Moji su roditelji upoznali istinu u 1920-ima, prije nego što su se vjenčali. Ja sam se rodio početkom 1939. i živio sam s roditeljima u Engleskoj. Još kao mali išao sam s njima na kršćanske sastanke, a kasnije sam se upisao u Teokratsku školu propovijedanja. I dan-danas sjećam se svog prvog učeničkog zadatka. Morao sam se popeti na jednu kutiju kako bih bio dovoljno visok da vidim preko govorničkog pulta. Imao sam samo šest godina i uhvatila me jaka trema kad sam podigao pogled i među prisutnima ugledao puno odraslih.

U službi propovijedanja koristio sam jednostavnu prezentaciju koju mi je otac natipkao na karticu. Imao sam osam godina kad sam prvi put išao sam svjedočiti na vrata. Bio sam izvan sebe od sreće kad je stanar pročitao moju karticu i odmah prihvatio knjigu “Neka Bog bude istinit”. Potrčao sam niz ulicu da dođem do svog oca i kažem mu kako je bilo. Služba i sastanci jako su me radovali i pomogli su mi da razvijem želju za tim da punovremeno služim Jehovi.

Nakon što me otac pretplatio na Stražarsku kulu, još sam više zavolio biblijsku istinu. Svaki put kad bih poštom dobio novi broj časopisa odmah bih ga pročitao s velikim zanimanjem. Sve sam se više pouzdao u Jehovu i s vremenom sam odlučio predati mu svoj život.

Naša obitelj prisustvovala je kongresu “Rast teokracije”, koji je 1950. održan u New Yorku. U četvrtak 3. kolovoza tema dana bila je misionarska služba. Tog je dana brat Carey Barber, koji je kasnije služio kao član Vodećeg tijela, održao govor za krštenje. Kad je na kraju govora kandidatima za krštenje postavio dva pitanja  koja se postavljaju prije krštenja, ja sam ustao i rekao: “Da!” Imao sam samo 11 godina, ali bio sam svjestan toga da sam učinio važan korak u svom životu. No bilo me je strah ući u vodu jer još nisam znao plivati. Moj je stric otišao sa mnom do bazena za krštenje i rekao mi da će sve biti u redu. Tako je i bilo. Sve se odigralo toliko brzo da nisam nogama ni dotaknuo dno bazena. Prvo me jedan brat primio i krstio, a onda me predao drugom bratu, koji me podigao iz bazena. Od tog važnog dana pa sve do danas Jehova me uvijek vodi u životu i ispravlja moje staze.

Kad sam završio srednju školu, htio sam biti pionir, ali profesori su me poticali da nastavim sa školovanjem. Popustio sam te sam se na njihov nagovor upisao na fakultet. Međutim, ubrzo sam shvatio da ne mogu ostati jak u istini i koncentrirati se na učenje za ispite. Zbog toga sam odlučio napustiti fakultet. Molio sam se Jehovi u vezi s tim i potom sam profesorima napisao pismo u kojem sam im s puno poštovanja objasnio da ću na kraju prve godine prekinuti studij. S punim pouzdanjem u Jehovu odmah sam započeo s pionirskom službom.

U srpnju 1957. započeo sam s punovremenom službom u gradu Wellingboroughu. Zamolio sam braću iz londonskog Betela da mi preporuče nekog iskusnog pionira s kojim bih mogao surađivati. Oni su mi preporučili brata Berta Vaiseyja. Od njega sam puno naučio. On je bio revan propovjednik i pomogao mi je da se bolje organiziram i da napravim dobar raspored za službu propovijedanja. Služio sam u jednoj maloj skupštini u kojoj je osim brata Vaiseyja i mene bilo još šest starijih sestara. To što sam se pripremao za sve sastanke i sudjelovao na njima pružilo mi je mnoge prilike da gradim pouzdanje u Jehovu i govorim drugima o svojoj vjeri.

Jedno kratko vrijeme proveo sam u zatvoru zato što sam odbio ići u vojsku, a nakon toga upoznao sam Barbaru, sestru koja je služila kao specijalni pionir. Vjenčali smo se 1959. i bili smo spremni otići kamo god nas braća pošalju. Najprije smo služili u Lancashireu, u sjeverozapadnoj Engleskoj. A onda sam u siječnju 1961. dobio poziv da u londonskom Betelu pohađam jednomjesečni Tečaj za imenovanu braću. Na moje veliko iznenađenje, na kraju tečaja saznao sam da ću služiti kao pokrajinski nadglednik. Za tu me službu dva tjedna u Birminghamu obučavao jedan iskusan pokrajinski nadglednik. Bilo mi je drago što i Barbara može biti sa mnom. Nakon toga započeli smo s putujućom službom u grofovijama Lancashireu i Cheshireu.

