Na samom početku, u Knjizi Postanka (1. Mojsijevoj), Biblija izvještava da je prvom čovjeku, Adamu, Bog rekao: “Sa svakoga drveta u vrtu slobodno jedi do sita. Ali s drveta spoznaje dobra i zla ne smiješ jesti, jer u onaj dan u koji okusiš s njega, sigurno ćeš umrijeti” (1. Mojsijeva 2:16, 17). Drugim riječima, da je Adam poslušao Božju zapovijed, ne bi umro, nego bi i dalje živio u edenskom vrtu.

Nažalost, umjesto da bude poslušan Bogu i živi vječno, Adam je odlučio prekršiti njegovu zapovijed te je pojeo zabranjeni plod koji mu je dala Eva (1. Mojsijeva 3:1-6). Posljedice te pobune osjećaju se i dan-danas. Apostol Pavao ovako je to objasnio: “Grijeh je došao u svijet preko jednog čovjeka, a po grijehu je došla i smrt. Zato svi ljudi umiru, jer su svi zgriješili” (Rimljanima 5:12, Novi zavjet — suvremeni prijevod). Kad Biblija kaže da je grijeh došao preko “jednog čovjeka”, time naravno misli na Adama. No što je zapravo bio taj grijeh i zašto je on doveo do smrti?

Adam je počinio grijeh time što je namjerno prekršio Božji zakon (1. Ivanova 3:4). A kazna za grijeh je smrt, baš kao što je Bog i rekao Adamu. Da je slušao Božju zapovijed, Adam ne bi zgriješio i nikada ne bi morao umrijeti, a isto se može reći i za njegove potomke. Kad je stvorio ljude, Bog nije želio da oni umiru, nego da žive — i to vječno!

 Sasvim je očito da “svi ljudi umiru”, kao što kaže Biblija. No što se događa nakon smrti? Mnogi vjeruju da u nama postoji nešto besmrtno, nešto što nastavlja živjeti čak i nakon što umremo. To “nešto” ljudi obično zovu “duša”. Međutim, to bi zapravo značilo da je Bog lagao Adamu. Zašto to kažemo? Razlog je jednostavan. Kad bi neki dio nas nastavio živjeti na “onom” svijetu, tada smrt ne bi bila kazna za grijeh, kako je to Bog otvoreno rekao. A Biblija kaže: “Nije moguće da bi Bog lagao” (Hebrejima 6:18). Naprotiv, Sotona je taj koji je lagao kad je Evu uvjeravao: “Ne, nećete umrijeti” (1. Mojsijeva 3:4).

I tako dolazimo do ključnog pitanja: Ako duša nije besmrtna, što se onda događa nakon smrti?

Izvještaj o stvaranju koji se nalazi u Prvoj knjizi Mojsijevoj kaže: “Tada je Jehova Bog načinio čovjeka od praha zemaljskoga i udahnuo mu u nosnice dah života, i čovjek je postao živa duša.” Izraz “živa duša” prijevod je hebrejske riječi nefeš *, koja doslovno znači “biće koje diše” (1. Mojsijeva 2:7).

Kratko rečeno, Biblija kaže da je čovjek “postao živa duša”, a ne da je dobio dušu. Prema tome, duša nije nešto besmrtno u čovjeku, nego je sam čovjek duša. Upravo zato nigdje u Bibliji nećete naći izraz “besmrtna duša”, koliko god ga tražili.

No zašto onda tako puno religija naučava da ljudi imaju besmrtnu dušu? Odgovor ćemo dobiti ako se vratimo u daleku prošlost, sve do drevnog Egipta.

Herodot, glasoviti grčki povjesničar iz 5. stoljeća pr. n. e., rekao je da su Egipćani “prvi iznijeli mišljenje da je ljudska duša besmrtna”. I stari Babilonci vjerovali su da duša ne umire. Još i prije nego što je Aleksandar Veliki 332. pr. n. e. osvojio Bliski istok, grčki filozofi učinili su tu ideju vrlo popularnom, pa se ona ubrzo proširila čitavim Grčkim Carstvom.

U 1. stoljeću dvije vodeće židovske sekte, eseni i farizeji, naučavale su da duša nadživljava smrt tijela. U djelu The Jewish Encyclopedia stoji: “Koncept besmrtne duše stigao je do Židova posredstvom grčkih mislilaca, ponajviše zahvaljujući Platonu i njegovoj filozofiji.” Zanimljivo je i da Josip Flavije, židovski povjesničar iz 1. stoljeća, to učenje nije pripisao Svetom pismu, već “nauku grčkih sinova”, koji je on smatrao zbirkom mitoloških priča.

Kako se širio utjecaj grčke kulture, tako su njihovo gledište o duši prihvaćali i oni koji su se izjašnjavali kao kršćani. Prema povjesničaru Joni Lenderingu, “Platonova hipoteza da je naša duša nekoć bila na nekom ljepšem mjestu, a da sada obitava u nesavršenom svijetu, poprilično je olakšala stapanje platonizma i kršćanstva”. Tako se pogansko učenje o besmrtnoj duši uvuklo u kršćanstvo i postalo jednim od njegovih temeljnih vjerovanja.

U 1. stoljeću apostol Pavao upozorio je kršćane da će “u budućim vremenima neki otpasti od vjere, slušajući zavodljive nadahnute objave i učenja demona” (1. Timoteju 4:1). Te su se riječi pokazale itekako istinitima. Vjerovanje u besmrtnost duše samo je jedan primjer “učenja demona”. Ono nema temelja u Bibliji, već potječe iz starih poganskih religija i filozofskih pravaca.

Ipak, nije sve izgubljeno, jer Isus je rekao: “Upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi” (Ivan 8:32). Ako dobro upoznamo biblijsku istinu, ona će nas “osloboditi” učenja i običaja kojima brojne svjetske religije zapravo sramote Boga. Osim toga, istina iz Božje Riječi oslobađa nas okova tradicije i praznovjernih običaja koji su povezani sa smrću. (Vidi okvir  “Gdje se nalaze mrtvi?”)

Naš Stvoritelj nije imao namjeru da ljudi žive na Zemlji samo 70 ili 80 godina, a onda zauvijek odu na “onaj” svijet. Namjera mu je od samog početka bila da čovjek, kao njegovo poslušno dijete, vječno živi ovdje na Zemlji. Taj veličanstveni naum izraz je njegove ljubavi prema čovječanstvu i nitko ga neće moći osujetiti (Malahija 3:6). Uistinu je utješno znati ono što je pod Božjim nadahnućem zapisano u Psalmu 37:29: “Pravednici će posjedovati zemlju i živjet će na njoj zauvijek.”