PRIJE više od 400 godina u kanalu La Manche sukobile su se pomorske snage dviju zemalja. Taj sukob protestanata i katolika bio je samo jedan u nizu sukoba koji su tijekom 16. stoljeća izbili između snaga engleske protestantske kraljice Elizabete I i španjolskog rimokatoličkog kralja Filipa II. “U to vrijeme smatralo se da sukob engleske i španjolske flote u kanalu La Manche označava završnu bitku između sila dobra i zla”, piše u knjizi The Defeat of the Spanish Armada.

Englezi su španjolsku Armadu, ili veliku flotu, opisali kao “najveću pomorsku silu koju su ikad vidjeli”. No pohod u koji je Armada krenula bio je kobna greška zbog koje je tisuće ljudi izgubilo život. Što je bio cilj tog pohoda i zašto je neslavno završio?

Engleski gusari godinama su pljačkali španjolske brodove, a engleska kraljica Elizabeta I pomagala je Nizozemcima, koji su se pobunili protiv španjolske vlasti. Osim toga, katolički kralj Filip II osjećao se dužnim pomoći engleskim katolicima da stanu na kraj protestantskom “krivovjerju” koje se sve više širilo njihovom zemljom. Stoga je s Armadom poslao oko 180 svećenika. Kad su se okupile posade svih brodova Armade, svi su se ljudi morali ispovjediti i pričestiti.

Španjolci i njihov kralj vjerovali su da je Bog na njihovoj strani. O tome svjedoči i izjava uglednog španjolskog isusovca Pedra de Ribadeneyre. On je rekao: “Naš Gospodin Bog, za kojeg se borimo i čiju najsvetiju vjeru branimo, ići će pred  nama i pripremiti nam put. Uz takvog vođu nemamo se čega bojati.” No Englezi su se također nadali velikoj pobjedi koja bi omogućila širenje protestantskih ideja u cijeloj Europi.

Španjolski kralj smislio je jednostavan plan. Zapovjedio je da Armada otplovi do kanala La Manche kako bi se sjedinila s vojvodom od Parme i njegovih 30 000 prokušanih vojnika koji su se nalazili u Flandriji. * Potom su trebali zajedno preploviti kanal, iskrcati se na obali Essexa i na juriš osvojiti London. Filip je očekivao da će mnogi engleski katolici okrenuti leđa svojoj kraljici, koja je bila protestantkinja, i pridružiti se njegovoj vojsci.

No u Filipovom planu bilo je i ozbiljnih grešaka. Kralj je računao na Božju pomoć i vodstvo, ali je previdio dvije najveće prepreke na putu do pobjede, a to su snaga engleske mornarice i činjenica da nema sigurne luke u kojoj bi Armada mogla sačekati vojsku vojvode od Parme.

Za admirala, odnosno vrhovnog zapovjednika Armade, Filip je postavio vojvodu Medinu-Sidoniju. Premda vojvoda nije imao gotovo nikakvog iskustva u vođenju pomorskih bitaka, bio je dobar organizator i ubrzo je zadobio podršku iskusnih kapetana. Zajedno su stvorili veliku i moćnu vojsku te su se potrudili da je što bolje opskrbe hranom, vodom i drugim potrepštinama. Pažljivo su dogovorili znakove sporazumijevanja, zapovijedi i raspored bojnih brodova te tako ujedinili veliku flotu sačinjenu od brodova iz raznih zemalja.

Dvadeset i devetog svibnja 1588. Armada je najzad isplovila iz Lisabona sa svojih 130 brodova, * gotovo 20 000 vojnika i 8 000 mornara. No nepovoljni vjetrovi i jako nevrijeme natjerali su ih da pristanu u La Coruñi, gradu na sjeverozapadu Španjolske, kako bi popravili oštećene brodove te obnovili zalihe hrane i vode. Zabrinut zbog toga što se mnogo hrane pokvarilo i dovelo do širenja bolesti među njegovim ljudima, vojvoda Medina-Sidonia otvoreno je napisao kralju da sumnja u dobar ishod čitavog pothvata. No Filip mu je zapovjedio da se drži prvobitnog plana. Tako je velika i spora flota nastavila putovanje i konačno stigla u La Manche dva mjeseca nakon što je isplovila iz Lisabona.

