DRHTIMO od hladnoće, tipične za zimu u Koreji, i nasmiješena žena poziva nas u svoj dom. Unutra je ugodno toplo, no nigdje se ne vidi peć ili radijator. Na ulazu skidamo obuću i stajemo na pod. Pod nogama osjećamo toplinu. Sjedamo na topli pod i na njemu grijemo promrzle ruke. Osjećamo kako nam ruke postaju sve toplije.

U Koreji gotovo svaka kuća ima takvo podno grijanje. Ono se naziva ondol. Koje su karakteristike tog jedinstvenog načina grijanja? Kako ono utječe na način života u Koreji? Prije nego što odgovorimo na ta pitanja, razmotrimo povijest tradicionalnog ondola.

Podno grijanje bilo je poznato i prije nego što je Isus Krist živio na Zemlji. Sudeći po arheološkim otkrićima i povijesnim zapisima, moglo bi se reći da su stari Rimljani prvi koristili podno grijanje. * U četvrtom ili petom stoljeću n. e. podno grijanje postalo je općeprihvaćeno među stanovništvom Korejskog poluotoka te je s vremenom nazvano ondol. Taj naziv potječe od kineskih znakova koji znače “tople šupljine”. Kineski povijesni zapisi iz Knjiga stare dinastije Tang ukazuju na ondol kad kažu: “Zimi su se [Korejci] grijali tako što su ispod poda izvodili kanale koje su zagrijavali paljenjem vatre.”

Kod tradicionalnog ondola izvor topline bila je peć. Ona se obično nalazila u kuhinji ili s vanjske strane zida dnevne sobe. Kuhinja u kojoj su bile dvije do tri peći bila bi okružena s jednako toliko prostorija koje se zagrijavalo ondolom. U starim korejskim kuhinjama na peći možete naći jedan ili dva velika željezna lonca. Tako se vatru na kojoj se kuhalo rižu ili  juhu istovremeno koristilo za grijanje prostorije koja se nalazila pored kuhinje! Domišljato, zar ne?

Kuhinjski pod obično se postavljalo otprilike metar niže od poda prostorije koju je trebalo grijati. Razlika u visini podova omogućavala je strujanje dima i toplog zraka ispod poda prostorije koju se grijalo. Zar je dim strujao ispod poda? Da, u tome i jest tajna ondola.

Vodoravni kanali, kojima je strujao zagrijani zrak pomiješan s dimom, nalazili su se ispod poda te su povezivali peć s dimnjakom. Topli zrak iz peći prolazio je tim kanalima, zagrijavajući kamene i zemljane podove. No to nije bilo  tako jednostavno kao što izgleda. Trebalo je zadovoljiti dva oprečna uvjeta. Da bi vatra u peći mogla dobro gorjeti, dim je morao brzo prolaziti kroz kanale i nesmetano izlaziti kroz dimnjak. Stoga je bilo najbolje da kanali budu ravni i kratki. No da bi toplina iz peći mogla grijati pod, zagrijani zrak i dim trebali su što dulje ostati u kanalima. Stoga se kanale izvodilo tako da zauzimaju sav prostor ispod poda, kako topli zrak ne bi prebrzo izlazio kroz dimnjak. Kad je postignuta idealna ravnoteža između brzog i sporog strujanja zraka, bilo je dovoljno da vatra u peći gori samo dva sata, a da prostorija ostane topla čitavu noć.

Priča se da je jedna kuća — sagrađena prije stotinjak godina — imala sobu grijanu ondolom koja je nevjerojatno dugo zadržavala toplinu. Zahvaljujući kvaliteti izrade i položaju kanala koji su se nalazili ispod poda bilo je dovoljno samo jednom naložiti peć, pa da pod ostane vruć mjesec i po dana, a topao čak tri i po mjeseca! Nažalost, kuća u kojoj se nalazila ta soba uništena je za vrijeme Korejskog rata početkom 1950-ih. Godine 1982. kuća je rekonstruirana, tako da sada turisti ponovno mogu razgledavati njenu sobu grijanu ondolom. Više ne zadržava toplinu onako dugo kao prije. Pa ipak, u proljeće i jesen dovoljno je samo jednom naložiti peć i pod će ostati topao deset dana, a zimi tri dana — čak i ako se temperatura spusti na 10 stupnjeva ispod nule.

