Nažalost, kad sam ušla u tinejdžerske godine, udaljila sam se od Jehove. Činilo mi se da moji vršnjaci imaju bezgraničnu slobodu i da ja puno toga propuštam. Roditeljska pravila i kršćanska mjerila postali su mi teret, a i duhovne aktivnosti bile su mi prenaporne. Iako sam vjerovala da Jehova postoji, nisam osjećala ljubav prema njemu.

Istina, nisam prestala propovijedati, ali sam u službu ulagala minimalan trud. Nikad se nisam pripremala za službu i zato mi je bilo teško započeti ili nastaviti razgovor s ljudima. Zbog toga nisam imala uspjeha ni radosti u službi, što je samo doprinijelo tome da imam negativan stav prema propovijedanju. Znala sam se pitati: “Kako uopće netko može to raditi iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec?”

Kad sam imala 17 godina, jako sam se htjela osamostaliti. Zato sam spakirala stvari i otišla živjeti u Australiju. Mojim roditeljima jako je teško palo to što sam otišla od kuće. Bili su zabrinuti za mene, ali mislili su da ću nastaviti služiti Jehovi.

 No ja sam u Australiji još više duhovno oslabjela. Počela sam propuštati sastanke. Sprijateljila sam se s mladima koji su bili poput mene i kojima nije bio problem jednu večer ići na sastanak, a drugu večer ići po noćnim klubovima i ondje piti i plesati. Kad se osvrnem na to razdoblje svog života, jasno mi je da sam bila jednom nogom u istini, a drugom u svijetu. Bila sam izgubljena i imala sam osjećaj da nigdje ne pripadam.

Otprilike dvije godine kasnije kratko sam se imala prilike družiti s jednom sestrom koja me i ne znajući potaknula na razmišljanje o tome u kom smjeru ide moj život. U to vrijeme živjela sam s još četiri neudane sestre. Jednom smo u svoj dom na tjedan dana primile pokrajinskog nadglednika i njegovu ženu Tamaru. Dok se njen muž bavio skupštinskim obavezama, Tamara je provodila vrijeme s nama curama. Puno smo pričale i zajedno se smijale. To mi se jako svidjelo. Tamara je bila tako jednostavna i bilo je lako razgovarati s njom. Oduševila sam se kad sam vidjela da netko tko je tako revan i duhovan ujedno može biti i tako zabavan.

Tamara je radosno služila Jehovi. Njezina ljubav prema istini i službi propovijedanja bila je zarazna. Ona je davala Jehovi najbolje što je mogla i bila je sretna, a ja se nisam puno trudila u službi i bila sam nesretna. Njen pozitivan stav i iskrena radost kojom je zračila duboko su utjecali na moj život. Njen primjer potaknuo me da razmislim o jednoj važnoj biblijskoj istini: Jehova želi da mu svi mi služimo “s veseljem” i “radosno kličući” (Psal. 100:2).

Željela sam biti radosna poput Tamare, no da bih to mogla, trebala sam iz temelja promijeniti svoj život. Naravno, to nije išlo preko noći. Ipak, s vremenom sam počela poduzimati neke male korake. Počela sam se pripremati za službu i s vremena na vrijeme služila sam kao pomoćni pionir. To mi je pomoglo da se oslobodim treme i steknem  više samopouzdanja. Budući da sam se trudila više koristiti Bibliju, više sam uživala u službi. Uskoro sam počela svaki mjesec služiti kao pomoćni pionir.

Počela sam se družiti s braćom i sestrama različite dobi koji su bili duhovno zreli te su radosno služili Jehovi. Njihov dobar primjer potaknuo me da preispitam svoje prioritete i da razvijem dobre duhovne navike. Sve sam više uživala u službi i s vremenom sam počela služiti kao stalni pionir. Prvi put nakon mnogo godina bila sam sretna i osjećala sam se ugodno u skupštini.

Godinu dana kasnije upoznala sam Alexa, dragog i iskrenog brata koji je volio Jehovu i službu. On je bio sluga pomoćnik i već je šest godina služio kao pionir. Osim toga, neko je vrijeme propovijedao u Malaviju na području gdje je bilo potrebno više objavitelja. Ondje se družio s misionarima koji su ostavili dubok dojam na njega i potaknuli ga da i dalje revno služi Jehovi.

