NE ZNAMO odgovore na ta pitanja, ali znamo da se takvo što već dogodilo. Prije otprilike stotinu godina europski su vođe uvukli svoje države u Veliki rat, koji je kasnije nazvan Prvi svjetski rat. Pritom nisu ni slutili kolike će strahote on izazvati. “Nepromišljeno smo se upustili u rat”, priznao je David Lloyd George, britanski premijer od 1916. do 1922. Razmotrimo neke važne događaje koji su doveli do tog strašnog pokolja.

Povjesničar Alan Taylor napisao je: “Nijedan državnik nije želio rat velikih razmjera, no svaki je želio zastrašiti protivnika i pobijediti.” Ruski je car smatrao da se mora sve učiniti kako bi se sačuvao mir. Nije želio biti odgovoran za užasan pokolj. No zbog dva kobna hica, ispaljena 28. lipnja 1914. u 11.15, događaji su se oteli kontroli.

Zbog vrlo napetih političkih odnosa između dugogodišnjih suparničkih sila do 1914. u Europi su bila osnovana dva protivnička saveza — Trojni savez (Centralne sile) između Austro-Ugarske, Italije i Njemačke te Trojni sporazum (Antanta) između Velike Britanije, Francuske i Rusije. Te države bile su politički i ekonomski povezane s brojnim drugim zemljama, između ostalog i s onima na Balkanu.

U to je vrijeme zbog dominacije stranih sila politička situacija na Balkanu bila vrlo nestabilna i pogodna za djelovanje mnoštva tajnih organizacija koje su se borile za nezavisnost svojih naroda. Tako je jedna mala skupina mladih ljudi odlučila izvršiti atentat na austrijskog nadvojvodu Franju Ferdinanda tijekom njegovog posjeta Sarajevu 28. lipnja 1914. Slabo policijsko osiguranje znatno im je olakšalo zadatak. Međutim nesuđeni atentatori bili su slabo uvježbani. Jedan od njih bacio je bombu, no promašio je metu, a drugi nisu uspjeli reagirati u pravom trenutku. Naposljetku je jedan od urotnika, Gavrilo Princip, sasvim slučajno uspio izvršiti atentat. Kako se to dogodilo?

Kad je Princip vidio da je nadvojvoda neozlijeđen, bezuspješno se pokušavao probiti do njegovog automobila. Posve razočaran,  otišao je u gostionicu na drugoj strani ulice. U međuvremenu je nadvojvoda, ljutit zbog pokušaja atentata, odlučio poći drugim putem. Međutim njegov vozač nije znao za promjenu plana, pa je krenuo u krivom smjeru. Stoga je morao okrenuti automobil i vratiti se istim putem. Upravo u tom trenutku Princip je izašao iz gostionice i nabasao na svoju metu — ni tri metra od sebe ugledao je nadvojvodu kako sjedi u automobilu spuštena krova. Došao je do automobila, ispalio dva hica i ubio nadvojvodu i njegovu suprugu. * Lakomisleni srpski nacionalist nije imao pojma kakvu je lavinu upravo pokrenuo. Međutim nije samo on bio odgovoran za strahote koje su uslijedile.

Do 1914. većina Europljana gajila je romantične zamisli o ratu. Iako su se izjašnjavali kao kršćani, mislili su da je rat koristan, plemenit i veličanstven. Neki su državnici čak smatrali da bi rat ujedinio i ojačao njihov narod. Osim toga neki su generali uvjeravali svoje političke vođe da bi se rat mogao dobiti brzo, odlučnim vojnim akcijama. Jedan njemački general hvalio se: “Za dva tjedna porazit ćemo Francusku.” Nitko nije ni slutio da će milijuni vojnika godinama ležati u blatnim rovovima i pucati jedni na druge.

Osim toga u predratnim godinama “Europu je zapljusnuo ogroman val ekstremnog nacionalizma”, stoji u knjizi Cooperation Under Anarchy. “Škole, sveučilišta, mediji i političari ujedinjeno su poticali stvaranje neutemeljenih mitova o vlastitoj naciji i veličali je.”

Vjerski vođe nisu poduzeli gotovo ništa da bi zaustavili širenje tog strašnog nacionalističkog duha. Povjesničar Paul Johnson kaže: “S jedne strane svrstale su se protestantska Njemačka, katolička Austrija, pravoslavna Bugarska i muslimanska Turska. S druge strane bile su protestantska Velika Britanija, katolička Francuska i Italija * te pravoslavna Rusija.” Prema njegovim riječima većina svećenika “izjednačila je kršćanstvo s domoljubljem. Vojnike, pripadnike svih kršćanskih crkava, poticalo se da se međusobno ubijaju u ime svog Spasitelja.” Mobilizirani su bili čak i svećenici i redovnice, a tisuće svećenika kasnije je poginulo u borbama.

