Rodio sam 1948. u Nizozemskoj. Sljedeće godine moja obitelj preselila se u São Paulo, u Brazilu. Moji roditelji redovito su išli u crkvu i često smo svi zajedno nakon večere čitali Bibliju. Godine 1959. opet smo se preselili, ovaj put u Sjedinjene Američke Države, u saveznu državu Massachusetts.

Otac je naporno radio kako bi prehranio našu osmeročlanu obitelj. Jedno je vrijeme radio kao trgovački putnik, zatim kao cestovni radnik, a kasnije kao predstavnik jedne međunarodne aviokompanije. Cijela naša obitelj bila je jako sretna kad je dobio posao u toj aviokompaniji jer smo zahvaljujući tome mogli puno putovati.

Dok sam išao u srednju školu, često sam se pitao: “Što ću raditi kad odrastem?” Neki moji prijatelji odlučili su ići na fakultet, a drugi su otišli u vojsku. No meni nije padalo na pamet da idem u vojsku jer se nikad nisam htio ni svađati, a kamoli ratovati. Na kraju sam se upisao na fakultet samo da ne moram ići u vojsku. No više od svega htio sam pomagati drugima jer sam mislio da će to dati smisao mom životu.

Na fakultetu me jako zanimala antropologija jer sam želio saznati kako je nastao život. Učili smo da je život nastao evolucijom i od nas se očekivalo da to prihvatimo kao znanstvenu činjenicu. No meni su neka od tih objašnjenja zvučala nelogično i nisam ih mogao slijepo prihvatiti bez ikakvih dokaza jer se to kosi sa znanstvenim principima.

Na predavanjima koja sam slušao nije bilo ni riječi o moralu – o tome što je dobro, a što zlo. Naprotiv, profesori su isticali koliko je važno postići uspjeh pod svaku cijenu. Puno sam hodao po zabavama i uzimao razne droge. Dok sam se tako zabavljao, osjećao sam se sretno, ali ta je sreća bila kratkog vijeka. Pitao sam se: “Je li to stvarno pravi smisao života?”

Nakon nekog vremena preselio sam se u Boston i ondje se upisao na fakultet. Preko ljeta sam se zaposlio kako bih zaradio nešto novca. Na poslu sam prvi put imao prilike razgovarati s jednim Jehovinim svjedokom. Kolega s kojim sam radio pričao mi je o proročanstvu o “sedam vremena” iz 4. poglavlja Danijela i objasnio mi je da živimo u vremenu kraja (Dan. 4:13–17). Brzo sam shvatio kamo to vodi – ako nastavim s njim razgovarati o tome i počnem se više baviti Biblijom, morat ću promijeniti svoj način života. A na to nisam bio spreman, pa sam tog kolegu izbjegavao u širokom luku.

Na fakultetu sam ciljano odabrao neke kolegije kako bih se pripremio za volonterski rad u Južnoj Americi. Mislio sam da će mi život biti smislen i ispunjen budem li se bavio humanitarnim radom. No onda sam shvatio da mi ni to neće pomoći da pronađem pravi smisao života. Bio sam razočaran, pa sam na kraju semestra prekinuo studij.

U svibnju 1970. preselio sam se u Amsterdam kako bih ondje radio za istu aviokompaniju za koju je nekad radio moj otac. Zahvaljujući tom poslu mogao sam puno putovati i posjetiti razne zemlje u Sjevernoj i Južnoj Americi, Europi, Africi i na Dalekom istoku. Uskoro sam shvatio da se u svim tim zemljama ljudi suočavaju s velikim problemima i da ih očito nitko ne zna riješiti. I dalje sam htio postići nešto vrijedno u svom životu. Zato sam se vratio u Sjedinjene Države i ponovno se upisao na onaj isti fakultet u Bostonu.

Nastavio sam studirati, no ubrzo mi je postalo jasno da mi to ne pomaže da dobijem odgovore na svoja životna pitanja. Nisam znao što učiniti, pa sam se obratio za savjet svom profesoru antropologije. Na moje veliko iznenađenje, on mi je rekao: “Zašto uopće studiraš? Zašto ne prekineš studij?” Nije mi to trebao dvaput reći. Napustio sam fakultet i nikad se više nisam vratio.

Još uvijek mi se činilo da moj život nema nikakvog smisla, pa sam se odlučio priključiti hipi pokretu, odnosno “djeci cvijeća”. Neki moji prijatelji i ja autostopom smo proputovali Sjedinjene Države i došli sve do Acapulca u Meksiku. Živjeli smo u komunama s drugim hipijima. Činilo mi se da su oni tako sretni i bezbrižni. No nije mi dugo trebalo da shvatim da je i njihov način života besmislen i da ne donosi pravu sreću. Uvidio sam da mnogi od tih ljudi ne drže ni do poštenja ni do vjernosti.

