ISUS je utemeljio kršćanstvo, a njegovi su ga sljedbenici u vrijeme Rimskog Carstva proširili diljem tada poznatog svijeta. U Velikoj Britaniji, Egiptu i mnogim drugim zemljama, pa tako i u Hrvatskoj, još uvijek se mogu vidjeti rimske ceste, akvedukti i druga velebna zdanja. Ti su spomenici dio bogate kulturno-povijesne baštine koja svjedoči o tome da je Rim u prošlosti uistinu vladao svijetom. Ona nas podsjeća i na to da su Isus i njegovi apostoli doista postojali te da su rekli i učinili ono što o njima piše u Bibliji. Naprimjer, ako hodate drevnom Apijevom cestom, nalazite se na istoj cesti kojom je hodao i apostol Pavao na svom putu za Rim (Djela apostolska 28:15, 16).

U biblijskim izvještajima koji govore o Isusu i njegovim učenicima na mnogim se mjestima  spominju neki povijesni događaji iz 1. stoljeća. Zapazite kako je biblijski pisac Luka pomno naveo podatke koji nam pomažu da utvrdimo kada su se dogodila dva iznimno važna događaja: početak službe Ivana Krstitelja i krštenje Isusa, koji je tada postao Krist, odnosno Mesija. Luka je napisao da su se ti događaji odigrali “u petnaestoj godini vladavine cara Tiberija [29. godine], kad je Poncije Pilat bio upravitelj Judeje, Herod tetrarh Galileje” (Luka 3:1-3, 21). Luka je naveo još četvoricu važnih vladara odnosno vjerskih poglavara — Filipa (Herodovog brata), Lizaniju, Anu i Kajfu. Svjetovni zapisi potvrđuju da je svih sedam osoba doista postojalo. Pogledajmo što oni govore o Tiberiju, Pilatu i Herodu.

Car Tiberije poznata je povijesna ličnost. Njegov je lik ovjekovječen na slikama, reljefima, kovanicama i kipovima. Rimski senat proglasio ga je carem 15. rujna 14. godine nove ere, kad je Isus imao oko 15 godina.

Poncije Pilat navodi se zajedno s Tiberijem u jednom izvještaju rimskog povjesničara Tacita koji je napisan nedugo nakon što je završeno pisanje Biblije. U vezi s nazivom “kršćani” Tacit je napisao: “Ime im to dolazi od Krista, koji, za Tiberijeva vladanja, bude pogubljen po naredbi prokuratora Poncija Pilata.”

Herod Antipa poznat je po tome što je sagradio grad Tiberijadu na obali Galilejskog mora. Ondje je imao i svoju rezidenciju. Herod je vjerojatno u Tiberijadi dao odrubiti glavu Ivanu Krstitelju.

U biblijskim izvještajima spominju se i neke važne naredbe koje su izdali rimski vladari. Tako u vezi s Isusovim rođenjem Biblija kaže: “A u one dane izašla je naredba cara Augusta da se popiše sve stanovništvo. Bio je to prvi popis izvršen za Kvirinijeva upravljanja Sirijom. Svi su išli na popis, svaki u svoj grad” (Luka 2:1-3).

Rimski povjesničar Tacit i židovski povjesničar Josip Flavije, koji su živjeli u 1. stoljeću, spominju Kvirinija u svojim zapisima. Proglas koji je izdao jedan rimski upravitelj svjedoči o tome da su se takvi popisi doista provodili. U tom dokumentu koji se čuva u Britanskoj knjižnici stoji: “Budući da je došlo vrijeme da se od kuće do kuće popiše stanovništvo, potrebno je primorati sve one koji iz bilo kojih razloga ne borave u svom kraju da se vrate svojim domovima.”

Biblija ujedno spominje “veliku glad” koja je nastupila “za Klaudijeve vladavine” (Djela apostolska 11:28). Josip Flavije potvrdio je točnost tog izvještaja. Govoreći o vladavini rimskog cara Klaudija, napisao je: “U to je  vrijeme doista nastala velika glad koja je odnijela mnogo života.”

Osim toga, Biblija kaže kako je “Klaudije naredio da svi Židovi napuste Rim” (Djela apostolska 18:2). Istinitost tog izvještaja potvrđuje Klaudijev životopis koji je oko 121. godine napisao rimski povjesničar Svetonije. Klaudije je “protjerao Židove iz Rima”, kaže Svetonije te dodaje da su oni zbog netrpeljivosti prema kršćanima “neprestano izazivali nemire”.

Iz Biblije saznajemo da je otprilike u vrijeme kad je zavladala ranije spomenuta glad Herod Agripa odjeven u “kraljevsko ruho” držao govor pred narodom koji mu se divio kao božanstvu. Neki su povikali: “To je glas boga, a ne čovjeka!” Biblijski izvještaj kaže da su nakon toga Agripu “izjeli crvi te je izdahnuo” (Djela apostolska 12:21-23). Josip Flavije također je ostavio zapis o tom događaju. U njemu nalazimo još neke pojedinosti. Naprimjer, taj povjesničar napisao je da je Agripa održao govor “odjeven u ruho načinjeno od čistog srebra”. Potom je dodao da je ‘odjednom osjetio u utrobi strahovito snažnu bol’ te da je nakon pet dana umro.

Biblija sadrži i izvanredna proročanstva koja su bila zapisana te su se ispunila u rimsko doba. Naprimjer, kad se Isus jašući na magaretu približavao Jeruzalemu, zaplakao je nad njim i prorekao da će ga razoriti rimska vojska. “Doći će ti dani kad će neprijatelji tvoji podignuti oko tebe ogradu od zašiljenih kolaca”, rekao je Isus. “Neće ostaviti u tebi ni kamen na kamenu, jer nisi prepoznao da je Bog došao ispitati kakva su djela tvoja” (Luka 19:41-44).

