Ivan Krstitelj – sačuvao je radost i u teškim okolnostima
BI LI volio u skupštini imati neko zaduženje koje je trenutno izvan tvojih mogućnosti i sada ga izvršava netko drugi? Je li ti žao što više ne možeš biti u punovremenoj službi? Možda zbog poodmakle dobi, lošeg zdravlja, financijskih problema ili obiteljskih odgovornosti više ne možeš činiti ono što si prije mogao. A možda je došlo do nekih organizacijskih promjena, pa si se morao odreći nekog teokratskog zaduženja koje si godinama obavljao. Bilo kako bilo, možda imaš osjećaj da u službi Bogu ne daješ onoliko koliko bi volio. Sasvim je razumljivo ako si zbog toga ponekad razočaran. No što ti može pomoći da pobijediš negativne osjećaje — obeshrabrenje, ogorčenost ili ljutnju — kako ne bi pustili korijen u tvom srcu? Kako možeš sačuvati radost?
O tome puno možemo naučiti od Ivana Krstitelja. On je imao čast izvršavati poseban zadatak i vjerojatno nije očekivao da će mu se u službi Jehovi dogoditi ono što se dogodilo. Sigurno nije ni slutio da će završiti u zatvoru i da će njegov boravak ondje potrajati dulje od njegove službe. Ipak, Ivan je ostao pozitivan i sačuvao je radost do kraja svog života. Što mu je pomoglo u tome? I kako mi možemo sačuvati radost čak i kad se suočimo s razočaranjima?
ZADATAK KOJI MU JE DONIO VELIKU RADOST
Ivan je svoju službu započeo u proljeće 29. godine. Njegov zadatak bio je pripremiti narod za dolazak Mesije. Stoga je Židovima objavljivao: “Pokajte se, jer se približilo kraljevstvo nebesko!” (Mat. 3:2; Luka 1:12-17). Mnogi su pozitivno reagirali. Ustvari, ljudi su izdaleka dolazili da ga čuju i mnogi su se pokajali i krstili. Ivan je ujedno odvažno upozoravao samopravedne vjerske vođe da ih čeka kazna ako se ne promijene (Mat. 3:5-12). Vrhunac njegove službe nastupio je u jesen 29. godine kada je krstio Isusa. Otada nadalje Ivan je poticao ljude da slijede Isusa, obećanog Mesiju (Ivan 1:32-37).
Budući da je Ivan imao uistinu posebnu ulogu, Isus je o njemu rekao: “Među Mat. 11:11). Ivan se nesumnjivo radovao blagoslovima koje je dobio. I u današnje vrijeme mnogi Božji sluge koji cijelim srcem služe Jehovi dobivaju brojne blagoslove. Uzmimo za primjer brata Terryja. On i njegova žena Sandra u punovremenoj su službi već preko 50 godina. Terry kaže: “Izvršavao sam mnoge zanimljive zadatke. Služio sam kao pionir, betelski radnik, specijalni pionir, pokrajinski nadglednik, oblasni nadglednik i sad opet služim kao specijalni pionir.” Velika je radost dobiti neko teokratsko zaduženje. No, kao što ističe Ivanovo iskustvo, potrebno je uložiti trud da bismo ostali radosni kad nam se okolnosti promijene.
rođenima od žene nije ustao veći od Ivana Krstitelja” (SAČUVAJ ZAHVALNOST
Ivan Krstitelj nikad nije prestao cijeniti zadatak koji je izvršavao i to je bio ključan razlog zašto je sačuvao radost. Spomenimo jedan primjer. Nakon Isusovog krštenja Ivanova služba počela je gubiti na važnosti, dok je Isus imao sve više sljedbenika. To je zabrinulo Ivanove učenike, pa su došli k njemu i rekli mu: “Eno, on krsti i svi idu k njemu” (Ivan 3:26). Ivan im je nato odvratio: “Tko ima nevjestu, mladoženja je. A prijatelj mladoženjin, kad stoji i sluša ga, silno se raduje zbog glasa mladoženjina. Tako se i ja radujem i radost je moja potpuna” (Ivan 3:29). Ivan se nije natjecao s Isusom niti je smatrao da je njegov doprinos bezvrijedan zato što je Isus dobio važniji zadatak. Naprotiv, ostao je radostan zato što je cijenio svoju ulogu — bio je “prijatelj mladoženjin”.
Takav stav pomogao je Ivanu da ostane zadovoljan, iako njegov zadatak nije bio nimalo lak. Naprimjer, od rođenja je bio nazirej, zbog čega nije smio piti vino (Luka 1:15). Isus je rekao da on “nije ni jeo ni pio”, čime je ukazao na to da je Ivanov život bio pun odricanja. S druge strane, Isus i njegovi učenici nisu imali takva ograničenja i živjeli su kao i svi drugi ljudi (Mat. 11:18, 19). Osim toga, Ivan nije činio čuda, no znao je da su Isusovi učenici, od kojih su neki prvobitno slijedili njega, dobili tu moć (Mat. 10:1; Ivan 10:41). Ipak, Ivan se nije uspoređivao s njima, nego je revno izvršavao zadatak koji je Jehova njemu povjerio.
