NAKON ugodnog leta koji je trajao nešto manje od sat i po, avion se počeo spuštati. No iznenada se ponovno podignuo, a ispod nas se začula užasna buka koja nas je sve prestrašila. Kapetan aviona obavijestio nas je da se poklopac stajnog trapa zaglavio i da ne može izbaciti kotače. Neki su se putnici toliko uplašili da su počeli plakati. Drugi su se molili naglas. Ja sam se pitao što će biti s nama.

Kapetan nas je obavijestio da će pokušati osloboditi zaglavljeni poklopac. Tako smo otprilike naredni sat vremena letjeli iznad Ciudad de Mexica dok se avion snažno tresao jer ga je kapetan dizao i spuštao te naginjao s jedne strane na drugu. To je bilo gore od ijedne vožnje vlakom u lunaparku na kojoj sam ikada bio. Mogu vam reći da nije bilo nimalo zabavno! Potom nam se kapetan ponovno obratio i rekao: “Žao nam je što vas moramo obavijestiti da se poklopac nije otvorio. Preostalo nam je jedino da pokušamo sletjeti bez stajnog trapa.” Svi smo se zabrinuto pogledali, pomišljajući na najgore.

Od posade aviona dobili smo upute za slučaj prisilnog slijetanja. Skinuli smo cipele, uklonili sve što bi nas moglo ozlijediti i smjestili se u sjedalima onako kako nam je rečeno. Pomislio sam kako će se od udara u pistu avion sigurno raspasti. Tada sam se pomolio Jehovi Bogu i osjetio duboki mir (Filipljanima 4:6, 7).

Puno sam puta čuo kako ljudi koji se suoče sa smrću razmišljaju o svom životu i žale zbog nečega što su propustili učiniti. Bilo mi je žao što djevojci koja je sjedila pored mene nisam prenio poruku o Kraljevstvu, te sam čvrsto odlučio da ću, ako preživim, iskoristiti svaku takvu priliku koja mi se ukaže. Također sam na brzinu razmislio o svojoj službi Jehovi i da li sam mu dao najbolje što sam mogao.

Kada se avion počeo spuštati, na pisti ispod nas ugledao sam vatrogasne kamione, vozila hitne pomoći i mnoštvo ljudi koje ih je okruživalo. A onda se osjetio strahovit udarac kada je avion udario o pistu. Od struganja metala po asfaltu iskre su frcale na sve strane. Vatrogasci s obje strane piste smjesta su počeli polijevati avion mlazovima vode kako bi ga rashladili.

Nakon nekoliko vrlo mučnih trenutaka, avion se konačno zaustavio. Prolomio se pljesak presretnih putnika upućen pilotu, koji su osjetili ogromno olakšanje nakon što je sve sretno završilo. Potom nam je rečeno da smjesta napustimo avion. Brzo smo se uputili prema izlazu i niz tobogan se spustili na livadu pored piste, gdje smo bili na sigurnom.

Dok smo tako stajali na sigurnoj udaljenosti, tresući se zbog svega što smo upravo preživjeli, promatrao sam naš avion koji je nagnut na bok stajao prepriječen preko piste. Srećom, samo je nekoliko putnika bilo ozlijeđeno, i to lakše. Drugima je u vozilima hitne pomoći pružena pomoć zbog pretrpljenog šoka.

Kada sam krenuo na put, mislio sam da ću kod kuće biti već oko 21.00 sat, no stigao sam četiri sata kasnije. Međutim, kada se sve uzme u obzir, bio sam sretan da sam uopće živ! Ono što sam doživio potaknulo me na razmišljanje. Osobno sam iskusio što znači kada je život neizvjestan. Čovjek postane svjestan koliko je beznačajan kada shvati da sve što ima može izgubiti u trenu. U trenutku kada nam život visi o koncu moglo bi biti prekasno ispravljati svoj način života ili dobrim djelima pokušati steći milost kod Boga. Sada puno više cijenim to što mogu mudro koristiti svoj život te svaki dan posvetiti služenju svom Bogu Jehovi (Psalam 90:12).