ROĐEN sam 1951. Od malih nogu živio sam u cirkusu ili, kako smo mi znali reći, “s piljevinom u cipelama” (misli se na piljevinu posutu po tlu cirkuske arene koja je bila natkrivena velikim šatorom). Moj brat i ja počeli smo raditi i nastupati u cirkusu čim smo prohodali.

Moji roditelji, Harry i Beatriz, pridružili su se cirkusu Clyde Beatty još prije mog rođenja. Majka je bila pjevačica. Pjevala je španjolske pjesme odjevena u meksičku narodnu nošnju. Otac mi je bio muzičar. Za vrijeme Prvog svjetskog rata svirao je s dirigentom i skladateljem Johnom Philipom Sousom. Zatim je u 1950-ima dobio poziv da se kao svirač tube pridruži čuvenom Ringling Brothers Bandu, možda zbog toga što je prije svirao sa Sousom.

Nastupali smo u nekoliko cirkusa, a na kraju smo postali članovi cirkusa Al G. Kelly & Miller Brothers, koji je također postao vrlo poznat u Sjedinjenim Državama. Taj je cirkus imao tri velika šatora. U prvom su bili lavovi, tigrovi, slonovi, hijene i druge egzotične životinje.

U drugom šatoru održavale su se prateće predstave u kojima su obično nastupali gutač mačeva, čovjek koji je izgledao kao da je pola muškarac, a pola žena, patuljci, div i neki drugi ljudi neobičnog izgleda. Za nas djecu bilo je vrlo poučno to što smo živjeli s ljudima koji su bili drugačiji od nas. Neki su ih nazivali pogrdnim imenima, no mi smo ih smatrali članovima svoje obitelji. S njima smo radili, jeli i živjeli gotovo cijele godine.

Treći šator bio je najveći i imao je tri arene u kojima su istovremeno nastupali razni izvođači. Najopasnije i najspektakularnije točke obično su se izvodile u središnjoj areni.

Moj brat i ja bili smo još jako mali kad smo počeli nastupati kao akrobati. Osim toga, nastupali smo u predstavi o Divljem zapadu, u kojoj smo glumili male Indijance. Članovi jedne obitelji Indijanaca iz plemena Choctaw, koji su također sudjelovali u predstavi, naučili su nas neke indijanske plesove.

Naš je radni dan obično počinjao oko šest sati ujutro. Tada bismo se počeli spremati za  odlazak u drugi grad. Svi su izvođači sudjelovali u raspremanju, prevoženju i ponovnom postavljanju cirkuskih šatora. Tako je moj otac, pored toga što je nastupao kao muzičar, vozio veliki kamion u koji bi ukrcao sedam slonova. Ponekad smo se majka, brat i ja vozili s njim u kamionu.

Obično smo se svaki dan selili u drugo mjesto i održavali dvije predstave dnevno. Izuzetak je bila nedjelja, kad smo imali samo popodnevnu predstavu, pa smo se uvečer mogli odmarati s obitelji. Otac bi nedjeljom uvijek našao neku razonodu za našu obitelj, naprimjer znao nas je odvesti u grad na sladoled ili na večernju kinopredstavu.

Postavljanje cirkuskih šatora bilo je naporan posao. Čak su nam i slonovi pomagali. Kako? Upregli bismo ih da vuku dugačke stupove koji su služili kao potpornji za šatore. Jedan kraj stupa stavili bismo u kolut na rubu šatorskog krila, a potom bi slon potezao drugi kraj sve dok se stup ne bi uspravio. Kad su bili postavljeni svi stupovi i električni generatori, počeli bismo se pripremati za popodnevnu predstavu.

Između popodnevne i večernje predstave mi djeca učili smo praviti salto, hodati po žici, žonglirati i izvoditi akrobacije na trapezu. Bilo nas je mnogo i učili su nas najstariji članovi cirkuske družine, koji su većinom potjecali iz obitelji u kojima je bilo već nekoliko generacija cirkuskih umjetnika. Sjećam se jednog Talijana koji me naučio izvoditi salto. Počeo sam vježbati kad mi je bilo oko četiri godine. U početku me vezao sigurnosnim pojasom, a potom me pridržavao rukama dok je trčao pored mene. Na kraju me prestao pridržavati, tako da sam napravio salto bez njegove pomoći.

Jedina nesreća koju sam ikad doživio desila se za vrijeme velike parade u cirkuskoj areni. Moj brat i ja išli smo u povorci iza klauna i dva majmuna, a iza nas išlo je krdo slonova. Dok sam tako hodao i mahao rukama, vjerojatno sam preplašio jednog majmuna, pa me zgrabio za ruku i jako ugrizao. Na svu sreću, rana se nije inficirala. No, na lijevoj ruci još uvijek imam ožiljak koji se jedva vidi, ali me podsjeća na to da uvijek treba biti oprezan s divljim životinjama, ma kako dražesno i pitomo izgledale.