Kod grijanja ondolom bila je veoma važna i građa samog poda. Najprije se izvodilo kanale kojima će strujati topli zrak. Potom se kanale pokrivalo ravnim kamenim pločama debljine pet do sedam centimetara. Budući da se u blizini peći pod više zagrijava, na tom se mjestu kanale pokrivalo debljim kamenim pločama kako bi se spriječilo gubitak topline. Zatim se na kamen još stavljalo sloj gline, a potom zaravnalo pod. Na kraju bi se pod prekrilo s nekoliko slojeva masnog žutog papira.

U prostoriji grijanoj tradicionalnim ondolom pod je obično bio hladniji na onom dijelu koji se nalazio dalje od peći. Stoga se goste i starije osobe, primjerice baku, djeda i roditelje, pozivalo da sjednu tamo gdje je pod topliji. To je bio znak poštovanja.

Kuće grijane tradicionalnim ondolom koje su se gradile na sjeveru Korejskog poluotoka bile su malo drugačije od onih na jugu. U sjevernim krajevima nije bilo zida između sobe grijane ondolom i kuhinje. Sobu je zagrijavala toplina same peći, kao i toplina poda. U južnim su krajevima kuhinja i dnevna soba bile odvojene zidom kako dim ne bi smetao onima koji bi sjedili u dnevnoj sobi.

Korejci su obično koristili peći na drva. Prije nego što bi naložili peć, pored nje bi naslagali suhe cjepanice. Potom bi pomoću papira i slame potpalili vatru. Osim drva, ložili su i drveni ugljen, a u 20. stoljeću počeli su koristiti brikete. Dakako, važno je dobro održavati sve dijelove sustava za grijanje. Ako nastane pukotina na ploči kojom je prekriven kanal te kroz nju  počne istjecati zrak, prostorija se može ispuniti ugljičnim monoksidom, što bi moglo imati kobne posljedice.

Danas u Koreji ima još vrlo malo domova u kojima se koristi tradicionalni ondol. U suvremenim kućama, pa čak i u neboderima, postavlja se suvremenija verzija ondola — vodeno podno grijanje. Kod njega se umjesto toplog zraka za zagrijavanje poda koristi vruća voda. No zanimljivo je da taj način grijanja nisu izmislili Korejci.

Kad je početkom 20. stoljeća čuveni američki arhitekt Frank Lloyd Wright gradio hotel u Japanu, bio je pozvan u dom jednog japanskog plemića. Tamo je Wright vidio sobu koja je bila drugačija od tipičnih japanskih soba. Pod je bio prekriven žutim papirom i topao. Ta je soba bila grijana korejskim ondolom! Japanski plemić susreo se s ondolom u Koreji i oduševio se njime. Kad se vratio u Japan, u jednoj sobi svoje kuće uveo je takvo grijanje. Wrighta je također zadivio “taj neopisivo ugodan osjećaj topline koja dolazi odozdo”. On je odmah zaključio da je ondol idealan način grijanja, pa je počeo projektirati zgrade s takvim grijanjem. Wright je izumio cijevni sustav grijanja, koji umjesto kanala kojima struji vrući zrak ima cijevi kojima teče vruća voda.

Ta vrsta podnog grijanja bila je idealna za ondašnji način života u Koreji. Korejci su vrlo brzo prihvatili taj pojednostavljeni način grijanja, koji se danas koristi u gotovo svim korejskim domaćinstvima.

Ondol je uvelike utjecao na korejski način života. Budući da je pod puno topliji od zraka u prostoriji, logično je da ljudi radije sjede na toplom podu nego na hladnim stolicama. Zato Korejci sjede, jedu, zabavljaju se i spavaju na podu. Da bi pod bio još topliji, ponekad ga prekrivaju debelim pokrivačem koji se naziva ibul. Kad članovi obitelji dođu kući, gurnu svoje promrzle noge pod pokrivač, zajedno se griju i uživaju u divnoj obiteljskoj atmosferi.

Budući da Korejci sve više prihvaćaju zapadnjački način života, mlađi ljudi obično radije sjede za stolom i spavaju u krevetu. No većina Korejaca ipak preferira ugodnu toplinu poda grijanog vrućom vodom. Ako dođete u Koreju, sigurno će vam se svidjeti jedinstveni način grijanja — ondol.