HARLIN se sve do prije nekoliko godina bavio uzgojem kukuruza u području Finger Lakes, u američkoj saveznoj državi New Yorku. Uvijek vrlo rado priča svojim prijateljima i gostima o zadivljujućim svojstvima kukuruza. Časopis Probudite se! zamolio je Harlina da kao dobar poznavatelj kukuruza našim čitateljima kaže nešto o toj izvanrednoj biljci. U ovom članku osvrnut ćemo se i na neke zanimljivosti vezane za kukuruz. Naprimjer, odakle potječe? Kako se proširio diljem svijeta? Na koje se sve načine koristi? Pogledajmo kako je Harlin opisao tu čudesnu biljku.

“Po mom mišljenju, kukuruz je i umjetničko djelo i plod vrhunske matematike. Svi njegovi dijelovi — od listova do svakog zrna na klipu — tako su lijepo i precizno složeni. No još je zanimljivije da biljka ‘razgovara’ s vama dok raste. Kaže vam ako je žedna ili pothranjena. Dojenče plače kad nešto treba. Mlada biljka kukuruza, kao i mnoge druge biljke, svojim vam izgledom, primjerice bojom ili oblikom listova, pokazuje što joj je potrebno. Zato je važno razumjeti što biljka govori.

 Kad se na lišću pojavi crvenkastoljubičasta boja, to može biti znak da biljci nedostaje fosfata. Neke druge promjene na biljci mogu ukazivati na nedostatak magnezija, dušika ili kalija. Uzgajivač također može na temelju izgleda prepoznati je li biljku napala neka bolest ili su je oštetila kemijska sredstva.

Kao i svi drugi uzgajivači kukuruza, i ja sam sjetvu obavljao u proljeće, kad je tlo dovoljno toplo da sjeme u njemu može proklijati. Kad kukuruz nakon četiri do šest mjeseci sazri, visok je oko dva metra.

Rast kukuruza dijeli se na faze, koje se određuju po broju listova. Kad biljka ima pet listova, ponaša se kao vrsni kemičar i matematičar. Najprije svojim korijenjem obavlja opsežnu analizu tla. Rast se odvija na temelju dobivenih podataka, koji određuju optimalni opseg klipa, odnosno broj redova zrnja na njemu. Zatim između faze s 12 i faze sa 17 listova daljnja analiza tla omogućava biljci utvrditi optimalni broj zrna u redovima na klipu. Jednostavno rečeno, svaka biljka zna što treba učiniti da bi se svojom građom što bolje prilagodila tlu u kojem raste. Još jedan dokaz izvanredne građe kukuruza leži u složenom načinu njegovog razmnožavanja.”

“Svaka biljka kukuruza ima i muška i ženska obilježja. Dugačak, tanak izdanak koji raste na vrhu stabljike njen je muški cvat, metlica. Na svakoj metlici ima oko 6 000 prašnika. Iz njih izlaze zrnca peluda, kojih na svakoj biljci može biti više milijuna. Nošen vjetrom, pelud oplođuje jajne jezgre, koje se nalaze u nerazvijenim klipovima obližnjih biljaka. Te su jezgre dobro zaštićene unutar komušine.

Kako pelud može stići do jajne jezgre kad je ona zaštićena unutar komušine? Moglo bi se reći da prolazi ‘putom svile’. Svila su mekane, bjelkaste niti koje vise s vrha neoljuštenog klipa. Svaki klip ima stotine takvih niti. Kad biste pratili svaku svilenu nit do njenog početka, došli biste do plodnice, u kojoj se nalazi jajna jezgra. Svaka nit vodi do jedne jajne jezgre, a od svake te jezgre nastane jedno zrno.

Svilene niti prekrivene su sitnim dlačicama. Dok se njišu na povjetarcu, na njih se hvataju peludna zrnca koja lete zrakom. Kad se zrnce peluda uhvati za dlačice, što se može dogoditi na bilo kojem dijelu svilene niti, proklija kroz nju i u plodnici oplodi jajnu jezgru.

Kad na klipu nedostaju zrna, to je znak da neke svilene niti nisu bile oprašene, možda zato što nisu na vrijeme narasle. Do toga može doći zbog suše. Kao što sam već spomenuo, ako uzgajivač zna prepoznati simptome, obično može nešto poduzeti kako bi otklonio problem i povećao urod — ako ne te godine, onda sljedeće. Da bih povećao urod svojih usjeva, jedne sam godine sijao kukuruz, a sljedeće soju. Soja je mahunarka koja obogaćuje tlo dušikom. * Nju opasna gusjenica kukuruznog moljca ne može izjesti.

