KAD je u 18. stoljeću u Engleskoj započela industrijska revolucija, pojavila se potreba za brzim i jeftinim načinom prijevoza sirovina i gotovih proizvoda. Dotad su se u tu svrhu koristili konji, koji su nosili teret ili vukli teretna kola. Konjske zaprege kretale su se cestama koje su zimi bile neprohodne jer su bile jako izrovane i pune blata. S druge strane, samo jedan konj mogao je brzo i lagano vući brod u kojem je bilo i do 30 tona tereta.

Godine 1761. vojvoda od Bridgewatera dao je izgraditi kanal kojim je prevozio ugljen iz svojih rudnika do kupaca u Manchesteru, koji je udaljen petnaestak kilometara. Izgradnja kanala donijela je vojvodi prilično veliku dobit, a povrh toga omogućila je da se u Manchesteru upola smanji cijena ugljena. Do 1790. izgrađena je složenija mreža kanala koja je nazvana Grand Cross. Ona je spojila četiri važne rijeke te povezala industrijski razvijenu unutrašnjost s morskim lukama. Tako je započelo zlatno doba engleskih kanala.

Vješti graditelji i projektanti — među kojima je bio i James Brindley, samouki majstor koji je sve svoje radove izveo bez ijednog pisanog proračuna i nacrta — razvili su izvrsne metode gradnje i omogućili da voda nesmetano teče kilometrima kanala koji prolaze kroz najrazličitije terene. Mnogi akvadukti, tuneli, prevodnice i mostovi koji su sagrađeni u to vrijeme još uvijek se smatraju izvanrednim graditeljskim postignućima.

Kanalima su plovile teglenice, otvoreni drveni brodovi dugi dvadesetak metara i široki oko dva metra koji su se koristili za prijevoz rasutog tereta, kao što su ugljen, vapno, kamen,  opeke, glina, željezna ruda i brašno. Te su brodove vukli konji koji su se kretali vučnim stazama (kopitnicama) duž obala kanala. Postojale su i posebne brze teglenice koje su prevozile hitne pošiljke i pokvarljivu robu. Plovile su bez prestanka, tako da su njihove posade znale raditi cijelu noć.

Na nekim kanalima konjske su se zaprege mijenjale svakih nekoliko sati. Konji su vukli putničke teglenice koje su mogle primiti i do 120 putnika, a kretale su se prosječnom brzinom od 15 kilometara na sat. Putničke i brze teglenice imale su prednost pred drugim brodovima. Putničke teglenice koje su plovile kanalom Bridgewater imale su na pramcu veliku oštricu koja je mogla presjeći vučno uže svakog broda koji bi im se našao na putu! Izgradnja plovnih kanala omogućila je običnim ljudima da jeftino i udobno putuju u udaljene krajeve.

Život na brodu nije bio nimalo lak. Posao je bio težak, a često i opasan. Kako su vječito bili na putu, članovi posade nisu imali puno prilike za obrazovanje i s vremenom su se otuđili od drugih ljudi.

Među ljudima koji su živjeli na kanalima razvila se jedinstvena vrsta naivne umjetnosti. Oni su svoje brodove ukrašavali slikama jarkih boja koje su prikazivale pejzaže, cvijeće i razne geometrijske oblike. Obično su oslikavali vanjske površine broda, palubu i unutrašnjost brodske kabine, koja se nalazila na krmi. U toj prostoriji, koja je bila dugačka tri metra i široka samo dva metra, živio je kapetan teglenice sa svojom ženom i djecom. Budući da su živjeli u tako skučenom prostoru, trebali su ga itekako dobro iskoristiti. Zato su imali krevete i stolove na sklapanje te stolice ispod kojih su imali prostor za odlaganje stvari. Police su bile ukrašene ručnim radom, a lijepi porculan i mjedeni ukrasi oko štednjaka sjajili su se obasjani sunčanim zracima. Sve je to stvaralo ugodan i topao ugođaj. Vrijedna kapetanova žena imala je puno posla. Premda je teglenica često prevozila prljavi teret, ona se uvijek brinula da njena obitelj i sam brod budu besprijekorno čisti. Ribala je čak i ukrasno uže oko kormila sve dok ne bi postalo bijelo kao snijeg.

Godine 1825, kad se izgradnja mreže kanala bližila kraju, George Stephenson pustio je u promet željezničku prugu Stockton-Darlington, jednu od prvih željezničkih pruga na kojima su vozile parne lokomotive. U roku od 20 godina željeznica je preuzela ulogu koju su dotad imali kanali, a oni su se s vremenom sve manje koristili i održavali. Željezničke kompanije čak su kupile neke kanale kako bi se riješile konkurencije. Nakon Prvog svjetskog rata izgrađene su nove i kvalitetnije ceste, što je još više doprinijelo smanjenju prometa na kanalima. Ni najveći optimisti nisu vjerovali da kanali mogu još dugo opstati.

Međutim, zahvaljujući trudu pojedinaca i organizacija koji su se u proteklih 50 godina zalagali za očuvanje kanala, oni ipak nisu pali u zaborav. Premda neki brodovi koji plove kanalima još uvijek prevoze teret, drugi su preuređeni i sada služe za stanovanje ili za turističke plovidbe. Danas izletnici mogu ploviti mrežom kanala dugom preko 3 000 kilometara, prolazeći nekim od najljepših dijelova Velike Britanije i uživajući u ljepoti netaknute prirode. Zaljubljenici u teglenice oživjeli su i neke stare tradicije s kojima se šira javnost može upoznati putem festivala koji se redovito održavaju na kanalima. Zbog porasta zanimanja za te živopisno ukrašene izletničke brodove danas na kanalima ima više brodova nego što ih je bilo u doba kad su se najviše koristili za prijevoz robe. Osim toga, kanali se obnavljaju istom brzinom kojom su prije 200 godina bili građeni.

No u današnje vrijeme nautičari čine tek mali dio ukupnog broja građana koji dolaze na kanale radi odmora i rekreacije. Razlog je taj što se duž obnovljenih kanala protežu lijepi parkovi iz kojih se pruža divan pogled na nekad slabo poznate gradske i seoske krajolike. Nekadašnje vučne staze danas koriste šetači, biciklisti i ribiči. Akumulacijska jezera, koja su bila sagrađena za potrebe reguliranja razine vode u kanalima, postala su važna staništa mnogih životinja, a i sami kanali obiluju raznim vrstama biljaka, ptica i životinja.

Gradnja britanskih kanala bila je uvod u doba napretka i velikih promjena — doba u kojem je došlo i do vrlo neobičnog obrata. Naime, danas kanali pružaju utočište od stresa i briga suvremenog svijeta čijem su stvaranju i sami doprinijeli.