1. Opiši što se dogodilo prilikom uništenja Jeruzalema.

GODINE 607. pr. n. e. ogromna babilonska vojska pod zapovjedništvom kralja Nebukadnezara II. napala je Jeruzalem. Biblija ovako opisuje krvoproliće koje je uslijedilo: “[Nebukadnezar] je pobio mladiće njihove mačem u svetištu njihovu i nije se smilovao ni mladiću ni djevojci, ni starcu ni onemoćalom. (...) Spalio je dom pravoga Boga i srušio zid jeruzalemski. Sve utvrđene dvore spalio je vatrom, a i sve dragocjenosti u njima, i tako je sve uništio” (2. Ljet. 36:17, 19).

2. Kako je Jehova upozorio Židove da će grad biti uništen i što su, prema proročanstvu, trebali doživjeti?

² Stanovnike Jeruzalema nije trebalo iznenaditi razorenje njihovog grada. Božji proroci godinama su upozoravali Židove da će biti predani u ruke Babiloncima budu li nastavili kršiti Božji zakon. Bilo je prorečeno da će mnogi Židovi poginuti od mača te da će oni koji izbjegnu smrt vjerojatno ostatak života provesti u izgnanstvu u Babilonu (Jer. 15:2). Kako je izgledao život tih izgnanika? Jesu li i kršćani doživjeli nešto što bi se moglo usporediti s babilonskim ropstvom? Ako jesu, kada se to dogodilo?

3. Po čemu se život Izraelaca u babilonskom izgnanstvu razlikovao od ropstva u Egiptu?

³ Proročanstva koja su izrekli proroci doista su se ispunila. Jehova je preko Jeremije savjetovao Židovima koji su trebali biti odvedeni u izgnanstvo da prihvate novonastalu situaciju i da se snađu najbolje što mogu. Rekao im je: “Gradite kuće [u Babilonu] i stanujte u njima, sadite vrtove i jedite rod njihov! I tražite mir gradu u koji sam vas poslao u izgnanstvo i molite se za njega Jehovi, jer u njegovu miru počiva i vaš mir!” (Jer. 29:5, 7). Židovi koji su poslušali taj Božji savjet živjeli su relativno normalnim životom. Njihovi su im porobljivači dali određenu mjeru slobode, pa su čak mogli slobodno putovati po Carstvu. Babilon je bio trgovačko središte starog svijeta, a pronađeni zapisi ukazuju na to da su mnogi Židovi ondje postali vrlo vješti trgovci i zanatlije. Neki su se čak obogatili. Život u babilonskom izgnanstvu nije nimalo nalikovao egipatskom ropstvu u kojem su se Izraelci našli stoljećima ranije. (Pročitaj 2. Mojsijevu 2:23-25.)

4. Tko je osim buntovnih Izraelaca završio u babilonskom izgnanstvu i zašto oni nisu mogli činiti sve što je Zakon nalagao?

⁴ Prognani Židovi imali su sve što im je bilo potrebno u materijalnom pogledu. No što je bilo s njihovim duhovnim potrebama? Jehovin hram i žrtvenik bili su uništeni, a svećenstvo više nije moglo na organiziran način vršiti svoju službu. Među izgnanicima su bili i vjerni Božji sluge koji ničim nisu zaslužili kaznu, no morali su trpjeti zajedno s ostalim narodom. Ipak, oni su činili sve što je bilo u njihovoj moći kako bi držali Božji zakon. Naprimjer, Danijel i njegova tri prijatelja, Šadrak, Mešak i Abednego, nisu htjeli jesti hranu koju je Božji zakon zabranjivao Židovima. Osim toga, znamo da se Danijel redovito molio Bogu (Dan. 1:8; 6:10). No budući da su bogobojazni Židovi bili pod vlašću poganskog naroda, bilo im je naprosto nemoguće činiti sve što je Zakon propisivao.

5. Što je Jehova obećao svom narodu i zašto je to obećanje imalo posebnu težinu?

⁵ Jesu li Izraelci ikad više dobili priliku štovati Boga upravo onako kako je on to odredio? Za vrijeme njihovog ropstva to se činilo gotovo nemogućim jer Babilon nikad nije oslobađao svoje zarobljenike. Međutim, za Jehovu to nije bila prepreka. On je obećao da će njegov narod biti oslobođen, a tako je i bilo. Bog uvijek ispunjava svoja obećanja (Iza. 55:11).

6, 7. Zašto smo trebali revidirati objašnjenje o simboličnom babilonskom ropstvu?

⁶ Jesu li i kršćani doživjeli nešto što se može usporediti s babilonskim ropstvom? Ovaj je časopis godinama tumačio da su Božji sluge dospjeli u babilonsko zarobljeništvo 1918, a da su iz njega bili oslobođeni 1919. No zbog određenih razloga, koje ćemo navesti u ovom i sljedećem članku, trebalo je ponovno razmotriti tu temu.