Uvijek mi je užitak gledati kako se golo polje zazeleni i zatim stvara obilje hrane — a sve to posve tiho, čisto i na način koji je ugodan oku. Duboko sam uvjeren da je kukuruz, kao i sve druge biljke, još jedno zadivljujuće Stvoriteljevo djelo. A sve što sam naučio o njegovim djelima tek je kap u moru znanja.”

 Jesu li Harlinove riječi probudile u vama želju da saznate još nešto više o ovoj izvanrednoj biljci? Pogledajmo odakle potječe kukuruz i na koje se sve načine koristi.

Uzgoj kukuruza započeo je na američkom kontinentu, najvjerojatnije u Meksiku, i odatle se proširio po svijetu. Prije civilizacije Inka Peruanci su štovali božicu kukuruza, koja je bila ukrašena krunom od kukuruznih klipova koji su se zrakasto širili oko njene glave poput žbica kotača. Prirodoslovac Joseph Kastner kaže da su Indijanci “štovali kukuruz kao tvar koju su načinili bogovi, tvar od koje su i oni sami stvoreni (...). Uzgoj je bio jako jeftin — jedna biljka bila je dovoljna za dnevnu prehranu jednog čovjeka.” Starosjedioci su prehranu upotpunjavali grahom, što je i danas uobičajeno u Latinskoj Americi.

Europljani su se s kukuruzom upoznali 1492, nakon što je istraživač Kristofor Kolumbo doplovio na Karibe. Kolumbov sin Ferdinand potvrdio je da je njegov otac vidio kukuruz, “jako ukusnu žitaricu, koja se jede kuhana, pečena ili se melje u brašno”. Kastner piše da je Kolumbo sjeme kukuruza ponio kući te da se “do sredine 16. stoljeća kukuruz već uzgajao ne samo u Španjolskoj nego i u Bugarskoj i Turskoj. Trgovci robljem donijeli su kukuruz u Afriku (...). Magellanovi * ljudi donijeli su sjeme meksičkog kukuruza na Filipine i u Aziju.” Općenito se smatra da je u Hrvatsku unesen sredinom 16. stoljeća. Kukuruz se tako počeo naveliko uzgajati diljem svijeta.

Danas je kukuruz uz pšenicu i rižu jedna od tri vodeće poljoprivredne kulture u svijetu. Te su tri vrste žitarica glavna hrana većine čovječanstva, a da i ne spominjemo koliko su važne za prehranu stoke.

Kao i kod drugih biljaka iz porodice trava, i kod kukuruza postoji mnogo formi i tipova. Samo u Sjedinjenim Državama uzgaja se preko 1 000 vrsta, uključujući i hibride! Visina kukuruza kreće se od 60 centimetara do čak 6 metara! I klipova ima različitih dužina. Neki su dugi tek 5 centimetara, a drugi imaju nevjerojatnih 60 centimetara. U knjizi Latin American Cooking piše da “neke vrste južnoameričkog kukuruza koje se danas uzgajaju imaju ogromne klipove nalik jajolikoj lopti, sa spljoštenim zrnjem dugim gotovo tri centimetra i gotovo isto toliko širokim”.

Kukuruza ima i različitih boja. Osim žutih klipova postoje i crveni, plavi, ružičasti ili crni. Zbog raznobojnih zrna klip može imati vodoravne ili okomite pruge ili biti prošaran raznim bojama. Razumljivo je da takvi šaroliki klipovi ponekad ne završe u loncu, nego postanu prekrasni ukrasi.

S obzirom na raznolika svojstva razlikujemo šest glavnih podvrsta kukuruza: zuban, tvrdunac, mekunac, šećerac, voštanac i kokičar. Na šećerac otpada tek mali dio ukupne proizvodnje. Njegova slatkoća posljedica je metaboličkog poremećaja uslijed kojeg se u škrob pretvara manje šećera nego što bi bilo normalno. U svijetu se preko 60 posto uroda kukuruza koristi za ishranu stoke, a manje od 20 posto za ljudsku prehranu. Ostatak se koristi u prerađivačkoj industriji ili za sjeme. Dakako, taj se omjer razlikuje od zemlje do zemlje.

Kukuruz se koristi na nebrojeno mnogo načina. Zrno ili neki drugi dijelovi biljke mogu se naći u najrazličitijim proizvodima — od ljepila do majoneze, od piva do papirnatih pelena. Kukuruz se čak počeo koristiti i za proizvodnju goriva, etanola — premda to izaziva velike polemike. No to nije sve. Sigurno postoje još mnogi načini korištenja kukuruza koje tek trebamo otkriti.