Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Ljubav jača od uragana!

Ljubav jača od uragana!

Kad su uragani Katrina i Rita 2005. pogodili obalu Meksičkog zaljeva u Sjedinjenim Državama, prouzročili su ogromnu štetu i odnijeli mnogo života. Ta je katastrofa pogodila i tisuće Jehovinih svjedoka.

Podružnica Jehovinih svjedoka u Sjedinjenim Državama organizirala je osnivanje odbora za elementarne nepogode koji su odmah započeli s radom. U Louisiani su organizirali 13 centara za pružanje pomoći i napravili 13 skladišta, od kojih su 4 služila za gorivo. Djelovali su na području površine 80 000 kvadratnih kilometara. Gotovo 17 000 tisuća Jehovinih svjedoka došlo je iz svih dijelova Sjedinjenih Država i 13 drugih zemalja kako bi sudjelovali u pružanju humanitarne pomoći i obnovi građevinskih objekata. Ono što su postigli pokazalo je da je kršćanska ljubav jača od prirodnih sila (1. Korinćanima 13:1-8).

Volonteri su popravili preko 5 600 kuća svoje braće u vjeri i 90 dvorana za sastanke Jehovinih svjedoka, što znači da su popravili gotovo sve objekte koji su bili oštećeni. No, u skladu s riječima iz Galaćanima 6:10, koje potiču kršćane da “čine dobro svima”, Jehovini svjedoci pomogli su i mnogim ljudima koji nisu njihove vjere.

SUDJELOVANJE u toj humanitarnoj akciji zahtijevalo je od njih mnogo truda i odricanja, ali volonteri su doživjeli mnoge blagoslove. U nastavku ćemo navesti komentare sedmorice Jehovinih svjedoka koji su nadgledavali različite poslove u sklopu te akcije.

“Jedno od najljepših iskustava u životu”

Robert: Meni je rad u odboru za elementarne nepogode jedno od najljepših iskustava u životu. Sa svojih 67 godina, ja sam najstariji član odbora. Surađivao sam s mnoštvom volontera među kojima je bilo mnogo divnih mladih Jehovinih svjedoka s izvrsnim duhovnim stavovima. Uvijek se ohrabrim kad vidim mlade koji pokazuju samopožrtvovnu ljubav prema Jehovi i svojoj braći u vjeri.

Moja žena Veronica velika mi je pomoć. Kako bismo mogli sudjelovati u ovoj akciji, ona je podržala moju odluku da napustim posao koji sam radio preko 40 godina. Sada jednu večer u tjednu čistimo urede. Naučili smo snalaziti se s manje novca i voditi jednostavniji život. Suradnja s duhovno zrelim ljudima pomogla nam je da bolje razumijemo što znači Božje Kraljevstvo smatrati važnijim od svega ostalog u životu (Matej 6:33). Već smo se mnogo puta uvjerili da se Jehova zaista brine za svoj narod.

Frank: Moj je zadatak nadgledati odjel koji organizira prehranu u centru za pružanje pomoći u Baton Rougeu. Da bismo pripremili hranu za volontere, na početku smo morali raditi 10 do 12 sati na dan, i to sedam dana u tjednu. No doživjeli smo mnogo blagoslova. Naprimjer, osobno smo vidjeli koliku snagu ima kršćanska ljubav.

Mnogi volonteri koji su po tjedan dana radili s nama u odjelu za prehranu poželjeli su ponovno doći. Neki su nam slali razglednice i telefonirali kako bi zahvalili što su mogli sudjelovati u pružanju pomoći. Moju ženu Veronicu i mene uistinu je dirnula njihova samopožrtvovnost.

Toliko dirnut da se sav naježio

Gregory: Moja žena Kathy i ja prodali smo kuću u Las Vegasu te kupili kamionet i stambenu prikolicu koja nam je postala dom. Pojednostavili smo svoj život i to nam je omogućilo da već preko dvije godine sudjelujemo u humanitarnoj akciji u Louisiani. Više nego ikada prije u životu uviđamo istinitost onoga što Biblija kaže u Malahiji 3:10: “‘Iskušajte me (...) molim vas’, kaže Jehova nad vojskama, ‘neću li vam otvoriti ustave nebeske i izliti na vas blagoslov dok ne bude dosta!’”

