Roboamov otac Salamun vladao je Izraelom 40 godina, sve do svoje smrti 997. pr. n. e. (1. Kralj. 11:42). Nakon što je Salamun umro, Roboam je otputovao iz Jeruzalema na sjever, u grad Šekem, kako bi ondje bio pomazan za kralja (2. Ljet. 10:1). Što misliš, je li ga bilo pomalo strah? Je li se pitao hoće li biti dostojan nasljednik svog oca, koji je bio poznat po izvanrednoj mudrosti? Vrlo brzo dobio je priliku pokazati je li sposoban rješavati ozbiljne probleme.

Roboam je sigurno bio svjestan da je situacija u Izraelu vrlo napeta. Nakon nekog vremena posjetili su ga predstavnici naroda i bez okolišanja mu rekli: “Tvoj je otac stavio na nas težak jaram, a ti nam sada olakšaj tešku službu oca svojega i težak jaram koji je stavio na nas, pa ćemo ti služiti!” (2. Ljet. 10:3, 4).

Roboam se našao u neprilici. Ako udovolji njihovim zahtjevima, on, njegova obitelj i dvorani morat će se odreći nekih materijalnih pogodnosti na koje su bili navikli. S druge strane, ako ih odbije, narod bi se mogao pobuniti. Što je odlučio učiniti? Novoustoličeni kralj najprije se posavjetovao sa starijim muževima koji su bili i Salamunovi savjetnici. No zatim se obratio za savjet mlađim muževima svoje dobi. Na koncu je prihvatio njihov savjet. Kad su ga predstavnici naroda ponovno posjetili, rekao im je: “Učinit ću vaš jaram još težim i još ću dodati na njega. Otac moj kažnjavao vas je bičevima, a ja ću vas kažnjavati bodljikavim bičevima” (2. Ljet. 10:6-14).

Što učimo iz toga? Mudro je poslušati starije, duhovno zrele osobe. Budući da imaju više životnog iskustva, mogu predvidjeti ishod određene odluke i dati nam dobar savjet (Job 12:12).

U nastojanju da uguši pobunu Roboam je okupio vojsku. No Jehova mu je preko proroka  Šemaje poručio: “Ne idite i ne borite se protiv braće svoje, sinova Izraelovih! Vratite se svaki kući svojoj, jer je to od mene došlo!” (1. Kralj. 12:21-24). *

“Zar da im dopustim da rade što žele?” vjerojatno se zabrinuto pitao Roboam. Što će narod misliti o kralju koji je prijetio da će svoje podanike kažnjavati “bodljikavim bičevima”, a sad je spreman prijeći preko te besramne pobune? (Usporedi 2. Ljetopisa 13:7.) Ipak, kralj i njegova vojska “poslušali [su] riječ Jehovinu i vratili se kako im je Jehova rekao”.

Što nam to pokazuje? Dobro je da budemo poslušni Bogu čak i ako bi nam se zbog toga drugi mogli rugati. Tako ćemo steći njegovu naklonost i dobiti blagoslove od njega (5. Mojs. 28:2).

Što je dalje bilo s Roboamom? Nakon što je odustao od svoje namjere da ide u rat protiv novonastalog kraljevstva, posvetio se obnovi gradova na teritoriju Judinog i Benjaminovog plemena, nad kojima je još uvijek vladao. Te je gradove “veoma utvrdio” (2. Ljet. 11:5-12). Što je još važnije, neko se vrijeme držao Jehovinih zakona. Dok je desetplemensko kraljevstvo Izrael, kojim je vladao Jeroboam, sve više tonulo u idolopoklonstvo, mnogi iz tog kraljevstva “podupirali [su] Roboama” te su putovali u Jeruzalem kako bi prinosili žrtve pravom Bogu (2. Ljet. 11:16, 17). Da, Roboamova poslušnost Jehovi učvrstila je njegovu vlast.