U to vrijeme počeo sam razmišljati o tome da učinim nešto o čemu sam sanjao još od malih nogu. Želio sam ploviti morem, ali ne kao mornar, nego kao kapetan broda. Da bih to ostvario, namjeravao sam kupiti jedrilicu. Budući da je moj prijatelj Tom imao istu želju, odlučili smo zajedno oploviti svijet. Htio sam pronaći neki lijepi tropski otok na kojem bih mogao živjeti posve slobodno i nesputano, neopterećen uvriježenim društvenim normama.

Tom i ja otputovali smo u Arenys de Mar, nedaleko od Barcelone. Ondje smo kupili jedrilicu dugu 9,5 metara koja se zvala Llygra. Počeli smo je popravljati kako bismo mogli krenuti na plovidbu oko svijeta. Budući da nam se nije žurilo stići do našeg odredišta, iz jedrilice smo izvadili motor te smo na njegovo mjesto stavili dodatne zalihe pitke vode. Da bismo lakše mogli uploviti u male luke, nabavili smo dvoja vesla duga 5 metara. Na koncu smo zaplovili prema Sejšelima u Indijskom oceanu. Namjeravali smo ploviti duž zapadne obale Afrike i oploviti Rt dobre nade na krajnjem jugu Afrike. Orijentirali smo se pomoću sekstanta, zvijezda, karti neba i astronomskih kalendara. Bilo mi je zadivljujuće vidjeti kako na taj način možemo točno odrediti svoj položaj na moru.

No ubrzo smo shvatili da u toj staroj drvenoj jedrilici nećemo daleko stići. U nju je svakog sata ulazilo preko 20 litara vode! Kao što sam spomenuo u uvodu, tijekom jedne oluje jako sam se uplašio te sam se prvi put nakon mnogo godina počeo moliti Bogu. Obećao sam mu: “Ako preživim, dat ću sve od sebe da te bolje upoznam.” Oluja se stišala i ja sam održao svoje obećanje.

Dok smo plovili morem, počeo sam čitati Bibliju. Zamislite samo kako je lijepo sjediti u jedrilici nasred Sredozemnog mora te gledati razne ribe, dupine i daleke horizonte. Noću sam s oduševljenjem promatrao našu galaktiku, Mliječnu stazu, i počeo sam čvrsto vjerovati u to da postoji Bog kojem je stalo do nas ljudi.

Nakon što smo nekoliko tjedana proveli na moru, doplovili smo u luku Alicante u Španjolskoj. Ondje smo namjeravali prodati našu jedrilicu kako bismo kupili neki bolji brod. Naravno, nije bilo lako pronaći kupca za staru jedrilicu bez motora, koja je k tome još puštala na sve strane. No meni to nije smetalo. Imao sam vremena čitati Bibliju.

Što sam je više čitao, to sam više uviđao da nam njene pouke mogu pomoći da budemo sretni u životu. Oduševio sam se kad sam vidio da Biblija na jasan i jednostavan način objašnjava da trebamo biti čestiti i čisti u svakom pogledu. Pitao sam se zašto mnogi ljudi – pa i ja sam – sebe smatraju kršćanima, a ne žive po onome što piše u Bibliji.

Čvrsto sam odlučio dovesti svoj život u red i zato sam se prestao drogirati. Bio sam uvjeren da postoje ljudi koji žive po biblijskim uzvišenim moralnim mjerilima i želio sam ih upoznati. Tako sam se drugi put obratio Bogu. Molio sam ga da mi pomogne pronaći te ljude.

Činilo mi se da ću najlakše utvrditi koja je prava religija ako se poslužim sistemom eliminacije. Šetajući ulicama Alicantea, naišao  sam na mnoge crkve. No većina njih bila je prepuna vjerskih slika i kipova, pa sam odmah znao da one ne mogu pripadati pravoj religiji.

Jednog nedjeljnog poslijepodneva bio sam na brdu iznad luke i čitao Jakova 2:1–5, gdje piše da nije ispravno dodvoravati se onima koji su bogati, a zanemarivati siromašne. Dok sam se vraćao do broda, prošao sam pored neke zgrade koja je izgledala kao vjerski objekt. Na ulazu je pisalo: “Dvorana Jehovinih svjedoka”.

Pomislio sam: “Hajde da vidim kako će se ti ljudi ponašati prema meni.” Tako sam ušao u dvoranu. Bio sam bos, imao sam bradu i nosio sam poderane traperice. Redar me posjeo pored jedne starije gospođe koja mi je ljubazno pomagala da pronađem biblijske retke koje je govornik navodio. Nakon sastanka mnogi su me došli pozdraviti. Jako sam se iznenadio kad sam vidio koliko su srdačni prema meni. Jedan čovjek pozvao me u svoj dom da malo porazgovaramo. No budući da još nisam pročitao cijelu Bibliju, rekao sam mu: “Javit ću vam se kad budem spreman.” U međuvremenu sam počeo dolaziti na sve sastanke.