Savezi između europskih država, koji su trebali zajamčiti sigurnost i spriječiti rat velikih razmjera, zapravo su u određenom smislu  doprinijeli njegovom izbijanju. Na koji način? U knjizi Cooperation Under Anarchy stoji: “Odnosi europskih sila bili su isprepleteni. Svaka je sila smatrala da njena sigurnost ovisi o sigurnosti njenih saveznika. Zbog toga su se osjećale obaveznima priteći u pomoć svojim saveznicima čak i ako su oni izazvali sukob.”

Još jedan opasan element koji je utjecao na izbijanje sveopćeg rata bio je Schlieffenov plan, koji je nazvan po bivšem načelniku njemačkog glavnog stožera Alfredu von Schlieffenu. Prema tom planu Njemačka je trebala munjevito izvršiti prvi udar, jer se pretpostavljalo da će se morati boriti i protiv Francuske i protiv Rusije. Cilj tog plana bio je brzo pobijediti Francusku, dok se Rusija još mobilizira, a zatim napasti Rusiju. “Kad se [Schlieffenov] plan počeo sprovoditi u djelo, praktički se nije mogao izbjeći sveopći rat u Europi jer su unutar vojnih saveza vladali složeni odnosi”, stoji u djelu World Book Encyclopedia.

Premda tijekom službene istrage nisu pronađeni dokazi koji bi teretili srpsku vladu za organiziranje atentata na nadvojvodu, Austro-Ugarska je odlučila jednom zauvijek zaustaviti previranja među slavenskim narodima koji su bili pod njenom vlasti. Silno je željela “Srbiji očitati bukvicu”, kaže povjesničar John Roberts.

Pokušavajući smiriti strasti, Nicholas Hartwig, ruski veleposlanik u srpskoj prijestolnici, nastojao je postići sporazum. No tijekom susreta s austrougarskim izaslanstvom doživio je srčani udar i umro. Naposljetku je Austro-Ugarska 23. srpnja poslala Srbiji popis svojih zahtjeva, odnosno ultimatum. Budući da Srbija nije mogla prihvatiti sve zahtjeve, Austro-Ugarska je odmah s njom prekinula diplomatske odnose. U tom odlučujućem trenutku diplomacija je zakazala.

Doduše, bilo je još nekoliko pokušaja da se spriječi rat. Tako je naprimjer Velika Britanija predložila sazivanje međunarodne konferencije, a njemački je car uvjeravao ruskog cara da ne treba započeti mobilizaciju. No događaji su izmakli kontroli. “Državnike, generale i cijele nacije potpuno su ponijeli dramatični događaji koji su se nazirali na obzoru”, stoji u knjizi The Enterprise of War.

Austrougarski je car, uvjeren u podršku Njemačke, 28. srpnja objavio rat Srbiji. Rusija je stala na stranu Srbije i pokušala zaustaviti Austro-Ugarsku proglasivši mobilizaciju oko milijun ruskih vojnika, koje je namjeravala rasporediti duž austrougarske granice. Budući da bi zbog toga ruska granica s Njemačkom ostala nebranjena, ruski je car nevoljko proglasio opću mobilizaciju.

Ruski car pokušavao je uvjeriti njemačkog cara da nema namjeru napasti Njemačku. No ruska je mobilizacija navela Njemačku da ubrza pripreme za rat. Stoga je Njemačka 31. srpnja počela sprovoditi u djelo Schlieffenov ratni plan te je 1. kolovoza objavila rat Rusiji, a dva dana kasnije i Francuskoj. Budući da je taj ratni plan diktirao da Njemačka upadne u Francusku preko Belgije, Velika Britanija upozorila je Njemačku da će joj objaviti rat ako prekrši neutralnost Belgije. Njemačka je vojska ušla u Belgiju 4. kolovoza. Rat se više nije mogao izbjeći.

“Velika Britanija je svojom objavom rata stavila konačni pečat na najveći diplomatski neuspjeh u suvremeno doba”, napisao je povjesničar Norman Davies. Povjesničar Edmond Taylor napisao je da je nakon austrougarske objave rata 28. srpnja nastala “totalna zbrka koja je uvelike doprinijela početku [rata]. Previše se događaja prebrzo odvijalo na previše mjesta. (...) Ni najoštroumniji ni najstaloženiji umovi više nisu mogli pratiti i sagledati informacije kojima su bili bombardirani.”

Više od 13 milijuna vojnika i civila platilo je tu strašnu zbrku svojim životom. Osim toga optimistički pogled na budućnost i vjera u ljudsku dobrotu doživjeli su strašan udarac jer su “civilizirani” narodi naoružani ogromnom količinom novog, moćnog oružja počinili dotad nezabilježen pokolj. Svijet se nepovratno promijenio. (Vidi okvir  “Svjetski rat — znak posljednjih dana?”)