OTOK Kiritimati najveći je od 33 tihooceanska otoka koja sačinjavaju državu Kiribati. * (Na engleskom jeziku, koji je ondje i službeni jezik, Kiritimati se naziva Christmas Island, a u hrvatskom postoji i naziv Božićni otok.) Otok ima površinu od 388 kvadratnih kilometara, što je jednako ukupnoj površini preostala 32 otoka države Kiribati. Na Kiritimatiju živi oko 5 000 stanovnika, a ukupan broj stanovnika Kiribatija iznosi oko 92 000.

Svi otoci Kiribatija osim jednog zapravo su koraljni atoli. Kiritimati je najveći atol Kiribatija i najveći atol na svijetu, ako se računa samo kopnena površina.

Kiritimati je poznat i po tome što se nalazi vrlo blizu međunarodne datumske granice. Zbog toga njegovi stanovnici među prvima na svijetu dočekaju početak novog kalendarskog dana, nove godine i raznih godišnjih proslava, kao što je i obilježavanje smrti Isusa Krista. *

Osim toga, taj je udaljeni atol jedno od najvažnijih gnjezdišta morskih ptica u tropima. Nedavno je bilo objavljeno da se na Kiritimatiju redovito gnijezdi 25 milijuna crnoleđih čigri.

Kad se kapetan James Cook iskrcao na tom otoku dan uoči Božića 1777, na njemu nije bilo ljudi. No ondje je zatekao mnogo ptica. Cook je otok nazvao Christmas Island (Božićni otok). * Izgleda da su dugo vremena samo ptice znale za taj otok.

Prilikom jednog našeg posjeta vodič iz tamošnjeg Ureda za zaštitu prirode poveo nas je u zanimljiv obilazak otoka. Kad  nas je odveo do obale, tamo su nas dočekale dražesne i radoznale bijele čigre. Pomno su pratile svaki naš korak i živahno letjele oko nas, tako blizu da smo ih skoro mogli dohvatiti.

Malo dalje od obale gnijezdi se ogromno jato crnoleđih čigri. Stotine tisuća tih ptica dolazi se pariti na Kiritimati. Kad stignu na otok, tjednima danonoćno lete u krug, stvarajući veliku graju. Čekaju da sve ptice stignu na otok, a zatim se počnu gnijezditi na golom tlu.

Kad su stare otprilike tri mjeseca, crnoleđe čigre odlete na otvoreno more. Ne vraćaju se na kopno idućih pet do sedam godina, sve dok nisu spremne za parenje. U tih nekoliko godina većinu vremena provode u zraku. Perje im nije dovoljno masno da bi mogle plutati na vodi.

Vidjeli smo crne blune kako sjede u svojim gnijezdima. Uz njih su bili i njihovi mladi te jaja iz kojih se još nisu izlegli ptići. Te morske ptice prave gnijezda, dok bijele čigre to ne čine. One polažu jaja na grane drveća. Čim se njihovi mladi izlegu, imaju jake noge i kandže, tako da se mogu držati za granu. Oduševili smo se kad smo na drveću vidjeli te ljupke mališane pahuljastog perja. Njihovi su roditelji također vrlo lijepi. Njihovo snježnobijelo perje u oštrom je kontrastu s crnim kljunom.

Dok smo razgledavali otok, vidjeli smo jednog zovoja koji je ponosno sjedio na svom jajetu i pomno nas motrio iz obližnjeg skrovišta. Na Kiritimatiju živi jedna od najvećih kolonija širokorepih zovoja na svijetu. Na njemu se nalazi i jedno od posljednjih preostalih gnjezdišta polinezijske male burnice i bijelog pomorčića. Ondje se gnijezde i mnoge druge vrste ptica, među kojima su crvenorepi feton, žutokljuna, crvenonoga i smeđa bluna, smeđa čigra te neke vrste brzana.