Život u cirkusu nije se loše odrazio na naš obiteljski život. Roditelji su uvijek odvajali vrijeme kako bi nas učili da se ponašamo pristojno i čestito. Još uvijek se sjećam kako me otac znao posjesti u krilo i poučavati me da ne gajim predrasude prema ljudima druge rase ili drugačijeg porijekla. Ta mi je pouka puno pomogla jer sam živio s ljudima koji su bili drugačiji od mene ne samo po fizičkom izgledu nego i po nacionalnosti.

 Majka mi je također pružila dobar primjer. Ponekad je veliki cirkus bio ispunjen do posljednjeg mjesta, no bilo je i dana kad su predstave bile vrlo slabo posjećene. Majka nam je znala reći: “Izvedite svoju točku zbog publike (pritom bi zapljeskala), a ne zbog novca. Bilo da dođu stotine ljudi bilo samo nekolicina, uvijek dajte sve od sebe.” Nikad nisam zaboravio te riječi. Majka nas je na taj način poticala da pokažemo kako nam je stalo do ljudi koji dolaze na predstavu, bez obzira na to ima li ih mnogo ili malo.

Osim što smo nastupali u predstavama, brat i ja pomagali smo u čišćenju velikog šatora, kupeći otpatke koji bi ostali nakon predstave. Tako smo stekli navike koje su nam koristile u životu.

Od travnja do rujna cirkus se selio od grada do grada, tako da nismo mogli ići u školu kao druga djeca. Zimu smo uvijek provodili u gradu Hugou (Oklahoma). Tada bismo otprilike pet mjeseci išli u školu. Izvođači iz drugih cirkusa također su preko zime živjeli u Hugou, tako da je mnogo djece bilo u istoj situaciji. Zato je za nas bio pripremljen nešto drugačiji i kraći obrazovni program.

Šesnaestog rujna 1960. moj se otac probudio oko pet sati ujutro i počeo nas spremati za put. Tog je jutra majka odlučila da putujemo zajedno s ostalima iz cirkusa umjesto da se vozimo s ocem u kamionu.

Kad smo stigli na mjesto gdje smo trebali podići cirkuske šatore, moj brat i ja krenuli smo u razgledavanje okolice. Potom smo čuli kako netko viče: “Dogodila se strašna nesreća. Smalley i voditelj nisu preživjeli!” U prvi mah pomislio sam: ‘To je nemoguće. Mora da je došlo do neke zabune.’ Kasnije sam shvatio da je mama već otišla na mjesto nesreće. Ocu su vjerojatno otkazale kočnice dok je vozio nizbrdo po cesti nedaleko od grada Placervillea (Kalifornija). Izgleda da je prikolica zbog težine slonova udarila u kabinu kamiona. Pritisnula je veliki spremnik goriva, koji je potom eksplodirao. Moj otac i voditelj cirkuske predstave koji je bio s njim u kabini poginuli su na licu mjesta. Tog dana nisam mogao doći k sebi. Bio sam jako vezan za oca. Bili smo pravi prijatelji.

Nakon što smo sahranili oca u njegovom rodnom gradu Rich Hillu (Missouri), vratili smo se u našu zimsku bazu u Hugou, dok je cirkus nastavio turneju do kraja sezone. Moj brat i ja krenuli smo u školu kao redovni đaci. To je za nas bilo novo iskustvo. No ipak smo s nestrpljenjem čekali da sljedeće sezone ponovno krenemo na turneju s cirkusom Kelly & Miller Brothers. A onda je u našem životu došlo do neočekivanog obrata.

Kad sam jednog dana nakon škole došao kući, majka me upoznala s jednom gospođom koja nas je posjetila kako bi s nama proučavala Bibliju. Zvala se Jimmie Brown i bila je Jehovin svjedok. Uopće nisam želio proučavati Bibliju. Godinama sam sanjao o tome da se vratim u cirkus i naučim izvoditi akrobacije na trapezu. Moj brat i ja čak smo postavili provizorni trapez između dva stabla kako bismo mogli vježbati. Međutim, svi smo počeli proučavati Bibliju i pohađati sastanke grupe od svega osam Jehovinih svjedoka koji su živjeli u Hugou. S vremenom je moja majka donijela odluku da više neće nastupati u cirkusu te da će nastaviti s proučavanjem Biblije. Sa suzama u očima prihvatio sam njenu odluku. Naročito mi je bilo teško kad su nas posjetili članovi naše cirkuske družine i pitali zašto im se ne pridružimo.