Kad je španjolska flota doplovila nadomak Plymoutha, na jugozapadnoj obali Engleske, ondje su je već čekali engleski brodovi. Obje flote imale su otprilike jednak broj brodova, no oni su se razlikovali po obliku, veličini i manevarskim sposobnostima. Španjolski brodovi bili su vrlo visoki, a na palubama su imali velik broj teških kratkometnih topova. S velikim kulama na pramcu i krmi izgledali su kao ploveće tvrđave. Španjolska taktika sastojala se u tome da se njihovi ljudi iskrcaju na engleske brodove i svladaju neprijatelja u borbi prsa o prsa. Engleski brodovi bili su niži i brži te su imali više dalekometnih topova. Englezi su željeli izbjeći borbu izbliza i uništiti španjolske brodove gađajući ih izdaleka.

Kako bi se lakše suprotstavio pokretljivijoj i bolje naoružanoj engleskoj floti, španjolski admiral postavio je svoje brodove u obrambenu formaciju u obliku polumjeseca. Najjači brodovi koji su imali topove najvećeg dometa bili su na vrhovima te formacije i štitili ostale brodove. Bez obzira na to s koje bi joj strane neprijatelj prišao, Armada bi se mogla okrenuti i postaviti se poput bivola koji okreće rogove prema lavu koji ga želi napasti.

U kanalu je nekoliko puta došlo do okršaja dviju flota, a vodile su se i dvije manje bitke. Španjolska obrambena formacija pokazala se djelotvornom, a Englezi svojom dalekometnom paljbom nisu uspjeli potopiti nijedan španjolski brod. Engleski kapetani zaključili su da moraju nekako razbiti tu formaciju i prisiliti španjolske brodove da im priđu kako bi ih mogli gađati svojim dalekometnim topovima. Prilika za to pružila im se 7. kolovoza.

Vojvoda Medina-Sidonia držao se dobivenih naredbi te poveo Armadu prema mjestu gdje se trebao sastati s vojvodom od Parme i njegovom vojskom. Dok je čekao da mu vojvoda od Parme pošalje pomoć, vojvoda Medina-Sidonia zapovjedio je svojoj floti da se usidri pred Calaisom, na francuskoj obali. Vidjevši da su španjolski brodovi usidreni i nezaštićeni, Englezi su na njih poslali osam svojih brodova, koje su nakrcali eksplozivom i zapalili. Gotovo svi španjolski kapetani žurno su zaplovili prema otvorenom moru kako bi spasili svoje brodove. Potom su ih jak vjetar i morske struje odnijeli prema sjeveru.

Sutradan u zoru započela je završna bitka. Engleska je flota iz blizine otvorila paljbu na španjolske brodove i tako potopila najmanje tri broda, a mnoge druge je znatno oštetila. Budući da su Španjolci imali vrlo malo municije, morali su bespomoćno podnositi silovit napad engleske flote.

Englezi su zbog jakog nevremena morali prekinuti napad do idućeg jutra. Dotada se Armada ponovno postavila u formaciju u obliku polumjeseca. S ono malo municije što joj je bilo preostalo, okrenula se prema neprijatelju i pripremila  za bitku. No prije nego što su Englezi stigli otvoriti paljbu, zapuhao je jak vjetar koji je španjolskim brodovima udarao u bok i nosio ih prema obali. Vjetar i morske struje nemilosrdno su ih nosili prema pješčanim sprudovima Zeelanda, nedaleko od nizozemske obale.