Kad smo u kolovozu 1962. bili na godišnjem odmoru, dobili smo pismo iz podružnice. U njemu su bile i molbe za školu Gilead. Nakon što smo se pomolili u vezi s tim, Barbara i ja ispunili smo molbe i brzo ih poslali natrag u podružnicu, kao što su nam braća i rekla. Pet mjeseci kasnije već smo bili na putu za bruklinski Betel,  gdje smo trebali pohađati 38. razred škole Gilead. Naše školovanje u Gileadu trajalo je deset mjeseci.

U toj smo školi puno toga naučili o Božjoj Riječi i njegovoj organizaciji, ali i o našem međunarodnom bratstvu. Budući da sam ja imao samo 24 godine, a Barbara 23, puno smo toga naučili i od druge braće i sestara iz našeg razreda. Bilo mi je jako drago što sam svaki dan svoj radni zadatak mogao obavljati zajedno s bratom Fredom Ruskom, koji je bio jedan od naših nastavnika. On je često znao naglašavati koliko je važno uvijek davati savjete na ispravan način, odnosno paziti da se ono što kažemo čvrsto temelji na Bibliji. Među onima koji su nam držali govore bila su iskusna braća poput Nathana Knorra, Fredericka Franza i Karla Kleina. Puno smo naučili i od poniznog brata Alexandera Macmillana. On je u svom govoru iznio neke zanimljive pojedinosti o tome kako je Jehova vodio svoje sluge u teškom razdoblju od 1914. do početka 1919.

Pretkraj Gileada brat Knorr rekao je Barbari i meni da ćemo služiti u Burundiju, u Africi. Nakon toga odjurili smo u betelsku biblioteku da u Godišnjaku vidimo koliko objavitelja služi u Burundiju. Na naše veliko iznenađenje, u izvještaju uopće nije bilo podataka za tu zemlju. Shvatili smo da idemo u zemlju u kojoj još nitko nije propovijedao dobru vijest, i to na kontinent o kojem nismo gotovo ništa znali. Bili smo jako uzbuđeni i prilično preplašeni. No usrdna molitva pomogla nam je da se smirimo.

U Burundiju smo se morali priviknuti na potpuno drugačiju klimu i kulturu. Morali smo naučiti i novi jezik – francuski. Osim toga, trebali smo naći smještaj. Dva dana nakon što smo doputovali, posjetio nas je Harry Arnott, brat s kojim smo bili zajedno u Gileadu i koji se vraćao natrag u Zambiju. On nam je pomogao da pronađemo smještaj. Stan u koji smo se uselili postao je naš prvi misionarski dom. No uskoro su nam počele praviti probleme tamošnje vlasti, koje nisu znale ništa o Jehovinim svjedocima. Baš kad smo počeli uživati u službi, vlasti su nas obavijestile da nećemo moći ostati u zemlji ako nemamo radnu dozvolu. Nažalost, morali smo napustiti Burundi i priviknuti se na život u novoj zemlji. Ovaj put bila je to Uganda.

 Bojali smo se kako ćemo ući u Ugandu bez vize, ali pomoglo nam je to što smo se svim srcem uzdali u Jehovu. Jedan brat iz Kanade koji je služio u Ugandi objasnio je našu situaciju službeniku u imigracijskom uredu. Nakon toga dobili smo rok od nekoliko mjeseci da ishodimo dozvolu za boravak. Mi smo u tome vidjeli dokaz da je Jehova uz nas i da nam pomaže.

Situacija u Ugandi bila je potpuno drugačija od one u Burundiju. Ondje je već bilo organizirano djelo propovijedanja, iako je u cijeloj zemlji bilo samo 28 Jehovinih svjedoka. Na području smo naišli na mnoge ljude koji su govorili engleski. No ubrzo smo shvatili da moramo naučiti barem jedan od mnogih domorodačkih jezika da bismo mogli pomagati zainteresiranim osobama da duhovno napreduju. Počeli smo propovijedati na području Kampale, gdje mnogi ljudi govore jezik luganda, pa smo zato odlučili učiti taj jezik. Trebalo nam je nekoliko godina da ga naučimo tečno govoriti, ali kad smo ga svladali, imali smo puno više uspjeha u propovijedanju. Bolje smo razumjeli kakve su duhovne potrebe osoba s kojima smo proučavali Bibliju. Kad su ljudi vidjeli koliko nam je stalo do njih, otvorili su nam svoje srce i iskreno nam rekli kako gledaju na ono što uče iz Biblije.

Užitak nam je bio pomagati poniznim ljudima da upoznaju istinu. Isto tako, jako smo se iznenadili i obradovali kad smo dobili poziv da započnemo s putujućom službom, što je značilo da ćemo putovati diljem zemlje. Kenijska podružnica poslala nas je u “izviđanje terena” kako bismo utvrdili gdje su najviše potrebni specijalni pioniri. Više puta doživjeli smo da su nam ljudi koji nikad prije nisu sreli Jehovine svjedoke ukazali nevjerojatno gostoprimstvo. Bili su jako srdačni prema nama i čak su nam pripremali obroke.