I mi možemo sačuvati radost ako cijenimo zadatak koji trenutno imamo. Terry, kojeg smo ranije spomenuli, rekao je: “Posvetio sam se svakom zadatku koji sam dobio.” Razmišljajući o životu koji je proveo u punovremenoj službi, on kaže: “Ne žalim ni zbog čega. Imam samo divne uspomene.”
Da bismo osjećali još veću radost u Božjoj službi, važno je da razmišljamo o tome što daje pravu vrijednost bilo kojem teokratskom zaduženju. Kad ga izvršavamo, imamo čast biti “Božji suradnici” (1. Kor. 3:9). Neki vrijedan predmet koji je dio obiteljske baštine sačuvat će svoju vrijednost i sjaj samo ako obitelj vodi brigu o njemu. Slično tome naša će služba u našim očima sačuvati svoj sjaj budemo li razmišljali o tome kolika je čast surađivati s Jehovom. Tada nećemo žrtve koje mi činimo uspoređivati sa žrtvama koje čine drugi. Nećemo zaključiti da su zaduženja koja je Jehova povjerio nama manje vrijedna od onih koje je povjerio drugima (Gal. 6:4).
USREDOTOČI SE NA SLUŽBU JEHOVI
Ivan je možda bio svjestan da njegova služba neće dugo trajati, ali vjerojatno nije ni slutio da će se tako naglo prekinuti (Ivan 3:30). Već 30. godine, šest mjeseci nakon što je krstio Isusa, kralj Herod bacio ga je u zatvor. No čak i u tim okolnostima Ivan je činio ono što je mogao kako bi i dalje svjedočio (Mar. 6:17-20). Što mu je pomoglo da unatoč svemu ostane radostan? Bio je usredotočen na svoju službu Jehovi.
Dok se Ivan nalazio u zatvoru, učenici su mu donosili vijesti o Isusovoj sve opsežnijoj službi (Mat. 11:2; Luka 7:18). Bio je uvjeren da je Isus Mesija, no možda se pitao kako će Isus ispuniti sve ono što je u svetim spisima bilo prorečeno o njemu. Lako je moguće da se pitao: “Hoće li Isus uskoro postati kralj budući da je prorečeno da će Mesija dobiti kraljevsku vlast? Znači li to da ću biti izbavljen iz zatvora?” U silnoj želji da bolje razumije Isusovu ulogu Ivan je poslao dvojicu učenika da Isusa pitaju: “Jesi li ti onaj koji ima doći ili da čekamo drugoga?” (Luka 7:19). Kad su se učenici vratili, Ivan je sigurno napeto slušao dok su mu pričali kako je Isus izvršio čudesna izlječenja i potom ih poslao da mu poruče: “Slijepi vide, hromi hodaju, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se objavljuje dobra vijest!” (Luka 7:20-22).
To ga je sigurno jako ohrabrilo. Bila je to potvrda da Isus doista ispunjava mesijanska proročanstva. Iako ga Isus nije izbavio iz zatvora, Ivan je znao da njegova služba nije bila uzaludna. Bez obzira na situaciju u kojoj se nalazio, imao je razloga biti sretan.
Poput Ivana, i mi ćemo moći strpljivo ustrajati te biti radosni ako se usredotočimo na službu Jehovi (Kol. 1:9-11). U tome će nam pomoći čitanje Biblije i razmišljanje o njoj, jer ona nas podsjeća da naš trud u Božjoj službi nikad nije uzaludan (1. Kor. 15:58). Sandra kaže: “Svaki dan pročitam jedno poglavlje iz Biblije. To mi pomaže da budem bliskija s Jehovom i podsjeti me da se usredotočim na njega, a ne na sebe.” Dobro je da poklonimo pažnju i izvještajima o tome što naša braća i sestre postižu u djelu propovijedanja, jer će nam to pomoći da ne mislimo samo na sebe i svoje okolnosti, nego na sve ono što Jehova postiže. Sandra dodaje: “Mjesečne emisije na našoj internetskoj televiziji zbližavaju nas s organizacijom i pomažu nam da i dalje radosno obavljamo svoj zadatak.”
Služba Ivana Krstitelja trajala je kratko, no on ju je izvršavao zdušno i revno. Bio je “pun duha i snage kao Ilija”, iako je, kao i on, “bio čovjek koji je imao iste osjećaje kao i mi” (Luka 1:17; Jak. 5:17, bilješka). Budemo li poput njega ostali zahvalni i usredotočeni na svoju službu, i mi ćemo sačuvati radost što god da nas snađe u životu.