RODILA sam se 1931, a odrasla sam u lijepom kanadskom gradu Vancouveru. Moji su roditelji bili čestiti ljudi, ali nisu išli u crkvu. No ja sam imala snažnu želju da upoznam Boga, pa sam kao djevojka išla na vjeronauk i pohađala ljetni biblijski tečaj.

Godine 1950, kada sam imala 19 godina, udala sam se za Franka Schillera, koji je imao četvero djece iz prvog braka. Dvije godine kasnije dobili smo sina. Željeli smo pripadati nekoj religiji, no zbog toga što je Frank iza sebe imao jedan brak, nijedna crkva u koju smo se htjeli učlaniti nije nas htjela primiti. Frank je bio ogorčen i više nije htio razgovarati o religiji.

Godine 1954. brat mi je ushićeno ispričao što je saznao iz Biblije od radnog kolege, koji je bio Jehovin svjedok. Premda sam imala brojna pitanja i znala sam gdje Jehovini svjedoci održavaju sastanke, nisam otišla tamo zbog Frankovog stava o religiji. Nakon nekog vremena dva Jehovina svjedoka došla su nam na vrata. Zanimalo me što njihova religija govori o razvodu, pa su mi u Bibliji pokazali što ona navodi kao razlog za razvod (Matej 19:3-9). Rekli su mi da odgovore na svoja biblijska pitanja mogu dobiti putem redovitog biblijskog tečaja.

Frank je bio jako ljut i nije želio imati nikakvog posla s Jehovinim svjedocima. Godine 1955. prisustvovala sam obilježavanju Kristove smrti i kad sam se vratila kući, oduševljeno sam Franku počela pričati što sam naučila iz Biblije. “To ne može biti!” uzviknuo je. “Ako mi to što govoriš možeš dokazati iz Biblije, jednom ću otići na taj tvoj bezvezni sastanak!”

Pružila sam mu Bibliju i on ju je uzeo s velikim poštovanjem. Pročitali smo retke koje sam bila zapisala, no nisam mnogo govorila, dopustila sam Bibliji neka govori sama za sebe. Frank nije imao nikakvih prigovora i ostatak večeri doimao se zamišljenim.

Nakon nekog vremena podsjetila sam ga da je obećao da će jednom doći na sastanak. Nevoljko je odgovorio: “Pa dobro, otići ću na jedan sastanak da vidim kako to izgleda.” Biblijsko predavanje koje se iznosilo govorilo je o tome da žene trebaju biti podložne svojim muževima (Efežanima 5:22, 23, 33). Ono što je čuo jako ga se dojmilo. Nekako u to vrijeme Frank je došao i na Razmatranje Stražarske kule kada se obrađivao članak “Pronađi radost u poslu”. Budući da je Frank volio raditi, svidjela mu se ta tema. Nakon tog razmatranja više nikada nije izostao sa sastanaka. Za kratko vrijeme već je revno propovijedao, a ja sam vodila biblijske tečajeve s osobama koje su napredovale do krštenja. Frank i ja te moja majka i brat krstili smo se 1955. u znak predanja Bogu.

Na našem oblasnom kongresu održanom 1957. u Seattleu (Washington, SAD) iznesen je govor o tome da je u nekim krajevima veća potreba za propovjednicima vijesti o Kraljevstvu. ‘O, Jehova, i ja bih voljela ići tamo’, molila sam se. ‘Molim te, pomozi nam da odemo tamo gdje smo potrebniji.’ No Frank se bojao kako će zbrinjavati obitelj ako odemo (1. Timoteju 5:8).

Sljedeće godine naša je obitelj prisustvovala kongresu u New Yorku koji se istovremeno održavao na stadionima Yankee i Polo Grounds. Javnom predavanju prisustvovalo je više od 253 000 osoba! Franka se jako dojmilo ono što je vidio i čuo. Na povratku kući odlučili smo preseliti se u Keniju, jer se tamo govorilo engleski, a bilo je i dobrih škola u koje smo mogli upisati svoju djecu.

Godine 1959. prodali smo kuću, spakirali stvari i uputili se u Montreal. Otamo smo brodom otplovili za London, a u Engleskoj smo se ukrcali na drugi brod, prošli Sredozemno i Crveno more i stigli u Indijski ocean. Na koncu smo stigli u Keniju, u Mombasu, grad na istočnoj obali Afrike. Sljedećeg dana vlakom smo otputovali u Nairobi, glavni grad Kenije.

U to je vrijeme djelovanje Jehovinih svjedoka u Keniji bilo zabranjeno, pa smo stoga oprezno propovijedali. U Keniji je živjelo još parova iz drugih zemalja i nama strancima bilo je dopušteno da ostanemo u zemlji. Na kršćanskim sastancima sastajali smo se u grupama koje nisu smjele brojiti više od 10 osoba. To je značilo da obitelji, dakle i djeca, često trebaju komentirati i iznositi točke na sastancima.

