JESTE li primijetili da boje utječu na raspoloženje? Stoga nije neobično da ljudi od drevnih vremena boje tkanine raznim bojilima.

Kada kupujemo odjeću, dekorativne tkanine ili tkanine od kojih namjeravamo sami nešto sašiti, ne bismo željeli da se boje isperu ili izblijede. Da bismo saznali što je potrebno da bi boje tkanina bile postojane i upoznali se s tradicionalnim metodama bojanja tkanina, posjetili smo Muzej boja u Bradfordu, na sjeveru Engleske. * U tom smo muzeju vidjeli neke neobične tvari koje su se u prošlosti koristile za bojanje tkanina.

Sve do druge polovice 19. stoljeća tkanine su se bojale samo prirodnim bojilima. Neka od njih dobivala su se od biljaka, kukaca i školjaka. Naprimjer, od biljke koja se naziva vrbovnik dobivala se plava boja (1), od katanca ili rezede dobivala se žuta boja (2), a od pitomog broća crvena. Crna boja dobivala se od kampeševine, a ljubičasta od lišaja iz roda Roccella. Od puževa volaka proizvodila se skupocjena purpurna boja, koja se nazivala tirski purpur (3). Njome se bojala odjeća koju su nosili rimski carevi.

No još davno prije rimskih careva bilo je istaknutih i bogatih ljudi koji su nosili tkanine obojane prirodnim bojama (Estera 8:15). Naprimjer, razne nijanse crvene boje dobivale su se od ženki hrastovog crvca, ili kermesa (4). Od tog se insekta dobivao i kermesov grimiz, koji je u starom Izraelu bio upotrijebljen za bojanje tkanina koje su se nalazile u svetom šatoru te tkanina od kojih se izrađivala odjeća koju je nosio izraelski veliki svećenik (2. Mojsijeva 28:5; 36:8).

Izložba koja je postavljena u Muzeju boja pokazuje da je bojanje pređe i gotovih tkanina u većini slučajeva prilično složen proces, koji se nipošto ne svodi samo na to da se materijale uroni u otopinu s bojom. Pri bojanju tkanina često se koristi i sredstvo za fiksiranje boje. Ono omogućava da se boja čvrsto veže za vlakna i da ne bude topiva u vodi. U tu se svrhu koriste razne kemijske tvari, a neke od njih mogu biti opasne, pa s njima treba pažljivo rukovati.

Kod nekih procesa bojanja stvara se neugodan miris. Jedan od njih je dugačak i složen proces u kojem se koristilo tursko crvenilo. Ta se svjetlocrvena boja koristila za bojanje pamuka, a bila je vrlo postojana, tako da nije blijedjela na suncu niti se ispirala pranjem i čak je bila otporna na sredstva za izbjeljivanje.  Svojevremeno se proces bojanja tkanina turskim crvenilom sastojao od 38 različitih faza i trajao je čak četiri mjeseca! Tom su bojom obojane neke od najljepših tkanina koje su izložene u Muzeju boja (5).

Smatra se da je prvo sintetsko bojilo proizveo William Henry Perkin godine 1856. Natpis kraj jednog izloška u muzeju objašnjava na koji je način Perkin otkrio purpurno bojilo mauvein. Do kraja 19. stoljeća proizvedena su i mnoga druga sintetska bojila živih boja. Danas se proizvodi preko 8 000 vrsta sintetskih bojila (6). Jedina prirodna bojila koja se još i danas redovito koriste jesu košenil i hematoksilin, koji se dobiva od kampeševine.

Na izložbi bojila i tkanina posjetitelji se mogu upoznati i s posebnim procesima koji se danas primjenjuju u bojanju sintetičkih tkanina, kao što je rajon, ili umjetna svila. Viskoza je danas najpopularnija vrsta sintetičkog vlakna. Industrijska proizvodnja viskoze započela je 1905. Budući da je viskoza po kemijskom sastavu slična pamuku, većina ondašnjih bojila mogla se koristiti i za bojanje te tkanine. No kad su se u novije vrijeme pojavile i sintetičke tkanine kao što su acetat-svila, poliester, najlon i akril, trebalo je proizvesti nekoliko novih vrsta bojila.

Kada kupujemo odjeću ili tkanine, želimo da njihove boje budu postojane. No mnoge boje izblijede na suncu ili nakon mnogobrojnih pranja, naročito ako se koriste jaki deterdženti. Ponekad tkanina može izblijedjeti od znoja ili promijeniti boju ako se pere s drugom odjećom koja pušta boju. Postojanost boja prilikom pranja ovisi o tome koliko se čvrsto molekule bojila drže za vlakna. Zbog čestog pranja i korištenja sredstava za uklanjanje mrlja bojila se odvajaju od vlakana tkanine, što dovodi do toga da boja sve više blijedi. Proizvođači bojila testiraju svoje proizvode da bi vidjeli u kojoj mjeri pranje, Sunčeva svjetlost, deterdženti i znoj utječu na postojanost boja.

Posjet Muzeju boja potaknuo nas je da više obraćamo pažnju na materijale od kojih je sašivena odjeća koju nosimo. Osim toga, naučili smo nešto više o složenim procesima bojanja koji omogućavaju da boje tkanina ostanu postojane unatoč čestom pranju.