Kad je Roboam ojačao i utvrdio svoju vlast, učinio je nešto neočekivano — napustio je Jehovin zakon i počeo štovati poganske bogove! No zašto je to učinio? Je li možda bio pod utjecajem svoje majke, koja je bila Amonka? (1. Kralj. 14:21). Što god da je bio razlog, narod je krenuo njegovim stopama. Zbog toga je Jehova dopustio da egipatski kralj Šišak osvoji mnoge Judine gradove. Sav trud koji je Roboam uložio da utvrdi te gradove pokazao se uzaludnim (1. Kralj. 14:22-24; 2. Ljet. 12:1-4).

Situacija je dosegnula vrhunac kad je Šišak došao do Jeruzalema, Roboamove prijestolnice. U tom se trenutku prorok Šemaja obratio Roboamu i njegovim knezovima te im prenio Božju poruku: “Vi ste ostavili mene, pa i ja ostavljam vas i predajem vas u ruke Šišaku.” Kako je Roboam reagirao na taj Jehovin ukor? Baš onako kako je trebao. U Bibliji stoji: “Tada su se ponizili knezovi Izraelovi i kralj te su rekli: ‘Jehova je pravedan.’” Zbog toga je Jehova odlučio zaštititi Roboama i Jeruzalem (2. Ljet. 12:5-7, 12).

Nakon toga Roboam je nastavio vladati južnim kraljevstvom. Prije svoje smrti velikodušno je nagradio neke svoje sinove, nesumnjivo zato da spriječi pobunu protiv njihovog brata Abije, koji mu je bio nasljednik (2. Ljet. 11:21-23). U toj je situaciji pokazao razboritost koja mu je ranije nedostajala.

Iako je učinio neka dobra djela, Roboam nije zadobio Božju naklonost. Biblija za njega kaže: “Činio je zlo.” Zašto? “Jer nije čvrsto odlučio u srcu svojemu tražiti Jehovu” (2. Ljet. 12:14).

Što to zapravo znači? Istina, Roboam je u jednom periodu svog života bio poslušan Bogu. Isto tako, neki njegovi postupci pokazuju da je mislio na dobrobit Jehovinog naroda. No nije izgradio blizak odnos s Jehovom niti je imao žarku želju da mu ugodi. Zbog toga je počeo griješiti i klanjati se lažnim bogovima. Zato bismo se mogli pitati: Kad je Roboam prihvatio Božji ukor, je li to učinio prvenstveno zato što su to drugi od njega očekivali ili zato što se iskreno pokajao i želio ugoditi Bogu? (2. Ljet. 11:3, 4; 12:6). U kasnijim godinama svog života ponovno je počeo činiti zlo. Bio je čista suprotnost svom djedu, kralju Davidu. Iako je i David činio greške, cijeli svoj život volio je Jehovu, revno je  podupirao pravu religiju i bio je spreman iskreno se pokajati za svoje grijehe (1. Kralj. 14:8; Psal. 51:1, 17; 63:1).

Iz ovog biblijskog izvještaja možemo puno naučiti. Pohvalno je kad se netko brine za svoju obitelj i trudi se činiti dobro. No da bismo stekli Božju naklonost, moramo izgraditi blizak odnos s njim i vjerno mu služiti cijeli život.

U tome ćemo uspjeti budemo li se trudili sačuvati žarku ljubav prema Jehovi. Ona je poput vatre u koju moramo stalno dodavati drva. Da bi i dalje plamtjela u našem srcu, moramo redovito proučavati Božju Riječ, razmišljati o onome što čitamo i ustrajati u molitvi (Psal. 1:2; Rim. 12:12). Budemo li svim srcem voljeli Jehovu, imat ćemo snažnu želju u svemu mu ugoditi. Isto tako, ta će nas ljubav potaknuti da se iskreno pokajemo ako to bude potrebno te da, za razliku od Roboama, nepokolebljivo služimo pravom Bogu (Juda 20, 21).