Kad je već izgledalo da je sve izgubljeno, vjetar je promijenio smjer i otpuhao Armadu prema sjeveru. Tako je došla na otvoreno more, gdje je bila na sigurnom. No nije se mogla vratiti u Calais jer joj se na putu ispriječila engleska flota. Osim toga, vjetrovi su teško stradale španjolske brodove i dalje nosili prema sjeveru. Vojvoda Medina-Sidonia zaključio je da mu ne preostaje ništa drugo nego odustati od planiranog napada i spasiti što više brodova i ljudi. Odlučio je oploviti Škotsku i Irsku te se tako vratiti u Španjolsku.

Nakon teške bitke Armadu je čekao naporan povratak u Španjolsku. Na brodovima je ponestalo hrane, a budući da je iz mnogih bačvi iscurila voda, zavladala je i nestašica pitke vode. Mnogi su brodovi bili teško oštećeni i nisu bili sposobni za plovidbu. Povrh toga, nedaleko od sjeverozapadne obale Irske Armada je naišla na jaku oluju koja je trajala dva tjedna. Neki su brodovi netragom nestali, a neki su potonuli nedaleko od irske obale.

Dana 23. rujna prvi su brodovi najzad doplovili do luke Santander na sjeveru Španjolske. Vratilo se otprilike 60 brodova i samo polovica od ukupnog broja ljudi koji su isplovili iz Lisabona. Tisuće ljudi utopilo se u moru. Mnogi su umrli od zadobivenih rana ili bolesti koje su ih snašle na povratku kući. No ni oni koji su doplovili do španjolske obale još uvijek nisu bili spašeni.

U knjizi The Defeat of the Spanish Armada piše: “Nekoliko [posada brodova] nije imalo hrane te je umrlo od gladi”, premda su bili usidreni u jednoj španjolskoj luci. Knjiga kaže da se u španjolskom gradu Laredu jedan brod nasukao na obalu “jer na njemu više nije bilo dovoljno ljudi koji su bili u stanju spustiti jedra i baciti sidro”.

Premda su se vjerski ratovi nastavili nesmanjenom žestinom, pobjeda nad Armadom dala je krila protestantima iz sjeverne Europe. Oni su izvojevanu pobjedu smatrali dokazom da je Bog na njihovoj strani, o čemu svjedoči i medalja koja je u Engleskoj iskovana u znak sjećanja na taj događaj. Na njoj piše: Flavit יהוה et dissipati sunt 1588, što znači: “Puhnuo je Jehova i oni su se raspršili 1588”.

S vremenom je Velika Britanija postala svjetska sila. U knjizi Modern Europe to 1870 piše: “Velika Britanija je 1763. postala najveća trgovačka i kolonijalna sila svijeta.” Doista, “Britansko je Carstvo 1763. zavladalo svijetom poput obnovljenog i povećanog Rimskog Carstva”, piše u knjizi Navy and Empire. Kasnije se Velika Britanija udružila sa svojom bivšom kolonijom, Sjedinjenim Američkim Državama, i tako je nastala anglo-američka svjetska sila.

Uspon i pad svjetskih sila vrlo je zanimljiv onima koji pažljivo istražuju Bibliju jer ona sadrži puno informacija o svjetskim silama koje su se redale jedna za drugom, a to su Egipat, Asirija, Babilon, Medo-Perzija, Grčka, Rim i konačno anglo-američka svjetska sila. Ustvari, Biblija je odavno prorekla uspon i pad nekih od tih sila (Danijel 8:3-8, 20-22; Otkrivenje 17:1-6, 9-11).

Iz današnje perspektive jasno se vidi važnost događaja koji su se odigrali u ljeto 1588, kad je osujećen osvajački plan španjolske Armade. Gotovo 200 godina nakon što je porazila Armadu, Velika Britanija postala je jedna od najmoćnijih država svijeta i s vremenom je preuzela iznimno važnu ulogu u ispunjenju biblijskih proročanstava.