Često nam bude simpatično kad nam ljudi kažu: “Vi se toliko žrtvujete za druge”, jer nama to i nije neka velika žrtva, nego pravo zadovoljstvo. Prije 30 godina Kathy i ja željeli smo služiti u američkoj podružnici Jehovinih svjedoka, ali nismo mogli jer smo imali djecu za koju smo se morali brinuti. Sudjelovanjem u ovoj humanitarnoj akciji ispunila nam se želja da se više posvetimo službi Bogu. Puno nam znači i to što možemo blisko surađivati s drugim Jehovinim svjedocima, a neki od njih pravi su stručnjaci u svom poslu. Naprimjer, jedan od naših kuhara ranije je radio kao glavni kuhar u jednom otmjenom restoranu, a jedan drugi je kuhao za dvojicu američkih predsjednika.

Pomaganje žrtvama uragana snažno je utjecalo na život mnogih volontera. Jedan je 57-godišnjak bio toliko dirnut da se sav naježio dok je opisivao kako je izgledalo pružanje pomoći postradalima. Ohrabrenje je došlo i od Jehovinih svjedoka koji sami nisu mogli sudjelovati u akciji. Naprimjer, dvojica volontera iz Nebraske, koja su radila na uklanjanju plijesni iz kuća i dvorana, poklonila su nam plakat koji su napravila i potpisala sva braća i sestre — uključujući i djecu — iz tri skupštine iz njihovog kraja.

‘Vidjeli smo kako se Bog brine za napaćene ljude’

Wendell: Nakon što je uragan Katrina opustošio dijelove Louisiane i Mississippija, već sljedećeg dana dobio sam poziv iz američke podružnice da izvršim procjenu štete nastale na dvoranama i domovima Jehovinih svjedoka u tom kraju. Tako sam krenuo na zadatak koji je za mene prerastao u pravu životnu školu. Moja žena Janine i ja 32 godine živjeli smo na području gdje je velika potreba za propovjednicima dobre vijesti, tako da smo već imali prilike vidjeti kako se Jehova brine za svoj narod. No sada to vidimo u daleko većoj mjeri.

Ja služim kao predsjedavajući odbora za elementarne nepogode u Baton Rougeu. Iako je to zahtjevan zadatak, pruža mi veliko zadovoljstvo. Naš je odbor na stotine puta tijekom ove akcije vidio kako naš Svemogući Otac pun ljubavi rješava probleme, uklanja prepreke i brine se za napaćene ljude onako kako to samo on može.

Mnogi me pitaju: “Kako ti i tvoja žena nakon više od dvije godine još uvijek uspijevate sudjelovati u akciji?” Moram priznati da nam nije uvijek bilo lako. Morali smo napraviti mnoge promjene u životu. No, s druge strane, uvidjeli smo koliko je čovjek sretan kad ima “bistro oko” i vodi jednostavan život (Matej 6:22).

U početku kad smo išli u potragu za preživjelima u New Orleansu, gotovo se uopće nismo odmarali. Budući da je u gradu zavladao kaos i dolazilo je do brutalnog nasilja, grad je bio prepun vojske, što je dodatno otežavalo potragu. Kad smo vidjeli koliko nas posla čeka, imali smo osjećaj da pred nama leži nesavladiv zadatak.

Sreli smo na tisuće Jehovinih svjedoka koji su ostali bez imovine. Molili smo se s njima i nastojali ih utješiti. Zatim smo uz Jehovinu pomoć prionuli na posao. U dvije godine koje sam ovdje proveo proživio sam toliko toga da bi moglo stati u dva života.

Kad god sam imao osjećaj da fizički i psihički više ne mogu izdržati, došao bi novi val volontera — neki od njih došli bi na nekoliko mjeseci, a neki i na duže vrijeme. Kad smo vidjeli da je toliko radosnih ljudi, a među njima i mnogo mladih, bilo spremno doći u pomoć, to nam je ulilo novu snagu.

