ZEMNI plin zadovoljava preko 20 posto energetskih potreba svjetskog stanovništva. Kako se dobiva zemni plin? Je li taj izvor energije ekološki prihvatljiv? Koliko ga je još preostalo?

Mnogi znanstvenici smatraju da je zemni plin (koji se naziva i prirodni plin) nastao u davnoj prošlosti razgradnjom ostataka biljnih i životinjskih organizama, među ostalim i planktona. Prema toj teoriji, tijekom dugog vremenskog razdoblja mikroorganizmi su uz pomoć tlaka koji se stvarao taloženjem sedimenata na Zemljinoj površini i topline koja je dopirala iz unutrašnjosti Zemlje razgrađivali ostatke organskih tvari te ih pretvarali u fosilno gorivo — ugljen, plin i naftu. S vremenom su velike količine plina dospjele u porozne stijene i tako su na nekim mjestima nastala golema ležišta plina, odnosno plinska polja, koja su zarobljena ispod sloja nepropusne stijene. Neka ležišta plina iznimno su velika — u njima ima na bilijune kubičnih metara plina. Kako se otkrivaju ležišta zemnog plina?

Zahvaljujući satelitima za daljinsko snimanje, globalnom položajnom sustavu (GPS), refleksijskoj seizmologiji i suvremenoj kompjuterskoj tehnologiji danas je puno lakše pronaći nalazišta plina. Refleksijska seizmologija je metoda istraživanja koja se temelji na principu odbijanja zvučnih valova od površine podzemnih stijena, na temelju čega znanstvenici dobivaju akustičku sliku podzemlja. Zvuk se proizvodi aktiviranjem malih eksplozivnih naprava ili vibratora koji se postavljaju na posebne kamione. Pritom nastaju udarni valovi koji prodiru kroz Zemljinu koru, odbijaju se od podzemnih stijena te se vraćaju do mjernih instrumenata na površini, što znanstvenicima omogućava da dobiju trodimenzionalni kompjuterski prikaz geoloških struktura. Na temelju njega mogu se otkriti nova ležišta plina.

Pri traženju plina pod morem zvučni valovi proizvode se pomoću posebnih zračnih topova koji izbacuju u more komprimirani zrak, paru  ili vodu. Pritom nastaju seizmički valovi koji prodiru kroz morsko dno te se vraćaju do hidrofona pričvršćenih za dugački kabel što ga za sobom vuče istraživački brod. Istraživači pomoću dobivenih podataka izrađuju kompjuterske prikaze koji im olakšavaju analizu podmorja.

Da bi se isplatilo eksploatiranje plinskog polja, u njemu mora biti dovoljno plina. Stoga geolozi moraju utvrditi volumen i tlak ležišta, to jest koliko u ležištu ima plina i koliki je njegov tlak. Tlak se može prilično precizno izmjeriti tlakomjerom. No točan volumen ležišta nije tako lako odrediti. Jedna od metoda sastoji se u tome da se očita početni tlak ležišta, nakon čega se izvadi određena količina plina te se ponovno očita tlak. Mali pad tlaka ukazuje na to da je riječ o velikom nalazištu plina, dok veliki pad tlaka ukazuje na malo nalazište.

Nakon što se zemni plin dopremi na površinu, cjevovodima se šalje do rafinerija u kojima se iz njega uklanjaju ugljični dioksid, sumporovodik, sumporni dioksid, vodena para i druge štetne primjese koje mogu uzrokovati koroziju cijevi. Potom se zemni plin destilira na vrlo niskim temperaturama kako bi se iz njega odstranio nezapaljivi dušik, a dobio koristan helij, butan, etan i propan. Konačan proizvod je gotovo čisti metan, lako zapaljiv plin bez boje i mirisa.

U zemni plin koji se koristi u kućanstvima proizvođači dodaju male količine sumpornih smjesa koje imaju neugodan miris. Tako ljudi mogu primijetiti i zaustaviti istjecanje plina prije nego dođe do eksplozije. No unatoč tome što ima neugodan miris, zemni plin puno manje zagađuje okoliš nego ostala fosilna goriva, primjerice ugljen i nafta.

Kako bi se lakše transportirao, zemni plin ponekad se ohladi do vrlo niskih temperatura i pretvori u ukapljeni, odnosno tekući, zemni plin. U tom procesu nastaju plinovi butan i propan, od kojih se obično dobiva ukapljeni naftni plin (LPG, od engleskog “liquefied petroleum gas”). Boce punjene tim plinom koriste se u kućanstvu. Osim toga taj plin služi i kao gorivo za osobne automobile, autobuse i druga motorna vozila. Butan i propan koriste se i u kemijskoj industriji za proizvodnju plastike, otapala, sintetičkih vlakana i raznih drugih proizvoda.

Kao i sva druga fosilna goriva, zemni plin spada u iscrpive izvore energije. Prema nekim procjenama, u svijetu postoji još oko 45 posto iskoristivih rezervi plina koje tek treba otkriti. Ako je vjerovati tim procjenama, uz današnju potrošnju te su zalihe plina dostatne za oko 60 godina. No u mnogim zemljama potrošnja energije stalno raste, pa su sadašnja predviđanja prilično nepouzdana.

U nekim se zemljama industrija razvija nevjerojatnom brzinom, kao da su zalihe fosilnih goriva neiscrpne. Istina, možemo koristiti i nuklearnu energiju te obnovljive izvore energije, kao što su Sunce i vjetar. No hoće li oni moći zadovoljiti sve veće energetske potrebe čovječanstva? Hoće li biti ekološki prihvatljivi? Vrijeme će pokazati.