Po dolasku u Keniju vrlo brzo smo pronašli smještaj, a Frank je našao posao. Prva žena na koju sam naišla svjedočeći od kuće do kuće pristala je proučavati Bibliju i na koncu je postala pionir, odnosno propovjednik Jehovinih svjedoka koji puno vremena posvećuje propovijedanju. Vodila sam biblijski tečaj i s jednom djevojkom koja je po vjeroispovijesti bila Sikh, a zvali smo je Goody. Premda su njena obitelj i zajednica Sikha vršili pritisak na nju, nije se dala pokolebati. Kad je obitelj istjerala Goody Lull iz kuće, preselila se s k jednoj obitelji Jehovinih svjedoka. S vremenom je svoj život predala Jehovi, postala pionir i kasnije je završila Gilead, školu za misionare.

Kao obitelj nosili smo se i s nekim kušnjama. Naš najstariji sin obolio je od reumatske vrućice, a Frank je zadobio teške opekline dok je popravljao automobil, pa više nije bio u stanju raditi. Kasnije je dobio posao u 1 000 kilometara udaljenom Dar es Salaamu, glavnom gradu Tanganjike (danas Tanzanija). Stoga smo se spakirali i uputili na dug put prema Dar es Sallamu. Tamo je u ono vrijeme postojala jedna mala skupština koja nas je srdačno primila.

Premda je propovijedanje tada bilo zabranjeno u Tanzaniji, zabrana se nije strogo provodila. Godine 1963. posjetio nas je Milton Henschel, predstavnik iz glavnog sjedišta Jehovinih svjedoka u Sjedinjenim Državama. Tijekom jednog od govora koje je održao u Karimjee Hallu, najljepšoj dvorani u zemlji, pored mene je sjeo stariji čovjek odjeven kao siromah. Pozdravila sam ga i ponudila mu da sa mnom prati iz Biblije i pjesmarice. Po svršetku programa pozvala sam ga da ponovno dođe. Čim je otišao, mjesna braća dojurila su k meni.

“Znaš li tko je to bio?” upitali su me. “Gradonačelnik Dar es Salaama!” Ranije je prijetio da će zabraniti održavanje kongresa, a očito je mislio da ću se loše s njim ophoditi jer je izgledao kao siromah, pa je to htio upotrijebiti kao izgovor. No jako su ga se dojmili ljubaznost i iskreno zanimanje koje je vidio, pa je dopustio da se kongres nastavi. Prisustvovale su 274 osobe, a 16 ih se krstilo.

Tanzanija je tijekom našeg boravka u zemlji stekla nezavisnost. Nakon toga poslodavci su radije zapošljavali domaće ljude nego strance. Većina stranaca morala je napustiti zemlju, no Frank je uporno tražio posao i trud mu se konačno isplatio — tražilo se iskusnog mehaničara za održavanje dizelskih  lokomotiva, pa je dobio posao. Zahvaljujući tome mogli smo ostati još četiri godine. Kad je Franku istekao ugovor, vratili smo se u Kanadu i ostali tamo sve dok nam djeca nisu odrasla i stupila u brak. Još uvijek smo se osjećali mladi i željeli smo učiniti više.

Na preporuku podružnice Jehovinih svjedoka u Bombayu (danas Mumbai), 1970. preselili smo se u Bangalore, grad koji je tada imao oko 1 600 000 stanovnika. Tamo sam za dlaku umaknula rogovima bivola. Postojala je jedna skupština od 40 objavitelja koja je djelovala na engleskom jeziku i jedna grupa za one koji govore tamilski. Frank je proučavao Bibliju s nekoliko muškaraca koji su dobro napredovali i s vremenom su postali starješine. Ja sam proučavala s više obitelji koje su počele služiti Jehovi.

Gospođa imenom Gloria živjela je u jako siromašnom dijelu grada. Kad sam joj prvi put došla na vrata, pozvala me da uđem. Budući da nije bilo namještaja, sjedile smo na podu. Ostavila sam joj primjerak Stražarske kule i ona je iz njega izrezala biblijski citat iz Otkrivenja 4:11 te ga stavila na zid da ga svaki dan može gledati. Dio tog retka glasi: “Dostojan si, Jehova, (...) primiti slavu i čast i moć.” Jako su joj se sviđale te riječi. Krstila se za godinu dana.

Frank je bio pozvan da godinu dana radi u podružnici u Bombayu te da nadgleda gradnju prve kongresne dvorane Jehovinih svjedoka u Indiji. Kongresna dvorana napravljena je tako da se na postojećem objektu podružnice jednostavno podiglo još jedan kat. U ono vrijeme u cijeloj Indiji bilo je nešto malo više od 3 000 Jehovinih svjedoka, a u podružnici ih je služilo manje od 10. Godine 1975. iscrpili smo svoje financije, stoga smo bili žalosni kad smo se morali oprostiti od svojih prijatelja koje smo silno zavoljeli.

