NA TEK ožbukanom zidu upravo renoviranog stana pojavila se dugačka pukotina. “Za to su krive one katakombe. Zbog njih nam pucaju zidovi”, tuži se vlasnik stana.

Stanovnicima Odese katakombe su glavni krivac za mnogo toga — i za puknutu cijev vodovoda i za udubljenja na cestama. Ispod toga lijepoga ukrajinskoga grada smještenog na obali Crnog mora nalazi se možda i najveći sustav katakombi na svijetu. Smatra se da ukupna duljina toga podzemnog labirinta iznosi 2 500 kilometara.

Pitali smo se: “Kako su nastale te katakombe? Kako utječu na život stanovnika Odese?” Krenuli smo u obilazak te znamenitosti i dobili odgovore na svoja pitanja.

U razgledavanje smo krenuli sa željezničke stanice u Odesi. U našem je autobusu bila vesela grupa turista i studenata. Dok smo se vozili prema katakombama, vodič nam je pričao o njihovoj povijesti.

Katakombe su se počele kopati otprilike tridesetih godina 19. stoljeća. Budući da se Odesa tada brzo širila, bio je potreban jeftin i lako dostupan građevni materijal. Otkriveno je da se ispod grada nalaze bogate naslage laganoga, kvalitetnoga žućkastog vapnenca. Vađenje tog kamena postalo je unosan posao. Kako su rudari vadili kamen, tako su se stvarale katakombe.

Podzemni labirint širio se brzo i neplanski. Neki tuneli nalaze se na dubini većoj od 35 metara, a neki prolaze jedni iznad drugih jer su se kopali u više razina. Kad bi se iscrpio vapnenac iz jednog tunela, počeo bi se kopati drugi. S vremenom se taj labirint proširio i izvan grada.

Brzo smo stigli u Nerubajskoe, selo sjeverno od Odese. Izašli smo iz autobusa i došli do zida od vapnenca na kojem su bila teška metalna vrata. Bio je to ulaz u katakombe. Vodič nam je rekao: “Ulazimo u katakombe koje su tijekom Drugoga svjetskog rata koristili partizani. Dobit ćete sliku o tome kako su oni ovdje živjeli.” Andrij Krasnožon, koji se bavi istraživanjem katakombi, kaže da je jedna skupina partizana u njima živjela čak 13 mjeseci.

 Naš je vodič nastavio priču, rekavši: “Imajte na umu da su se i mnogi drugi ljudi skrivali u različitim dijelovima katakombi. Bilo je tu bandita, pirata i političkih bjegunaca. No svi su živjeli praktički u istim uvjetima.”

Ušli smo u mračan hodnik. Nismo mogli nazreti gdje završava. Vodič je rekao: “Ovi hodnici partizanima nisu bili samo skrovište. Uredili su ih za život najbolje što su mogli. Jedna se prostorija koristila za slobodno vrijeme. U njoj su uz svjetlo svijeća mogli igrati damu, šah ili domino. U zidovima glavnog hodnika iskopali su prostorije za žene i muškarce. U svakoj prostoriji izdubio bi se dio zida tako da ostane izbočina u obliku klupe, na koju bi se stavila slama. Na tim su ‘klupama’ spavali. Jedan dio katakombi koristio se kao bolnica. U njemu su bili pravi kreveti i improvizirana operacijska dvorana. Žene su kuhale na peći na drva napravljenoj od žućkastog vapnenca, a dim se odvodio u tunel iznad njih.”

Strop tunela nalikovao je ogromnoj prirodnoj spužvi, ali nije bio mekan. Zidovi su bili prošarani tragovima koji su ostali od rezanja kamena. Bili su hrapavi poput gruboga brusnog papira. “Kad bi partizani izlazili iz katakombi, presvukli bi se kako ih Nijemci ne bi prepoznali po mirisu. Naime vlaga iz katakombi uvlačila se u odjeću, koja je zbog toga imala prepoznatljiv miris”, objasnio nam je vodič.

“Život u katakombama bio je uistinu neobičan, naprimjer živjelo se u potpunom mraku”, rekao nam je i iznenada ugasio svjetlo. Bilo je tako mračno da se nije vidio prst pred nosom. U mraku nam je nastavio objašnjavati: “Partizani nisu uvijek mogli imati upaljene petrolejke.” Dok smo tapkali uza zid, rekao nam je: “Ove stijene upijaju zvuk. Ako se izgubite, nitko neće čuti vaše pozive u pomoć.” Odahnuli smo kad je upalio svjetlo.

“Vojnici su na straži bili samo po dva sata. Kad ste dugo vremena u mraku i potpunoj tišini, mogu vam se početi pričinjavati zvukovi”, pričao nam je vodič. Kroz rupu na stropu mogli smo vidjeti tunel koji je u drugom smjeru prolazio iznad našega. Pitao sam se gdje je početak, a gdje kraj tog tunela. Poželio sam ga istražiti. Vodič me prekinuo u mislima, rekavši: “Dosad je u karte ucrtano samo 1 700 kilometara katakombi. Dakle ima još puno posla.”

Nedavnim istraživanjima otkriveni su novi tuneli. U njima su pronađene novine i petrolejske lampe stare i preko stotinu godina te novac iz carske Rusije. Ti predmeti koje desetljećima nitko nije dirnuo pripadali su davno zaboravljenim “stanarima” ogromnoga mračnog labirinta u podzemlju Odese. (Prilog suradnika.)