Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Nove mogućnosti i dileme

Nove mogućnosti i dileme

Zamislite očaj bračnog para koji silno želi dijete, ali ga ne može imati jer je jedno od njih neplodno. Zbog toga se obraćaju medicini, koja je razvila brojne tehnike i metode liječenja neplodnosti. Je li svejedno koju će metodu izabrati i bi li uopće trebali razmišljati o umjetnoj oplodnji?

PAROVIMA koji se bore s neplodnošću u današnje vrijeme na raspolaganju stoji velik broj mogućnosti kojih pred samo nekoliko desetaka godina nije bilo. No zajedno s tim mogućnostima javlja se i jedno važno pitanje: Koja etička i moralna pitanja povlače za sobom pojedine metode umjetne oplodnje? No prije nego što razmotrimo odgovor na to pitanje, pogledajmo kako neke vjerske organizacije gledaju na umjetnu oplodnju.

Što o tome kažu vjerske organizacije?

Godine 1987. Katolička crkva izdala je dokument u kojem je obrazložila svoj stav o umjetnoj oplodnji. U tom naputku, koji je nazvan Donum Vitae (Dar života), stajalo je kako se moralno prihvatljivom može smatrati svaku metodu liječenja koja paru omogućava da do začeća dođe putem bračnog čina. S druge pak strane, navodi se u dokumentu, svaki medicinski postupak koji zamjenjuje bračni čin moralno je neispravan. Drugim riječima, to bi značilo da bi operacijski zahvat u slučaju neprohodnih jajovoda ili hormonalna terapija u svrhu povećanja plodnosti bili moralno prihvatljivi, dok bi izvantjelesna oplodnja bila moralno neprihvatljiva.

Naredne je godine jedan odbor američkog Kongresa proveo anketu među tamošnjim vjerskim grupama kako bi ispitao njihov stav u vezi s umjetnom oplodnjom. Zaključni je izvještaj pokazao kako većina njih prihvaća već uobičajene medicinske zahvate, umjetnu oplodnju spermom muža te in vitro fertilizaciju ukoliko su i jajna stanica i sperma uzete od bračnog para. Nadalje, većina ispitanih grupa izjasnila se protiv uništavanja embrija, umjetne oplodnje sjemenom darovatelja i surogat-majčinstva. *

Godine 1997. Europska ekumenska komisija za crkvu i društvo, tijelo koje sačinjavaju predstavnici protestantskih, anglikanskih i pravoslavnih crkava, u svojoj je deklaraciji istaknula kako u njihovim redovima vlada podijeljeno mišljenje u vezi s umjetnom oplodnjom. Ističući kako je to stvar savjesti i osobne odgovornosti svakog pojedinca, u deklaraciji je stajalo: “Teško bi bilo govoriti o nekom zajedničkom stavu svih crkava članica ove Europske ekumenske komisije. Prije bi se moglo reći da postoji mnogo različitih stavova.”

Očito je da se stavovi prema umjetnoj oplodnji uvelike razlikuju. Svjetska zdravstvena organizacija koja djeluje u sklopu UN-a priznaje da zbivanja na području umjetne oplodnje “uvijek iznova iskušavaju ustaljene društvene norme, moralna i etička načela te pravne sustave”. Koje bi činioce trebao uzeti u obzir netko tko razmišlja o umjetnoj oplodnji?

O čemu treba razmisliti?

Svatko tko razmišlja o umjetnoj oplodnji trebao bi prije svega dobro razmisliti o tome što je embrij, budući da je to blisko povezano s ključnim pitanjem koje treba uzeti u obzir, a ono glasi: Kada život počinje — u trenutku začeća ili nešto kasnije tijekom trudnoće? Odgovor na to pitanje nesumnjivo će utjecati na odluke mnogih bračnih parova koji razmišljaju o umjetnoj oplodnji. Naprimjer, ako bračni par vjeruje da život počinje u trenutku začeća, onda bi trebao razmisliti o još nekoliko vrlo važnih pitanja.

● Treba li liječnicima dozvoliti da oplode više jajnih stanica nego što ih se može prenijeti u maternicu, a preostale pohrane, što je danas uobičajena praksa?

● Što će se dogoditi s pohranjenim embrijima ukoliko bračni par ne bude mogao ili ne bude htio imati više djece?

● Što će se dogoditi s pohranjenim embrijima ako se bračni par razvede ili jedan od supružnika umre?

● Tko će preuzeti tešku odgovornost za uništenje tih embrija?

O tome što će se dogoditi s neiskorištenim ili pohranjenim embrijima potrebno je itekako dobro razmisliti. Zakon u nekim zemljama sada od bračnog para traži da podnese pismenu izjavu u kojoj konkretno navodi kako želi da se postupi s preostalim embrijima — da ih se pohrani, donira, upotrijebi u istraživačke svrhe ili uništi. Parovi bi trebali znati da u nekim zemljama klinike za umjetnu oplodnju imaju pravo uništiti embrije koji su pohranjeni duže od pet godina, čak i ako za to nemaju pismeno odobrenje. U klinikama diljem svijeta danas se čuva stotine tisuća zamrznutih embrija.