Deset godina kasnije Frank je imao uvjete za odlazak u mirovinu. Stoga smo se ponudili da sudjelujemo u međunarodnom programu gradnje podružnica. U pismu koje smo dobili braća su nas zamolila da odemo u Igiedumu (Nigerija), gdje se već započelo s gradnjom. Dok smo bili u Igiedumi, Frank je proučavao Bibliju s jednim čovjekom iz obližnjeg sela koji je lijepo napredovao i kasnije postao član nigerijske podružnice Jehovinih svjedoka.

Sljedeća podružnica gradila se u Zairu (danas DR Kongo). Ubrzo nakon što smo došli u Zair, djelovanje Jehovinih svjedoka bilo je zabranjeno, pa su nam bile oduzete putovnice. Frank je na poslu dobio srčani udar, no za vrijeme zabrane mogao se oporaviti. Kasnije su svi radnici na gradnji morali napustiti zemlju, pa smo bili poslani u Liberiju. U liberijskoj podružnici u Monroviji Frank je bio zadužen za održavanje generatora. Kad nam je 1986. istekla viza, ponovno smo se vratili u Kanadu.

Nedugo nakon što smo se vratili, čuli smo da se naš dobar prijatelj Andy Kidd preselio u Ekvador i da tamo uživa u propovijedanju. Andy je bio jedini starješina u jednoj tamošnjoj skupštini, pa je na sastancima često trebao održati većinu točaka. Odazvali smo se na njegov poziv i 1988. posjetili ekvadorsku podružnicu, a braća su nas potaknula da ostanemo u Ekvadoru.

Bilo je lako pronaći udoban smještaj, no problem je bio naučiti španjolski, tim više što je Frank imao 71 godinu. U sljedeće dvije godine 12 osoba doveli smo do krštenja, premda nismo baš najbolje govorili španjolski. Frank je bio zamoljen da radi na izgradnji nove podružnice u Ekvadoru. Pored toga vodio je biblijski tečaj s čovjekom čija je supruga bila među prvim Jehovinim svjedocima u Guayaquilu. On se 46 godina protivio našoj vjeri, a sada je postao naš prijatelj i duhovni brat.

Preselili smo se blizu Ancóna, gradića na obali Tihog oceana, gdje smo pomagali u izgradnji nove dvorane Jehovinih svjedoka. Na moju veliku žalost, 4. studenoga 1998, nakon što je održao zadnji govor u Osposobljavanju za kršćansku službu, Frank je iznenada  doživio srčani udar i preminuo te noći. Moja duhovna braća i sestre pružili su mi veliku podršku. Frank je sljedećeg dana bio sahranjen na groblju preko puta dvorane. Riječima se ne može opisati koliko je bolno izgubiti voljenu osobu.

Ponovno sam se trebala vratiti u Kanadu, ovaj put sama, kako bih riješila neke pravne i obiteljske stvari. Bila sam utučena, no Jehova me nije zaboravio. Primila sam pismo ekvadorske podružnice u kojem je pisalo da bi im bilo drago da se vratim. Tako sam se vratila i pronašla stančić blizu podružnice. Zaokupila sam se poslom u podružnici i službom propovijedanja, što mi je pomoglo da se lakše nosim s boli koju sam osjećala jer sam ostala bez Franka, no i dalje sam bila jako usamljena.

Nakon nekog vremena upoznala sam Juniora Jonesa. On je 1997. došao iz Sjedinjenih Država kako bi u Ekvadoru služio kao pionir. Imali smo iste ciljeve i voljeli smo iste stvari. Vjenčali smo se u listopadu 2000. Junior je već imao iskustva u gradnji, pa smo bili pozvani da pomognemo oko završnih radova na kongresnoj dvorani u Cuenci, gradu smještenom visoko u Andama. Dvorana je svečano otvorena 30. travnja 2006. i tom prigodom iz New Yorka je stigao Geoffrey Jackson, član Vodećeg tijela Jehovinih svjedoka, kako bi održao govor povodom otvorenja kojem su prisustvovale 6 554 osobe.

Tko je mogao zamisliti da će u dalekim zemljama u Africi, Indiji i Južnoj Americi propovijedanje o Kraljevstvu uzeti toliko maha? Junior i ja još uvijek ne pomišljamo da odemo u “mirovinu”. Više od 50 godina koje sam provela u službi Jehovi prošlo je tako brzo da mi se čini kao da sam jučer započela sa službom. A znam da će nam se u novom svijetu činiti da je period u kojem sada živimo jednako tako brzo prošao (Otkrivenje 21:3-5; 22:20).