Nakon nekoliko tjedana otišao sam do tog čovjeka i on je odgovorio na moja pitanja o Bibliji. Tjedan dana kasnije dao mi je jednu torbu koja je bila puna jako lijepe odjeće. Rekao je da je to odjeća jednog Jehovinog svjedoka koji je u zatvoru zato što se drži biblijskih zapovijedi da volimo jedni druge i da se više ne učimo ratovanju (Iza. 2:4; Ivan 13:34, 35). Kad sam to čuo, bio sam siguran da sam konačno pronašao ono za čime sam tragao – ljude koji žive po moralnim mjerilima koja su tako jasno iznesena u Bibliji. Više mi nije bio cilj pronaći neki rajski otok, nego temeljito proučiti Bibliju. Zato sam se vratio u Nizozemsku.

Trebalo mi je četiri dana da autostopom dođem do grada Groningena u Nizozemskoj. Ondje sam se htio zaposliti kako bih imao od čega živjeti. Prijavio sam se za posao u jednoj stolarskoj radionici. Dali su mi da ispunim formular na koji sam, između ostalog, trebao napisati kojoj religiji pripadam. Ja sam napisao da sam Jehovin svjedok. Kad je vlasnik radionice to pročitao, vidio sam da mu se promijenio izraz lica. Rekao mi je: “Javit ću vam se.” Ali nikad mi se nije javio.

U jednoj drugoj stolarskoj radionici pitao sam vlasnika treba li još jednog radnika. On me upitao imam li svjedodžbu o završenoj školi i neko pismo preporuke. Objasnio sam  mu da sam popravljao jednu drvenu jedrilicu. Na moje veliko iznenađenje, rekao mi je: “Radit ćeš kod mene. Možeš početi danas poslijepodne, ali pod jednim uvjetom – ne smiješ praviti probleme u mojoj radionici. Ja sam Jehovin svjedok i živim po biblijskim načelima.” Začuđeno sam ga pogledao i rekao: “Pa i ja sam isto!” No po mojoj dugoj kosi i bradi vidjelo se da baš i nije tako. Zato mi je rekao: “Baš dobro. A što kažeš da onda s tobom proučavam Bibliju?” Ja sam to rado prihvatio. Sada mi je bilo jasno zašto mi se vlasnik one prve radionice nikad nije javio. Jehova je uslišio moje molitve (Psal. 37:4). Tako sam godinu dana radio kod tog brata i proučavao Bibliju s njim, a onda sam se u siječnju 1974. krstio.

Mjesec dana kasnije započeo sam s pionirskom službom, koja mi je donijela puno radosti. Idući mjesec preselio sam se u Amsterdam kako bih služio u novoosnovanoj grupi koja je djelovala na španjolskom jeziku. Uživao sam voditi biblijske tečajeve na španjolskom i portugalskom. U svibnju 1975. bio sam imenovan za specijalnog pionira.

Jednog dana na sastanak naše grupe došla je specijalna pionirka po imenu Ineke sa svojom interesenticom iz Bolivije. Htjela ju je upoznati s braćom i sestrama koji govore španjolski. Ineke i ja odlučili smo se dopisivati kako bismo se bolje upoznali. Ubrzo smo shvatili da imamo iste ciljeve. Vjenčali smo se 1976., a zatim smo nastavili služiti kao specijalni pioniri do 1982., kad smo bili pozvani da pohađamo 73. razred Gileada. Jako smo se iznenadili i obradovali kad smo čuli da nas braća šalju u istočnu Afriku. Ondje smo pet godina služili u kenijskom gradu Mombasi. Godine 1987. bili smo poslani u Tanzaniju, gdje je kratko prije toga bila ukinuta zabrana našeg djelovanja. Ondje smo služili 26 godina, a zatim smo se vratili u Keniju.

Pomaganje poniznim ljudima da upoznaju biblijsku istinu dalo je pravi smisao našem životu. Svoj prvi biblijski tečaj u Mombasi započeo sam s čovjekom kojeg sam upoznao dok sam propovijedao na ulici. Nakon što sam mu ponudio dva časopisa, on me upitao: “I što da napravim kad ih pročitam?” Sljedeći tjedan počeli smo proučavati Bibliju pomoću knjige I ti možeš vječno živjeti u raju na Zemlji, koja je upravo bila objavljena na svahiliju. Taj se čovjek krstio godinu dana kasnije i postao je stalni pionir. On i njegova žena nastavili su revno propovijedati. Uz njihovu je pomoć skoro 100 ljudi predalo svoj život Jehovi i krstilo se.

Kad sam napokon shvatio što je smisao života, osjećao sam se poput trgovca iz Isusove usporedbe koji je pronašao skupocjeni biser i nije ga htio izgubiti (Mat. 13:45, 46). Želio sam svoj život posvetiti pomaganju drugima da pronađu pravi smisao života. Moja draga žena i ja osobno smo se uvjerili da Jehova pomaže svojim slugama da žive sretnim i smislenim životom.