Bez njih je teško zamisliti život u sertãu
SERTÃO *, polupustinjsko područje veličine 1 100 000 četvornih kilometara na sjeveroistoku Brazila, udomljuje oko deset milijuna koza. Kad je u sertãu ljeto, nebo je devet mjeseci bez oblaka, zrak je zagušljiv zbog vrućine, a tlo sprženo i tvrdo kao kamen. Rijeke presušuju, drveću otpada lišće, puše vruć i suh vjetar, a stoka tumara u potrazi za rijetkim raslinjem.
Međutim, izgleda da brazilskoj domaćoj kozi takvi polupustinjski uvjeti uopće ne smetaju. Za vrijeme najgore suše stada goveda i ovaca se smanjuju, no stada koza se povećavaju. Kako uspijevaju preživjeti?
Usta zaslužna za preživljavanje
Ljudi u sertãu govore da koza može pojesti sve — čak i čizme, sedlo i odjeću. Profesor João Ambrósio, istraživač iz Državnog centra za istraživanje koza koji se nalazi u Sobralu, na sjeveroistoku Brazila, potvrđuje da koze mogu preživjeti hraneći se naizgled neprobavljivom hranom, u koju spada korijenje, suho lišće te kora preko 60 vrsta biljaka. Druge domaće životinje, primjerice goveda, gotovo se isključivo hrane travom.
Kozi ide u prilog što nije jako izbirljiva, no najveća su joj prednost njena usta. Ambrósio objašnjava da stoka uzima hranu jezikom i ne može zahvatiti samo jedan list ili samo koru. Međutim, koza svojim malim ustima, pokretljivim usnama i oštrim zubima može odabrati i otkinuti najhranjivije dijelove biljke. Zbog te sposobnosti da pronađe i odabere najbolju hranu, koje ima malo, kozu se smatra životinjom koja uništava vegetaciju. “Ljudi su krivi što koze moraju živjeti u takvim uvjetima. Koze se jednostavno bore za opstanak”, kaže Ambrósio.
Uzgajanje koza je isplativo
Zaista ne iznenađuje da je uzgoj otpornih, domaćih koza jedna od glavnih gospodarskih djelatnosti u sertãu. Kozje meso mnogim je obiteljima važan izvor bjelančevina. Budući da govedina zna biti skupa, pečeno ili kuhano kozje meso te buchada (kozji želudac nadjeven rižom i sitno narezanim želucima) uobičajena je domaća hrana. Kozju kožu prodaje se tvornicama za obradu kože, čime se osigurava dodatna zarada. Tako se u hitnom
slučaju kozu u trenu može “pretvoriti” u novac kojim će se kupiti lijek ili nešto drugo što je nužno potrebno.Daljnja prednost uzgoja koza je u tome što se koze zapravo same brinu za sebe. Preko dana slobodno pasu u manjim skupinama u caatingi, odnosno bodljikavoj šikari. Predvečer, kad čuju da ih pastir doziva, sakupljaju se i poslušno se vraćaju u svoj tor. Stočari obično imaju više posla oko koza samo kada u sezoni parenja određuju koze za klanje, kad se koza razboli te kada žigošu kozliće. Budući da je toliko jednostavno brinuti se za koze, čak i oni koji žive u gradu imaju poneku kozu u dvorištu te ih, premda je zakonom zabranjeno, puštaju da se slobodno kreću gradom. Stoga nije ništa neobično vidjeti kozu kako pase u centru grada.
Višestoljetno iskustvo pokazalo je da se uzgajanje koza doista isplati, naročito malim uzgajivačima. Da bi se uzgojilo osam koza, potrebno je jednako truda i zemlje koliko i za jednu kravu. Pretpostavimo da seljak ima pet krava. Ako mu jedna ugine, izgubit će 20 posto stoke. No pretpostavimo da umjesto 5 krava ima 40 koza. Uzgoj takvog stada iziskuje otprilike jednako zemlje i posla. No ukoliko jedna koza ugine, seljak će izgubiti samo 2,5 posto stada. Stoga je lako razumjeti zašto oko milijun obitelji u Brazilu smatra koze zlatnom rezervom u slučaju da nastane suša i propadne urod.
Motivacija za naporan rad
Brazilska država Bahija udomljuje iznimno velika stada koza, u kojima ima i po nekoliko tisuća grla. Prema nekim podacima, na području Uaue, gradića u unutrašnjosti zemlje udaljenog oko 800 kilometara od glavnog grada države Bahije, koza ima pet puta više nego stanovnika. Gotovo sav prihod tog kraja ostvaruje se uzgojem koza ili popratnim djelatnostima. Stoga ljudi u tom kraju u šali znaju reći: “U Uaui koze uzgajaju ljude, a ne ljudi koze.”
