoj garaži; sve što vam treba je osnovno znanje iz kemije koje steknete u srednjoj školi.”Nema nikakve sumnje da su 20. stoljeće obilježili ratovi koji su po svojoj razornosti nadmašili ratove koji su ikada prije vođeni. Danas, kada smo zakoračili u 21. stoljeće, mir se čini još manje ostvarivim — posebice nakon terorističkih napada koji su 11. rujna 2001. izvršeni u New Yorku i Washingtonu. “Praktički se nitko ne usuđuje pitati je li moguće da se postignuća suvremene tehnologije koriste više u zle, nego u dobre svrhe”, piše Steven Levy u časopisu Newsweek. On dodaje: “Tko bi znao kako riješiti taj problem? Ljudi su oduvijek prvo prihvaćali ono što su smatrali napretkom, a tek kasnije postavljali pitanja. S jedne strane odbijamo razmišljati [o mogućnosti da se uistinu desi neka nezamisliva katastrofa], a istovremeno stvaramo okolnosti koje omogućavaju da se takvo što dogodi.”
Dosadašnja nas povijest uči da svijet nije nimalo bliži miru zbog toga što su pronađene nove vrste ubojitog eksploziva i smrtonosnog oružja. Je li onda svjetski mir samo san?
[Slika na stranici 4]
Nepunih 20 godina nakon Nobelove smrti, u Prvom svjetskom ratu, upotrijebljene su nove vrste smrtonosnog oružja
[Zahvala]
Fotografija: U.S. National Archives
[Slike na stranici 6]
Žrtve kopnenih mina u Kambodži, Iraku i Azerbajdžanu
[Zahvale]
UN/DPI Fotografija 186410C P.S. Sudhakarana
UN/DPI Fotografija 158314C J. Isaaca
UN/DPI Fotografija Armineha Johannesa
[Slika na stranici 6]
Prema podacima Odbora za nuklearnu politiku, tisuće komada nuklearnog oružja stalno je u stanju pune pripravnosti
[Zahvala]
UJEDINJENI NARODI/FOTOGRAFIJA: SYGMA
[Slike na stranici 7]
O stravičnom učinku kemijskog oružja javnost je više saznala 1995, kada je u tokijsku podzemnu željeznicu ispušten plin sarin
[Zahvala]
Asahi Shimbun/Sipa Press
[Zahvala na stranici 5]
UN/DPI Fotografija 158198C J. Isaaca