Alex i ja vjenčali smo se 2003. i nastavili smo s punovremenom službom. Jako nam je drago što smo u toj službi imali priliku puno toga naučiti. Jehova nas je blagoslovio na bezbroj načina.

Godine 2009. bili smo pozvani da služimo kao misionari u Istočnom Timoru, maloj zemlji u indonezijskom arhipelagu. Bili smo iznenađeni, uzbuđeni, ali i pomalo prestrašeni. Pet mjeseci kasnije stigli smo u Dili, glavni grad Istočnog Timora.

Život u novoj sredini bio je potpuno drugačiji od onog na što smo navikli. Morali smo se priviknuti na novu kulturu, jezik, hranu i životne uvjete. U službi smo često nailazili na ljude koji su bili siromašni i slabo obrazovani te su doživjeli razne nepravde.  Susretali smo i mnoge ljude koji su zbog rata i nasilja imali razne fizičke i emocionalne probleme. *

U službi propovijedanja bilo nam je odlično! Naprimjer, jednom sam upoznala 13-godišnju djevojčicu po imenu Maria *. Bila je tužna jer joj je nekoliko godina ranije umrla majka, a oca je rijetko viđala. Poput mnoge djece njene dobi, Maria je bila izgubljena i nije imala nikakvu nadu u bolju budućnost. Sjećam se kako se jednom rasplakala kad mi je govorila o tome što je muči. No ja je nisam ništa razumjela jer još nisam dobro razumjela njen jezik. Zamolila sam Jehovu da mi pomogne da je ohrabrim i onda sam joj počela čitati neke utješne biblijske retke. U sljedećih nekoliko godina Maria je postala druga osoba – njezino ponašanje, izgled i način života potpuno su se promijenili. Maria se na koncu krstila te danas i sama vodi biblijske tečajeve. Sada je ona dio velike duhovne obitelji i uz sebe ima braću i sestre koji je jako vole.

Jehova blagoslivlja djelo propovijedanja u Istočnom Timoru. Iako se većina objavitelja krstila u zadnjih deset godina, mnogi od njih služe kao pioniri, sluge pomoćnici ili starješine. Drugi rade u prevoditeljskom uredu i prevode biblijske publikacije na jezike kojima govori tamošnje stanovništvo. Bilo mi je divno slušati ih kako pjevaju na sastancima, promatrati njihova radosna lica i gledati kako duhovno napreduju.

U Istočnom Timoru živjeli smo potpuno drugačije nego u Australiji, ali bili smo jako sretni. Ponekad smo se morali voziti u malom autobusu punom ljudi koji su s tržnice nosili sušenu ribu i hrpe povrća. Bilo je i dana kad bismo s interesentima proučavali u maloj kući sa zemljanim podom u kojoj je bilo jako vruće, a oko nas bi trčkarale kokoši. No unatoč svemu tome često sam znala pomisliti: “Ovo je genijalno!”

Kad se danas osvrnem na ono što sam proživjela, zahvalna sam svojim roditeljima što su dali sve od sebe da me poučavaju o Jehovi i što su mi pružali podršku, čak i tijekom mojih problematičnih tinejdžerskih godina. Riječi iz Mudrih izreka 22:6 pokazale su se istinitima u mom slučaju. Moji mama i tata ponosni su na Alexa i mene i sretni su kad vide da revno služimo Jehovi. Godine 2016. nas dvoje započeli smo s pokrajinskom službom na području australazijske podružnice.

Teško mi je vjerovati da nekad nisam voljela propovijedati. Sada jako volim službu propovijedanja! Shvatila sam da usprkos životnim usponima i padovima možemo biti istinski sretni ako služimo Jehovi cijelim srcem. Već 18 godina služim Jehovi zajedno s Alexom i to su najsretnije godine u mom životu. Sada shvaćam koliko su istinite riječi koje je psalmist David uputio Jehovi: “Radovat će se svi koji kod tebe traže utočište, uvijek će radosno klicati. (...) Zbog tebe će se radovati oni koji vole tvoje ime” (Psal. 5:11).