U MNOGIM zemljama vjerski vođe kršćanskih crkava i ne-kršćanskih religija naplaćuju vršenje svojih vjerskih obreda, naprimjer prilikom krštenja, vjenčanja ili pogreba. Cijena za takve obrede može biti nekoliko stotina ili čak tisuća eura.

Neki svećenici od države dobivaju plaću za vršenje obreda i dušobrižničkih dužnosti te za upućivanje molitve na početku zasjedanja parlamenta. Istina, neki cijene takve vjerske službe, a i crkve moraju pokriti svoje troškove. No je li u skladu s Biblijom to što mnogi imaju običaj naplaćivati vršenje vjerskih službi ili što kod ljudi stvaraju osjećaj da su za njih dužni platiti?

Kad je Isus Krist bio na Zemlji, židovski vjerski službenici i drugi ljudi koristili su vjerska okupljanja, posebice Pashu, kao priliku za dobru zaradu. Je li Isus s odobravanjem gledao na to? Nije! Ustvari Biblija kaže da je “prosuo novac mjenjačima novca i isprevrtao im stolove”. Rekao im je: “Ne činite od doma Oca mojega kuću trgovačku!” (Ivan 2:14-16).

Slična se situacija pojavila i u vrijeme proroka Miheja, koji je živio u 8. stoljeću pr. n. e. Biblijski izvještaj kaže da se izraelskim vjerskim vođama “pravda gadila” te da su svećenici “poučavali za plaću”. Unatoč tome tvrdili su da imaju Božju podršku, govoreći: “Nije li Jehova među nama?” (Mihej 3:9, 11). Međutim Jehova Bog nije bio “među njima”, odnosno nije odobravao ono što su činili. Naprotiv, on se gnušao nad takvim postupanjem i posve jasno im je to dao do znanja preko svog proroka.

I danas mnogi vjerski vođe pohlepno pribjegavaju istim metodama i tako od svojih vjerskih objekata čine “kuću trgovačku”. Zapravo, u cjelini gledano, vjerske se organizacije bave trgovinom i često jako mnogo zarađuju prodajući kipove i slike svetaca te mnoštvo drugih vjerskih predmeta i ukrasa * (1. Ivanova 5:21).

Nakon što je svojim apostolima dao zadatak da propovijedaju dobru vijest, liječe bolesne, pa čak i podižu mrtve, Isus im je rekao: “Besplatno ste primili, besplatno dajte”  (Matej 10:7, 8). Dakle njegovi pravi sljedbenici nisu smjeli naplaćivati svoje usluge. Povrh toga Isus je i vlastitim primjerom pokazao da drugima treba služiti ne tražeći od njih da zauzvrat daju novac.

Ugledavši se na Isusa, apostol Pavao je besplatno vršio svoju službu (1. Korinćanima 9:18). Kad mu je zatrebao novac, radio je kao izrađivač šatora (Djela apostolska 18:1-3). Stoga je za sebe i svoje suradnike u misionarskoj službi s pravom mogao reći: “Mi nismo kao mnogi koji trguju riječju Božjom” (2. Korinćanima 2:17). No što reći o prikupljanju novca koji je potreban određenoj grupi vjernika, naprimjer za kupnju ili najam prostora za održavanje vjerskih sastanaka?

Jehovini svjedoci pribavljaju sredstva koja su im potrebna putem dobrovoljnih priloga. Pritom se drže načela: “Neka svatko učini kako je odlučio u srcu, ne nevoljko ili na silu, jer Bog ljubi vesela darovatelja” (2. Korinćanima 9:7). Stoga Jehovini svjedoci ne naplaćuju svoju literaturu niti vršenje raznih vjerskih službi, naprimjer prilikom krštenja, vjenčanja ili pogreba. Osim toga oni ne sakupljaju desetinu od svojih vjernika niti na svojim sastancima pronose pliticu za milodare. Svatko tko to želi može dati prilog za njihovu međunarodnu propovjedničku djelatnost tako da novac ubaci u neku od kutija za priloge koje su diskretno postavljene u njihovim dvoranama za sastanke.

Financijska sredstva za svoje dvorane za tjedne sastanke, kongresne dvorane, podružnice i tiskare te za humanitarne akcije Jehovini svjedoci u cijelom svijetu pribavljaju putem dobrovoljnih priloga. Neki od njih, poput siromašne udovice koju je Isus pohvalio, mogu dati samo vrlo skroman prilog (Luka 21:2). Neki drugi mogu dati puno više. No, kako god bilo, oni koji se drže načela napisanih u Bibliji i daju priloge u skladu sa svojim mogućnostima osjećaju unutarnje zadovoljstvo i istinsku sreću, a Bog ih bogato blagoslivlja (Djela apostolska 20:35; 2. Korinćanima 8:12).