Jehova nam je mnogo puta priskočio u pomoć. Naprimjer, čim smo došli, ustanovili smo da su se na preko 1 000 kuća naše braće srušila stabla. Nismo imali potrebnu opremu, a ni ljude koji bi mogli ukloniti stabla, što je bio opasan posao. Zato je naš odbor taj problem iznio Jehovi u molitvi. Već sljedeći dan jedan brat koji je imao kamion i odgovarajuću opremu ponudio se da nam pomogne. Jednom nam je molitva bila uslišena nakon samo 15 minuta, a u jednoj drugoj prilici oprema za koju smo se molili bila nam je poslana još i prije nego što smo rekli amen. Jehova uistinu “sluša molitve” (Psalam 65:2).

“Ponosan sam što sam Jehovin svjedok”

Matthew: Dan nakon udara uragana Katrine sudjelovao sam u organiziranju dostave 15 tona prikupljene hrane, vode i drugih potrepština na pogođeno područje. Jehovin narod uistinu se pokazao velikodušnim.

Da bismo dali veći doprinos, moja žena Darline i ja preselili smo se u mjesto koje je od pogođenog područja bilo udaljeno dva sata vožnje. Jedan Jehovin svjedok iz tog mjesta dao nam je honorarni posao, pa smo većinu vremena mogli posvetiti pomaganju postradalima. Jedan drugi brat dao nam je stan na raspolaganje. Uistinu sam sretan što sam dio bratstva čije pripadnike veže takva ljubav i ponosan sam što sam Jehovin svjedok.

Ted: Ubrzo nakon udara Katrine moja žena Debbie i ja javili smo se za sudjelovanje u akciji pomaganja žrtvama uragana. U roku od nekoliko dana pronašao sam polovnu stambenu prikolicu dugu 9 metara koju je naš kamionet mogao vući. Prodavala se u pola cijene, pa smo imali dovoljno novca da je kupimo. Bio je to odgovor na naše molitve. U toj prikolici živimo već više od dvije godine.

Jednom prilikom otišli smo iz tog područja na nekoliko tjedana te smo prodali kuću i većinu imovine kako bismo se mogli više posvetiti akciji u New Orleansu, gdje sada služim kao koordinator građevinskih projekata u sklopu obnove kuća i dvorana. U ovoj nas se akciji posebno dojmilo to što smo vidjeli da je Jehova doista ‘Bog koji pruža utjehu’ svojim slugama. Mnogi nisu ostali samo bez svog doma i dvorane u koju su išli na sastanke nego su zbog evakuacije ostali i bez svoje skupštine i područja na kojem su propovijedali dobru vijest (2. Korinćanima 1:3).

“Duboko nas je dirnula njihova vjera”

Justin: U listopadu 2005. upućen je poziv da se jave svi koji žele sudjelovati u akciji pružanja pomoći žrtvama uragana na području Meksičkog zaljeva. Moja žena Tiffany i ja odmah smo predali molbe. U veljači 2006. pozvani smo u centar za pružanje pomoći smješten u Kenneru nedaleko od New Orleansa kako bismo se pridružili grupi koja je radila na popravljanju krovova.

Svakog dana radili bismo na nekoj kući i upoznali tamošnje Jehovine svjedoke. Duboko nas je dirnula njihova vjera i pouzdanje u Boga. Ono što smo iz dana u dan gledali podsjećalo nas je na to koliko je nerazumno uzdati se u materijalne stvari. Teško je riječima opisati radost koju osjećamo dok pomažemo svojoj braći i promatramo što sve Jehovin narod postiže uz njegovu pomoć.

[Slika na stranicama 16 i 17]

Robert i Veronica

[Slika na stranicama 16 i 17]

Frank i Veronica

[Slika na stranici 17]

Gregory i Kathy

[Slika na stranici 17]

Wendell i Janine

[Slika na stranici 18]

Matthew i Darline

[Slika na stranici 18]

Ted i Debbie

[Slika na stranici 18]

Justin i Tiffany