Prvi jarići dolaze na svijet u svibnju, otprilike pet mjeseci nakon što započne sezona parenja. Marljivi kozari rade od četiri ujutro do sedam navečer — trebaju sakupiti koze, napojiti ih, tražiti zalutale jariće te im priskočiti u pomoć kad su u opasnosti. Vješti pastiri svakoga dana moraju lasom hvatati stotine koza i pomusti ih kako bi spriječili da se jarići previše napiju mlijeka, uslijed čega bi mogli uginuti. Briga za koze uključuje i njegovanje ozlijeđenih životinja te uklanjanje štrkova, nametnika koji stvaraju rupice na koži životinje, što smanjuje cijenu kože.
Premda pastiri rade svoj posao iz ljubavi, čine to i zbog zarade. U Uaui i drugim seoskim krajevima marljivim pastirima plaća se određuje po tradicionalnom quarteação principu (četvrti dio). Pastiri dobivaju svako četvrto jare koje se ojarilo u sezoni, a ponekad i svako treće ako je vlasnik stada darežljiv. Jariće se označi brojevima, a zatim se nasumce izvlači brojeve. Podjednaka je mogućnost da se izvuče broj bolesnog ili zdravog te sitnog ili krupnog jarića, stoga se pastiri brinu za stado kao da je njihovo.
Domaća koza boljih odlika
Brazilske koze potomci su pasmina koje su doveli Europljani koji su se doselili početkom 16. stoljeća. Međutim, domaće koze uglavnom su manje i daju znatno manje mlijeka nego njihovi preci iz Europe.
Naprimjer, brazilska pasmina canindé ne daje niti litru mlijeka dnevno, dok genetski srodna pasmina iz Europe, britanska divlja koza, daje gotovo četiri litre mlijeka. Mnogi stočari i agronomi već godinama sanjaju o pasmini koja bi bila otporna kao domaća koza, a davala bi mlijeka kao njen europski predak. Takva bi pasmina stočarima u sertãu donijela daleko veću zaradu.
Križanjem domaće koze s pasminama iz drugih zemalja dobilo se kozu koja je krupnije građe te daje više mlijeka. Stručnjaci iz Odjela za poljoprivredna istraživanja u Paraíbi, saveznoj državi na sjeveroistoku Brazila, uspješno su križali domaću kozu s vrstama iz Italije, Njemačke i Engleske. Dobilo se krupnije koze koje dobro podnose sušnu klimu i daju više mlijeka. Pasmine koje su prije davale manje od litre mlijeka dnevno sada proizvode između dvije i četiri litre mlijeka.
Istraživači iz Centra za istraživanja u Sobralu pronašli su jednako profitabilno, no jeftinije rješenje. Ustanovili su da koze posebno vole lišće jedne vrste drveća. No koze mogu doći do tog lišća tek kada u periodu mirovanja drveću počne otpadati lišće. Kako bi se kozama osiguralo više hrane, drveću se podrezalo sve grane iznad određene visine. Tako je drveće moralo puštati mlade grane na nižem dijelu, gdje ih koze mogu dohvatiti. Kakav je bio rezultat? Tjelesna masa koza koje su brstile lišće s tih stabala povećala se za četiri puta.
Unatoč tom postignuću, vlasnike malih stada i dalje muči problem koji znanstvena istraživanja vjerojatno ne mogu riješiti. O čemu se radi? Jedan uzgajivač objašnjava: “Koze se toliko udomaće kod ljudi koji se brinu za njih da im postanu poput kućnih ljubimaca. Stoga je ljudima teško ubiti kozu.” Vlasnici se jednostavno ne žele rastati od svojih ljubimaca! Možda je to još jedan razlog zašto su koze opstale u sertãu!
^ odl. 3 Izgleda da su portugalski naseljenici nazvali ovo područje desertão, odnosno velika pustinja, jer ih je podsjećalo na pustinje i savane u sjevernoj Africi.
[Zahvala]
CNPC-Centro Nacional de Pesquisa de Caprinos (Sobral, Brazil)
[Karta na stranici 25]
(Vidi publikaciju)
“Sertão”
[Slika na stranici 26]
Koza svojim pokretljivim ustima može otkinuti najhranjivije dijelove biljke
[Zahvala]
Dr. João Ambrósio-EMBRAPA (CNPC)
[Zahvale na stranici 25]
Karta: Mountain High Maps® Copyright © 1997 Digital Wisdom, Inc.; koze: CNPC-Centro Nacional de Pesquisa de Caprinos (Sobral, Brazil)