No Isusovi su sljedbenici imali priliku pobjeći iz grada. Kako su znali kada trebaju otići? Isus im je unaprijed dao detaljne upute o tome. Upozorio ih je: “Kad vidite da Jeruzalem opkoli vojska i utabori se oko njega, tada znajte da se približilo opustošenje njegovo! Tada neka oni koji budu u Judeji bježe u gore! Oni koji budu u gradu neka ga napuste” (Luka 21:20, 21). Možda su se Isusovi sljedbenici pitali: Kako ćemo pobjeći iz opkoljenog grada?

Josip Flavije izvještava o tome što se dogodilo. Kad je 66. godine rimski upravitelj Judeje zaplijenio iz svete hramske riznice novac od zaostalog poreza, Židovi su se razbjesnili i digli ustanak. Pobunjenici su poubijali rimske vojnike i proglasili neovisnost Judeje. Nakon nekoliko mjeseci Cestije Gal, rimski upravitelj Sirije, krenuo je prema jugu s 30 000 vojnika kako bi ugušio ustanak. Stigao je u Jeruzalem u vrijeme židovskog vjerskog blagdana. Galova je vojska zauzela predgrađa i čak je počela potkopavati zidine hrama, u kojem su pobunjenici potražili utočište. A onda je Gal bez nekog jasnog razloga naredio svojoj vojsci da se povuče. Likujući zbog toga, Židovi su stali napadati vojsku koja je odlazila iz grada.

Vjerni kršćani nisu se dali zavarati tim neočekivanim obratom događaja. Shvatili su da se ispunilo Isusovo zadivljujuće proročanstvo: Grad je opkolila vojska i utaborila se oko njega! Budući da se vojska povukla, vjerni kršćani iskoristili su priliku da što prije pobjegnu iz grada. Mnogi su otišli u Pelu, politički neutralan ne-židovski grad smješten u planinskom području s istočne strane Jordana.

A što se dogodilo s Jeruzalemom? Rimska vojska vratila se predvođena generalom Vespazijanom i njegovim sinom Titom — ovaj put došlo je 60 000 vojnika. Stigli su pred Jeruzalem uoči Pashe 70. godine. Tako su se u opkoljenom gradu našli i stanovnici Jeruzalema i svi oni koji su došli u grad na proslavu blagdana. Rimski vojnici posjekli su sva stabla u okolici grada i podigli oko njega ogradu od zašiljenih kolaca, kao što je Isus i prorekao. Nakon otprilike pet mjeseci grad je pao.

Tit je naredio vojsci da poštedi hram, no jedan ga je vojnik ipak zapalio bakljom. Čitav je grad bio razrušen tako da na njemu nije ostao ni kamen na kamenu — upravo kao što je Isus i pretkazao. Prema izvještaju Josipa Flavija, život je izgubilo oko 1 100 000 Židova i obraćenika na židovsku vjeru, koji su većinom pomrli od gladi i pošasti. Osim toga, 97 000 ljudi  bilo je zarobljeno. Mnogi su kao robovi bili odvedeni u Rim. Ako posjetite taj grad, u njemu možete razgledati slavni Koloseum, koji je Tit dovršio nakon vojnog pohoda na Judeju. Ondje možete vidjeti i Titov slavoluk, koji su Rimljani podigli u spomen na osvajanje Jeruzalema. Biblijska proročanstva doista se ispunjavaju do najsitnijih pojedinosti. Stoga je itekako važno da ozbiljno shvatimo i ona proročanstva koja govore o budućnosti!

Kad je Isus bio pred rimskim upraviteljem Poncijem Pilatom, govorio je o Kraljevstvu koje “nije dio ovoga svijeta” (Ivan 18:36). Svoje je sljedbenike naučio da se mole za dolazak tog Kraljevstva. “Oče naš, koji jesi na nebesima”, rekao je, “neka dođe kraljevstvo tvoje! Neka bude volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji!” (Matej 6:9, 10). Zapazite što će se dogoditi kad dođe Božje Kraljevstvo. Na Zemlji će se vršiti Božja volja, a ne volja ponosnih i ambicioznih ljudi.

Isus već sad vlada kao kralj u tom nebeskom Kraljevstvu. Pod njegovom će vlašću cijela Zemlja biti pretvorena u raj, što je i bio Božji prvobitni naum (Luka 23:43).

Kada će Božje Kraljevstvo nadomjestiti sve ljudske vlasti? Uskrsnuli Isus dao nam je odgovor na to pitanje kad se obratio svom apostolu Ivanu, koji je bio zatočen na otoku Patmosu za vladavine rimskog cara Domicijana, Titovog brata. Isus je govorio o “sedam kraljeva” i objasnio: “Pet ih je palo, jedan vlada, a drugi još nije došao, ali kad dođe, ostat će kratko vrijeme” (Otkrivenje 17:10).

Kad je Ivan zapisao te riječi, pet “kraljeva”, odnosno carstava, već je bilo palo. Bili su to Egipat, Asirija, Babilon, Medo-Perzija i Grčka. ‘Jedan koji vlada’, odnosno koji je vladao u vrijeme apostola Ivana, bio je Rim. Trebao je doći samo još jedan “kralj”. To je posljednja svjetska sila u biblijskoj povijesti. Koja je to sila? Koliko će dugo ona vladati? Odgovore na ta pitanja možete naći u sljedećem izdanju ovog časopisa.