⁷ Razmisli o sljedećem: Babilon Veliki je svjetsko carstvo krive religije. Dakle, ako su Božji sluge dospjeli u babilonsko zarobljeništvo 1918, onda su otprilike u to vrijeme morali na neki način postati robovi krive religije. No činjenice pokazuju upravo suprotno — u desetljećima prije Prvog svjetskog rata Božji pomazani  sluge zapravo su se oslobađali vlasti Babilona Velikog. Istina, pomazanici su tijekom Prvog svjetskog rata bili progonjeni, ali nevolje su im prvenstveno nanosile državne vlasti, a ne Babilon Veliki. Sve to navodi na zaključak da Jehovin narod nije dospio u zarobljeništvo Babilona Velikog 1918.

8. Objasni kako se izvorno kršćanstvo iskvarilo. (Vidi ilustraciju na početku članka.)

⁸ Na Pedesetnicu 33. godine tisuće Židova i obraćenika na židovstvo bile su pomazane svetim duhom. Ti novi kršćani bili su “izabrani rod, kraljevsko svećenstvo, sveti narod, narod koji je vlasništvo Božje”. (Pročitaj 1. Petrovu 2:9, 10.) Apostoli su za svog života brižno bdjeli nad skupštinama Božjeg naroda. No nakon njihove smrti u sve većoj mjeri počeli su se pojavljivati pojedinci koji su iznosili “iskrivljena učenja da bi odvukli učenike za sobom” (Djela 20:30; 2. Sol. 2:6-8). Među njima je bilo i mnogo onih koji su imali odgovorna zaduženja u skupštinama i služili su kao nadglednici, odnosno “biskupi”, kako ih se kasnije počelo nazivati. Tako je postupno nastajao svećenički stalež unatoč tome što je Isus svojim sljedbenicima rekao: “Vi ste svi braća!” (Mat. 23:8). Istaknuti pojedinci koji su bili oduševljeni Aristotelovim i Platonovim filozofskim idejama počeli su u skupštinu unositi kriva vjerska gledišta i ona su postupno istisnula izvorna učenja iz Božje Riječi.

9. Opiši kako je otpadničko kršćanstvo dobilo podršku rimske države i do čega je to dovelo.

⁹ Godine 313. poganski rimski car Konstantin zakonski je priznao taj otpadnički oblik kršćanstva. Tada su crkva i država počele blisko surađivati. Naprimjer, nakon što je Konstantin prisustvovao Nicejskom koncilu, naredio je da svećenik Arije bude prognan zato što se nije slagao s gledištem da je Isus Bog. Nekoliko desetljeća nakon toga, u vrijeme cara Teodozija I. koji je vladao od 379. do 395, Katolička crkva, kako je nazvan taj iskvareni oblik kršćanstva, postala je službena religija Rimskog Carstva. Povjesničari kažu da je poganski Rim u 4. stoljeću bio “kristijaniziran”. No bilo bi točnije reći da je taj otpadnički oblik kršćanstva, prihvativši učenja poganskih religija koje su već postojale u Rimskom Carstvu, postao dio Babilona Velikog. Unatoč takvom razvoju događaja malen broj pomazanih kršćana, koje je Isus usporedio sa pšenicom, davao je sve od sebe kako bi na ispravan način štovao Boga. No njihov glas nije dopirao daleko. (Pročitaj Mateja 13:24, 25, 37-39.) Oni su doista bili u babilonskom ropstvu!

10. Što je u prvih nekoliko stoljeća nove ere ponukalo neke da dovedu u pitanje crkvena učenja?

¹⁰ U prvih nekoliko stoljeća nove ere mnogi su ljudi mogli čitati Bibliju na grčkom ili latinskom. Stoga su učenja iz Božje Riječi mogli usporediti s crkvenim dogmama. Na temelju onoga što su pročitali u Svetom pismu neki od njih odbacili su nebiblijska crkvena učenja. No takva je gledišta bilo opasno iznositi u javnosti, a neke je to koštalo i života.

11. Kako je svećenstvo ograničilo dostupnost Biblije?

¹¹ S vremenom je sve manje ljudi govorilo grčki ili latinski jezik. S druge strane, crkva se protivila nastojanjima  da se Božja Riječ prevede na narodne jezike. Zbog toga su samo svećenici i neki obrazovani pojedinci mogli sami čitati Bibliju, no čak ni svi svećenici nisu znali dobro čitati i pisati. Svako neslaganje s crkvenim učenjima strogo se kažnjavalo. Vjerni pomazani Božji sluge morali su se potajno sastajati u malim grupama, ako su se uopće i mogli sastajati. Poput Židova u babilonskom ropstvu, ni pomazanici, koji su bili “kraljevsko svećenstvo”, nisu mogli na organiziran način služiti Bogu. Babilon Veliki držao je ljude čvrsto u šaci!

12, 13. Objasni koja su dva faktora doprinijela tome da Babilon Veliki počne gubiti vlast nad ljudima.

