JE LI ljudski rod izvukao ikakvu pouku iz grešaka počinjenih u prošlosti? Imajte na umu to pitanje dok budete čitali izvještaj o životu Johna Foxea, Engleza koji je napisao knjigu o okrutnim vjerskim progonima i mučeništvu nekih svojih suvremenika, nadajući se da će oni koji je budu čitali osuditi ta strašna zlodjela.

Foxeovi zapisi koji su nastali u doba reformacije u narednim su stoljećima doista snažno utjecali na engleski narod. Njegova knjiga nosi naslov Acts and Monuments of the Church (Djela i nasljeđe Crkve). Foxe ju je pisao više od 25 godina. Neki tvrde da je samo engleski prijevod Biblije više od nje utjecao na razvoj engleskog jezika i kulture.

John Foxe rodio se u engleskom gradu Bostonu davne 1516. (ili 1517), otprilike u vrijeme kad je Martin Luther, prema predaji, pribio svojih 95 teza na vrata jedne crkve u njemačkom gradu Wittenbergu. Tako je Foxe, koji je bio odgajan kao katolik, počeo djelovati u vrijeme kad su reformatori već osporavali autoritet Katoličke crkve i dovodili u pitanje njen nauk.

Foxe se upisao na Sveučilište u Oxfordu, na kojem je, između ostalog, učio grčki i hebrejski jezik, pa je stoga mogao čitati Bibliju na jezicima na kojima je ona bila izvorno napisana. Izgleda da ga je to ponukalo da počne preispitivati neka učenja Katoličke crkve. Ostali studenti pomislili su da je počeo prihvaćati protestantske ideje. O svojim su sumnjama obavijestili upravu sveučilišta, koja je otad pomno pratila svaki njegov korak.

Nakon što je 1543. magistrirao, Foxe je dobio priliku da se zaredi za svećenika. No kako se nije slagao s time da se svećenike prisiljava na život u celibatu, odlučio je da se neće zarediti. To je bila kap koja je prelila čašu. Foxe je bio osumnjičen za herezu i znao je da bi mogao biti pogubljen ako bi mu se dokazala krivnja. Stoga je 1545. napustio sveučilište. Odrekavši se prilike da postane netko i nešto u intelektualnim krugovima svog doba, Foxe se zaposlio kao privatni učitelj kod jedne obitelji koja je živjela blizu grada Stratford-upon-Avona u grofoviji Warwickshireu. Ondje se vjenčao s Agnes Randall, koja je bila iz obližnjeg grada Coventrya.

Agnes je Foxeu ispričala što se u njenom gradu dogodilo stanovitoj gospođi Smith. Ta je udovica svoju djecu učila Deset zapovijedi i molitvu Očenaš, ali ne na latinskom, nego na svom materinjem jeziku. Zbog tog je “zlodjela” bila spaljena na lomači zajedno sa šest muškaraca koji su bili optuženi za slične “grijehe”. Budući da je ta grozna nepravda razbjesnila mještane, tamošnji je biskup proširio glas da su te osobe bile smaknute jer su počinile puno veći grijeh — jele meso petkom i u druge dane posta.

Kako su ti ljudi što su umrli mučeničkom smrću došli do dijelova Biblije koji su bili prevedeni na engleski? Oko 150 godina ranije engleski svećenik i reformator John Wycliffe preveo je Bibliju s latinskoga na engleski, premda se Crkva  tome oštro protivila. Poučavao je i svoje učenike, koji su nazvani lolardi, da kao putujući propovjednici narodu navješćuju evanđelje. * Oni su sa sobom nosili prijepise nekih dijelova Biblije te su ih čitali ljudima kojima su propovijedali. No engleski ih je parlament nastojao spriječiti u tome. Stoga je 1401. donio zakon prema kojem su biskupi imali pravo zatvarati i mučiti heretike te ih spaljivati na lomači.

Bojeći se uhićenja, Foxe se s obitelji preselio u London, gdje je kasnije prigrlio protestantizam. Ondje je na engleski prevodio proglase njemačkih reformatora te još neke vjerske rasprave izvorno napisane na latinskom. Usto je i sam pisao tekstove u kojima se bavio raznim vjerskim temama.

Foxe je počeo sastavljati i izvještaj o povijesti lolarda u Engleskoj, koji je dovršio 1554. Knjiga je objavljena u Strasbourgu. Bila je napisana na latinskom te je imala 212 listova malog formata. To je bilo prvo izdanje Djela i nasljeđa Crkve. Pet godina kasnije Foxe je objavio prošireno izdanje koje je imalo više od 750 stranica velikog formata.