Brzani su s lakoćom kružili nebom, izvodeći izvanredne akrobacije, kradući u zraku ribu drugim pticama i otimajući se za sitnu ribu koju su ribari bacali u more. Te ptice moraju na taj način pribavljati sebi hranu jer obično ne slijeću na površinu mora. Brzani kao ni crnoleđe čigre nemaju nepromočivo perje. Kad bi sletjeli na pučinu, bilo bi im teško ponovno poletjeti jer imaju ogromna krila s rasponom od gotovo dva metra.

Saznali smo da se jedna mala smeđa ptica koju smo ranije vidjeli zove mali zlatar. To je jedna od mnogih ptica selica koje zimi dolaze na Kiritimati, gdje se hrane i odmaraju  nakon što prevale tisuće kilometara putujući iz dalekih arktičkih područja u kojima se pare i donose na svijet mlade. Te izdržljive ptice imaju izvrsnu sposobnost navigacije koja im omogućava da pronađu taj daleki otok koji se nalazi oko 2 100 kilometara južno od Honolulua (Havaji).

Redovito smo dolazili na Kiritimati, ali ne zato da bismo promatrali ptice, nego da bismo posjetili svoje suvjernike, Jehovine svjedoke koji žive na tom otoku, te im se pridružili na njihovim sastancima i u službi propovijedanja. Toj dragoj braći zaista nije lako što su toliko udaljena od ostatka svijeta. Naprimjer, kada je prije mnogo godina iznenada umro jedan Jehovin svjedok, njegova ožalošćena supruga skupila je snage da na pogrebu sama održi govor budući da nije bilo nikoga drugog tko bi to mogao učiniti. Željela je da se mnogi ljudi koji su došli na pogreb upoznaju s biblijskom nadom za umrle (Ivan 11:25; Djela apostolska 24:15).

Na gilbertskom jeziku, koji se govori na Kiritimatiju, postoje tri vrlo dobra prijevoda Biblije i svega nekoliko biblijskih publikacija. Međutim, Jehovini svjedoci na gilbertskom objavljuju mjesečno četverobojno izdanje časopisa Kula stražara te drugu biblijsku literaturu. Mnogi se iznenade kad to saznaju jer u čitavom svijetu nema ni 100 000 ljudi koji govore tim jezikom. Biblijske publikacije omogućavaju toj izoliranoj grupi Jehovinih svjedoka da redovito održava svoje kršćanske sastanke i izvršava Isusovu zapovijed da propovijeda dobru vijest o Božjem Kraljevstvu (Matej 24:14; Hebrejima 10:24, 25).

Posjetiteljima koji dođu na otok nije lako naći prijevoz. No na Kiritimatiju možete za samo tri sata cestom stići od Londona do Poljske preko Tennesseeja! Kako je to moguće? Živopisna imena naselja kao što su Banana, London, Paris, Poland (Poljska) i Tennessee ukazuju na porijeklo nekih od prvih ljudi koji su se naselili na tom otoku.

Kad smo jednom došli na otok, neki ljubazan liječnik pozvao nas je da zajedno s njim pođemo u Poland i tako nam omogućio da ondje prvi put propovijedamo dobru vijest. Budući da smo imali na raspolaganju samo dva sata, doslovce smo trčali od kuće do kuće kako bismo obišli sve ljude. Svi s kojima smo razgovarali s cijenjenjem su saslušali biblijsku poruku i uzeli nešto literature. Jako su se iznenadili kad su vidjeli da su te publikacije objavljene na njihovom jeziku.

Jako volimo te drage ljude koji žive na Kiritimatiju, a dragi su nam i njegovi prekrasni pernati stanovnici. Kad je prije mnogo godina kapetan Cook stigao na taj otok, možda je pomislio da na njemu ne bi želio živjeti nitko osim ptica. No danas ima mnogo ljudi koji su sretni što žive na tom dalekom tihooceanskom otoku.