Dotad nisam znao ni za kakav drugi način života osim onog koji sam upoznao u cirkusu. Jedno vrijeme čak sam smatrao da smo iznevjerili oca. No ironija je u tome što je upravo njegova smrt bila razlog zbog kojeg sam počeo proučavati Bibliju. Nada u uskrsnuće bila je jedan od glavnih motiva koji su me potakli na proučavanje. Još uvijek gajim čvrstu nadu u uskrsnuće. Želim biti među prvima koji će dočekati mog oca kad se nađe u obećanom Raju na Zemlji (Otkrivenje 20:12-14).

S vremenom smo upoznali bračni par Reeder. Ti su nam Jehovini svjedoci pomogli da uvidimo kako pripadnici Jehovine organizacije  čine jednu veliku obitelj. Zaista smo se uvjerili da je to istina! Mala grupa Jehovinih svjedoka postala je skupština sačinjena od nekoliko obitelji koje su ujedinjeno služile Bogu. Također moram spomenuti Roberta i Carol Engelhardt, bračni par koji se u duhovnom pogledu brinuo za mene kao za svog sina. Oni su mi s ljubavlju, ali i odlučno, pružali savjete i vodstvo dok sam bio tinejdžer.

Ljubav zrelih kršćana pomogla nam je da nadvladamo osjećaj neizmjernog gubitka i usamljenosti. Otkako sam postao kršćanin, tu sam ljubav osjetio i u mnogim drugim životnim situacijama. Godinama sam živio u Oklahomi i Texasu. U svakoj skupštini upoznao sam mnogu divnu kršćansku braću i sestre. Neka starija braća očinski su me savjetovala i hrabrila. Uistinu mogu reći da su oni postali moji duhovni očevi.

Moja je majka umrla prije nekoliko godina. Do kraja svog života revno je proučavala Bibliju te je bila vjerna kršćanka. Znam da će se i ona radovati kad Bog vrati u život svoje vjerne sluge. Dok čekam taj dan, tješim se time što sam u Jehovinoj organizaciji dobio obitelj koja mi na mnoge načine pruža podršku.

Posebno sam bio sretan kad sam među Božjim narodom našao ženu, Ednu. Nakon što smo se vjenčali, organizirali smo svoj život tako da možemo što više vremena posvetiti biblijskom obrazovnom djelu. Da bih nas mogao uzdržavati, počeo sam raditi kao televizijski reporter. Nisam imao ni iskustvo ni stručnu naobrazbu, no pouka koju sam dobivao u skupštini Jehovinih svjedoka kako bih mogao poučavati druge o Bibliji pomogla mi je da se snađem u tom poslu. S vremenom sam postao šef informativne redakcije na jednoj radiostanici. Međutim, nikad nisam težio za tim da postanem poznata medijska ličnost. Umjesto toga, Edna i ja stavili smo se na raspolaganje kako bismo poučavali druge biblijskim istinama gdje god je to bilo potrebno.

Godine 1987. bio sam pozvan da služim kao pokrajinski nadglednik i posjećujem skupštine Jehovinih svjedoka. U sklopu volonterske službe koju obavljam kao putujući nadglednik svaki tjedan posjećujem drugu skupštinu kako bih svojoj duhovnoj braći i sestrama pružio ohrabrenje i pouku u vezi s našim biblijskim obrazovnim djelom. Sada je moja duhovna obitelj još veća. Premda moja žena i ja nikad nismo imali djece, u Jehovinoj organizaciji dobili smo mnogo duhovnih sinova i kćeri.

Tko bi rekao da ću nakon toliko mnogo godina opet putovati od grada do grada! Prije sam putovao s cirkusom, a sada putujem kao pokrajinski nadglednik. Katkad se pitam da li bih postao dobar akrobat na trapezu. Da li bih ostvario svoj dječački san da izvedem trostruki salto? No te misli brzo izblijede kad pomislim na Božje obećanje o uspostavi raja ovdje na Zemlji (Otkrivenje 21:4).

Istina je da sam od malih nogu živio u cirkusu, hodajući s “piljevinom u cipelama”, no često se sjetim da Biblija kaže: “Kako su krasne noge onih koji objavljuju dobru vijest o dobrim stvarima!” (Rimljanima 10:15). Divna mogućnost da pomažem ljudima kako bi upoznali Boga veličanstvenija je od bilo čega što sam mogao postići nastupajući u cirkusu. Jehovin blagoslov omogućio mi je da vodim sretan i ispunjen život!