U doba reformacije u Europi su okrutno pobijene tisuće muškaraca, žena i djece. Godine 1553. na englesko je prijestolje došla Marija Tudor, gorljiva katolkinja koja je zbog progona protestanata dobila nadimak Krvava Marija. Engleski je parlament 1534. bio prekinuo sve veze s Rimom, no Marija je čvrsto odlučila učiniti sve što je u njenoj moći da se Engleska ponovno podloži papi. Tijekom njene petogodišnje vladavine tristotinjak muškaraca i žena, među kojima su bili i protestantski crkveni vođe, optuženo je za herezu i spaljeno na lomači. Mnogi drugi umrli su u zatvoru.

Foxe je preživio to krvavo razdoblje jer je ubrzo nakon Marijinog ustoličenja pobjegao s obitelji u švicarski grad Basel. Godinu dana nakon što je za kraljicu okrunjena Marijina sestra Elizabeta, koja je bila protestantkinja, Foxe se vratio u Englesku zajedno s drugim ljudima koji su zbog vjerskog progona bili prisiljeni pobjeći iz zemlje. Bilo je to 1559. Iste je godine po Elizabetinoj zapovijedi ponovno stupio na snagu Akt  o vrhovnoj vlasti *, na temelju kojeg je ona postala vrhovni upravitelj Crkve. Zbog toga ju je 1570. papa Pio V. izopćio iz Katoličke crkve. Nedugo nakon toga otkriveno je da su neprijatelji iz raznih zemalja skovali urotu protiv Engleske. Razotkrivena je i zavjera da se ubije kraljica koja je stala na stranu protestantizma. Tada je po Elizabetinom nalogu na stotine katolika bilo optuženo za veleizdaju i pogubljeno.

Koliko su se samo Katolička crkva i razne protestantske crkve udaljile od učenja Isusa Krista! On je svoje sljedbenike učio: “Ljubite neprijatelje svoje i molite se za one koji vas progone” (Matej 5:44). Budući da su se i katolici i protestanti oglušili na tu jasnu zapovijed, nanijeli su veliku sramotu kršćanstvu. Biblija je i prorekla da će se to dogoditi. Naime, apostol Petar napisao je da će se zbog onih koji tvrde da su kršćani, a svojim djelima to niječu, “pogrdno govoriti o putu istine” (2. Petrova 2:1, 2).

Kad se vratio u Englesku, Foxe je počeo pripremati prošireno izdanje svoje knjige o žrtvama vjerskog progona. Moguće je da su neki od čitatelja na svoje oči vidjeli zlodjela koja je opisao u toj knjizi. Prvo izdanje na engleskom jeziku — koje je imalo oko 1 800 stranica i mnogo drvoreznih ilustracija — objavljeno je 1563. i odmah je postalo omiljeno štivo mnogih Engleza.

Drugo izdanje knjige objavljeno je sedam godina kasnije. Ono se sastojalo od dva sveska koja su ukupno imala više od 2 300 stranica i 153 ilustracije. Anglikanska je crkva iduće godine naredila da se u svaku katedralu u Engleskoj pored Biblije stavi i primjerak Foxeove knjige te da je crkveni dostojanstvenici u svom domu trebaju držati na vidljivom mjestu kako bi je njihovi sluge i posjetitelji mogli čitati. Uskoro su i crkve u manjim mjestima postupile u skladu s tim naputkom. Knjiga je bila od koristi i nepismenima jer su njene ilustracije ostavljale dubok dojam na svakoga tko bi ih vidio.

Foxe se u to vrijeme već bio pridružio puritancima, grupi protestanata koji su smatrali kako nije dovoljno samo prekinuti veze s Rimokatoličkom crkvom. Oni su naučavali da iz protestantske religije treba ukloniti i najmanji trag katolicizma. Ironično je da su zbog takvog stava došli u sukob s protestantskom crkvom u Engleskoj, koja je zadržala mnoge katoličke običaje i učenja. Bilo je to uistinu burno razdoblje u engleskoj povijesti.

Budući da je John Foxe u svojoj knjizi iznio na svjetlo dana mnoga stravična zlodjela koja su u to doba bila počinjena u ime vjere, ona je u narednim stoljećima snažno utjecala na gledište ljudi o religiji i politici u Engleskoj.