Bračni par trebao bi uzeti u obzir i to da bi se na njega moglo vršiti pritisak da neiskorištene embrije ustupi u svrhu istraživanja matičnih stanica. Naprimjer, američka Udruga za liječenje neplodnosti potiče parove da neiskorištene i pohranjene embrije poklone u istraživačke svrhe. Jedna svrha istraživanja matičnih stanica jest pronalaženje novih metoda liječenja raznih bolesti. No takva istraživanja izazivaju brojne polemike budući da se izoliranjem embrionalnih matičnih stanica zapravo uništava sam embrij. *

No s pojavom novih genetičkih tehnologija javljaju se još neka etička pitanja. Uzmimo za primjer tehniku preimplantacijske dijagnostike (PID). (Vidi okvir “Kako gledati na preimplantacijsku dijagnostiku?”) To je tehnika koja omogućava genetsko analiziranje embrija, na temelju čega roditelji mogu izabrati koji će se embrij unijeti u maternicu — možda embrij željenog spola ili onaj koji ne posjeduje genetske predispozicije za određene bolesti. Protivnici ove tehnike upozoravaju da bi ona mogla uzrokovati diskriminaciju među spolovima te jednoga dana čak omogućiti bračnim parovima da izaberu genetske karakteristike svoje djece, primjerice boju kose ili očiju. Ujedno se postavlja etičko pitanje: Što će biti s onim embrijima koje roditelji ne budu htjeli?

Kako će se umjetna oplodnja odraziti na odnose između muža i žene?

Postoji još nešto o čemu bi trebao razmisliti bračni par koji razmatra mogućnosti umjetne oplodnje. Naprimjer, odluči li se par za surogat-majčinstvo ili pak prihvati doniranu spermu ili jajne stanice, kako će se to odraziti na njihovu vezu? Neke metode umjetne oplodnje uključuju i treću stranu (jedan darovatelj) ili čak četvrtu (dva darovatelja), a moguće i petu (dva darovatelja i surogat-majka).

Ako se umjetna oplodnja vrši doniranim genetskim materijalom, sve uključene strane trebale bi razmisliti o sljedećem:

● Kako bi se, dugoročno gledano, rođenje djeteta moglo u emocionalnom pogledu odraziti na roditelje ukoliko jedan od njih — ili čak nijedan — nije njegov biološki roditelj?

● Kako će dijete reagirati kad sazna da je začeto na tako neobičan način?

● Treba li dijete znati tko su mu biološki roditelji i treba li mu dozvoliti da ih potraži?

● Kakva su moralna i zakonska prava te dužnosti darovatelja genetskog materijala?

Što je s anonimnošću?

U mnogim zemljama darovatelji sperme i jajnih stanica ostaju anonimni. Human Fertilisation and Embryology Authority, tijelo koje regulira korištenje humanog reprodukcijskog materijala u Velikoj Britaniji, objašnjava: “Svaki trenutni ili bivši darovatelj ostaje nepoznat bračnom paru i djeci, izuzev u slučaju kad je doniranje izvršeno u dogovoru između osoba koje se poznaju.”

Međutim, taj princip anonimnosti u nekim je zemljama izazvao velike rasprave. Zbog toga je nekoliko zemalja promijenilo svoj stav i zakone u vezi s tim. Oni koji se protive principu anonimnosti ističu kako bi djeca trebala znati svoje porijeklo. U jednom se izvještaju navodi: “Preko 80 posto ljudi koji su usvojeni traži svoju biološku obitelj, a mnogi to čine kako bi zadovoljili svoju dugogodišnju i posve normalnu želju za time da saznaju svoje pravo porijeklo. Gotovo 70 posto njih želi saznati važne informacije o mogućim nasljednim bolestima.”

Jedan drugi izvještaj, koji je sastavljen na temelju razgovora sa 16 odraslih osoba koje su začete sjemenom darovatelja, pokazao je da su “mnogi bili šokirani kad su saznali kako su došli na svijet”. U istom je izvještaju stajalo: “Mnoga takva djeca bila su frustrirana zbog toga što nisu poznavala svoje prave roditelje, osjećala su se napušteno i prevareno te su izgubila povjerenje u svoje obitelji.”

Kakvu ćete odluku donijeti?

Reproduktivna medicina nesumnjivo će i dalje napredovati. Neki predviđaju da će u budućnosti 30 posto djece koja se rode biti začeto nekom metodom umjetne oplodnje. Stoga će se rasprave o etičkoj i moralnoj prihvatljivosti tih metoda i dalje nastaviti.

No pravi kršćani uzimaju u obzir još nešto daleko važnije, a to je gledište samog Stvoritelja, budući da je on ljude obdario sposobnošću reprodukcije (Psalam 36:9). Dakako, Biblija nigdje direktno ne govori o suvremenim metodama umjetne oplodnje jer u vrijeme kad je Biblija pisana one nisu postojale. Međutim, Biblija iznosi neka jasna načela koja nam pokazuju što Bog misli o tome. (Vidi okvir “Što kaže Biblija?”) Ta će nam načela pomoći da donesemo etički i moralno ispravne odluke te da sačuvamo čistu savjest pred Bogom (1. Timoteju 1:5).

^ odl. 6 Surogat-majku jedan rječnik definira kao ženu koja dobrovoljno, putem umjetne oplodnje, rađa dijete za supružnike od kojih su oba ili jedan sterilni.

^ odl. 16 Vidi seriju članaka “Matične stanice — je li znanost otišla predaleko?” u izdanju Probudite se! od 22. studenoga 2002.

^ odl. 55 Vidi članak “Što kaže Biblija? Kad počinje ljudski život?” u časopisu Probudite se! od 8. siječnja 1991.

^ odl. 56 Vidi članke “Što kaže Biblija? Surogat-majčinstvo — je li za kršćane?” u časopisu Probudite se! od 8. lipnja 1993. i “Što kaže Biblija? Je li umjetna oplodnja prihvatljiva Bogu?” u izdanju od 8. kolovoza 1974 (engl.).

^ odl. 57 Za daljnje informacije o in vitro fertilizaciji sa spolnim stanicama bračnog para vidi članak “Pitanja čitalaca” u Kuli stražari od 1. lipnja 1981 (engl.).

[Slika na stranici 8]

Zamrznuti embriji

[Zahvala]

Firefly Productions/CORBIS