DAGNJE se, baš kao i lupari, vole pričvrstiti za stijene, drvo i trupove brodova. Pa ipak, među tim morskim organizmima postoji razlika. Naime, lupari se za površinu priljube i gotovo su nepomični, a dagnje se za nju drže tankim nitima koje se nazivaju bisusne niti. Zahvaljujući njima dagnje se mogu micati i hraniti. No te niti izgledaju toliko slabašne, kao da ne mogu odoljeti udarima snažnih morskih valova. Kako onda uspijevaju držati dagnje pričvršćenima za površinu?

Razmislite o sljedećem: Bisusne niti djelomično su krute, a djelomično mekane i elastične. Znanstvenici su otkrili da je 80 posto površine niti kruto, a 20 posto mekano te da taj omjer dagnjama omogućava da se čvrsto drže za površinu. Zbog toga dobro podnose morske struje i nalete valova.

Profesor Guy Genin zadivljen je rezultatima tog istraživanja. On kaže: “Ovaj je organizam nevjerojatan upravo zbog ispreplitanja niti, koje su dijelom krute, a dijelom elastične.” Znanstvenici vjeruju da bi se struktura bisusnih niti mogla primijeniti na raznim područjima, naprimjer za pričvršćivanje opreme na objekte i podvodna plovila, povezivanje tetiva i kostiju te zatvaranje kirurških rezova. “Kad je riječ o pričvršćivanju dviju površina, samo se trebamo okrenuti prirodi jer je ona nepresušan izvor informacija”, kaže Herbert Waite, profesor s Kalifornijskog sveučilišta u Santa Barbari.

Što vi mislite? Jesu li dagnjine niti nastale evolucijom ili je netko ipak zaslužan za njihovo postojanje?