¹² Jesu li pravi kršćani ponovno dobili priliku slobodno štovati Boga onako kako je on odredio? Jesu! Zrake duhovnog svjetla postupno su se počele probijati kroz tamu. Tome su doprinijela dva faktora. Kao prvo, sredinom 15. stoljeća bio je izumljen tiskarski stroj s pomičnim slovima. Prije tog izuma Biblije su se mukotrpno prepisivale rukom, pa su bile malobrojne i skupe. Smatra se da je vještom prepisivaču trebalo deset mjeseci da prepiše jedan jedini primjerak Biblije! Osim toga, prepisivači su pisali na pergamentu, koji je bio veoma skup. Za razliku od toga vješt tiskar mogao je pomoću tiskarskog stroja i papira, koji su mnogo praktičniji za korištenje, dnevno otisnuti i do 1 300 stranica.

¹³ Kao drugo, Božja Riječ počela se prevoditi na narodne jezike. Početkom 16. stoljeća mnogi hrabri prevoditelji prihvatili su se tog zadatka iako su znali  da time stavljaju na kocku vlastiti život. Crkvu je to užasnulo! Vjerski su se vođe pribojavali da bi Biblija u rukama bogobojaznih muškaraca i žena mogla postati opasno oružje. A kad je Biblija postala dostupna ljudima, oni su je doista čitali. I pritom su im se javljala pitanja, kao što su: Gdje Božja Riječ govori o čistilištu? Što ona kaže o plaćanju mise za mrtve? Gdje se u njoj spominju pape i kardinali? Crkva je takva pitanja smatrala nedopustivima. Kako se običan puk samo usuđuje sumnjati u svećenstvo?! Zato je odlučila uzvratiti udarac. Muškarci i žene koji bi odbacili crkvena učenja bili su osuđeni za herezu iako su se neka od tih učenja temeljila na poganskim filozofskim idejama Aristotela i Platona, koji su živjeli prije rođenja Isusa Krista. Crkva bi donijela smrtnu presudu, a vlasti bi izvršile pogubljenje. Na taj se način željelo odvratiti ljude od čitanja Biblije i odgovoriti ih od toga da dovode u pitanje autoritet crkve. Taj se plan u većini slučajeva pokazao uspješnim. No bilo je i nekih odvažnih pojedinaca koji nisu dopustili da ih Babilon Veliki zastraši. Oni su već imali priliku čitati Božju Riječ i sada su željeli saznati više. Polako se približavalo izbavljenje iz krive religije.

14. (a) Zašto je krajem 19. stoljeća bilo lakše doći do biblijske istine? (b) Opiši kako je brat Russell tragao za istinom.

¹⁴ Mnogi koji su čeznuli za biblijskom istinom pobjegli su u zemlje u kojima utjecaj crkve nije bio toliko snažan. Željeli su čitati i proučavati Bibliju te razgovarati o njoj s drugima, a da im nitko ne nameće svoja gledišta. Krajem 19. stoljeća u jednoj od takvih zemalja, Sjedinjenim Državama, Charles Taze Russell i nekoliko njegovih suradnika počeli su sustavno proučavati Bibliju. Isprva je brat Russell pokušavao utvrditi koja od glavnih religija naučava istinu. Zato je pažljivo uspoređivao učenja mnogih religija, čak i ne-kršćanskih, s onime što kaže Biblija. Uskoro je shvatio da se nijedna od tih religija ne drži u potpunosti Božje Riječi. Jednom se čak sastao s grupom svećenika koji su služili u obližnjim crkvama. Nadao se da će oni prihvatiti biblijske istine koje su otkrili on i njegovi suradnici te da će o tome poučavati svoje vjernike. No svećenici nisu bili zainteresirani za to. Istraživači Biblije morali su prihvatiti činjenicu da ne mogu služiti Bogu zajedno s onima koji su dio krive religije. (Pročitaj 2. Korinćanima 6:14.)

15. (a) Kad su kršćani dospjeli u ropstvo Babilona Velikog? (b) Na koja ćemo pitanja dobiti odgovor u sljedećem članku?

¹⁵ U dosadašnjem razmatranju vidjeli smo da su pravi kršćani dospjeli u babilonsko ropstvo ubrzo nakon smrti posljednjeg apostola. No s tim su povezana još neka pitanja: Koji još dokazi potvrđuju da su se u desetljećima koja su prethodila 1914. pomazanici zapravo oslobađali vlasti Babilona Velikog? Je li istina da je Jehova bio nezadovoljan svojim slugama zato što su tijekom Prvog svjetskog rata smanjili svoju propovjedničku aktivnost? Jesu li neka naša braća u tom razdoblju pogazila svoju kršćansku neutralnost i tako izazvala Jehovino negodovanje? I na kraju, ako su kršćani u 2. stoljeću dospjeli u ropstvo krive religije, kad su bili oslobođeni iz tog ropstva? To su zaista odlična pitanja. Na njih ćemo dobiti odgovor u sljedećem članku.