Nakon toga čekalo me jedno drugačije putovanje. Iz Kampale sam vlakom dva dana putovao do kenijske luke Mombase, a potom sam brodom otplovio do Sejšela, otočne skupine u Indijskom oceanu. Od 1965. do 1972. s Barbarom sam redovito odlazio na Sejšele. U početku su na tom području živjela samo dva objavitelja, no kasnije je ondje osnovana grupa, a potom i skupština. Putovao sam i u posjete braći u Eritreji, Etiopiji i Sudanu.

U međuvremenu se u Ugandi politička situacija naglo promijenila nakon što je vojska izvršila državni udar. U teškim godinama koje su uslijedile postao sam svjestan koliko je mudro slušati Isusovu zapovijed: “Dajte caru carevo” (Mar. 12:17). U jednom trenutku svim je stranim državljanima bilo naređeno da se prijave u najbližu policijsku postaju. Mi smo to odmah učinili. Nekoliko dana kasnije jednog misionara i mene u Kampali je zaustavila tajna policija. Srce nam je sišlo u pete! Optužili su nas da smo špijuni i odvezli su nas u glavnu policijsku postaju, gdje smo objasnili da smo mi misionari i da se ne miješamo u političke sukobe. Rekli smo službenicima da smo se već prije prijavili u policiju, ali njih to nije uopće zanimalo. Pod oružanom pratnjom odveli su nas u policijsku postaju nedaleko od misionarskog doma. Laknulo nam je kad nas je prepoznao jedan službenik koji je znao da smo se već prije došli prijaviti u tu postaju. On je rekao stražaru da nas pusti.

 Tih smo dana često doživljavali napete situacije kad bismo naišli na barikade na cesti, naročito kad bi nas zaustavili vojnici koji su bili jako pijani. No mi bismo se svaki put pomolili i osjetili bismo unutarnji mir, a vojnici su nam dozvolili da prođemo dalje. Nažalost, 1973. svi misionari iz stranih zemalja morali su napustiti Ugandu.

Tako smo još jednom bili poslani na novo područje – ovaj put u Obalu Bjelokosti, u zapadnoj Africi. Bila je to za nas još jedna velika promjena. Morali smo se naviknuti na potpuno novu kulturu, na to da sa svima govorimo francuski i da živimo s misionarima iz raznih zemalja. No i ovaj put osjetili smo Jehovino vodstvo jer su ponizne, istinoljubive osobe na području brzo prihvaćale dobru vijest. Uvjerili smo se koliko je dobro uzdati se u Jehovu i dopustiti mu da ispravlja naše staze.

A onda je Barbari neočekivano dijagnosticiran rak. Iako smo puno puta putovali u Europu na liječenje, 1983. postalo je jasno da više ne možemo služiti u Africi. I Barbari i meni to je jako teško palo.

Dok smo služili u londonskom Betelu, Barbari je bilo sve lošije sa zdravljem i na koncu je umrla. Betelska obitelj na divan mi je način pružala podršku. Jedan bračni par posebno se trudio pomoći mi da se prilagodim novim okolnostima te da se i dalje uzdam u Jehovu. Kasnije sam upoznao Ann, koja je bila vanjska suradnica Betela, a prije je služila kao specijalni pionir. Vidio sam da je Ann duhovna osoba i da jako voli Jehovu. Vjenčali smo se 1989. i otad zajedno služimo u Betelu.

Od 1995. do 2018. služio sam kao predstavnik našeg glavnog sjedišta (odnosno zonski nadglednik, kako se to prije zvalo) i u sklopu te službe posjetio sam gotovo 60 zemalja. U svakoj od njih vidio sam kako se Jehova uvijek brine za svoje sluge, u kojim god da se okolnostima nađu.

Godine 2017. imali smo priliku otputovati u Afriku. Bio sam jako sretan što s Ann mogu otići u Burundi. Oboje smo bili oduševljeni kad smo vidjeli koliko je ondje porastao broj objavitelja. U onoj istoj ulici u kojoj sam davne 1964. propovijedao od kuće do kuće danas se nalazi predivan Betel, a u cijeloj zemlji sada ima više od 15 500 objavitelja.

Bio sam presretan kad sam vidio koje zemlje trebam posjetiti tijekom 2018. Na popisu zemalja bila je i Obala Bjelokosti. Kad smo doputovali u Abidjan, osjećao sam se kao da sam došao kući. Bacio sam pogled na popis imena u betelskom telefonskom imeniku i vidio da pored sobe u kojoj smo mi odsjeli živi Sossou, brat čije sam ime odmah prepoznao. Sjetio sam se da je on služio kao nadglednik grada dok sam ja bio u Abidjanu. A onda sam shvatio da to nije onaj Sossou kojeg ja znam, nego njegov sin.

Uvjerio sam se da Jehova uvijek održi svoja obećanja. Poteškoće koje sam doživio u životu naučile su me da Jehova doista ispravlja naše staze ako se uzdamo u njega. Ann i ja i dalje svim srcem želimo služiti Jehovi, znajući da nas čeka divna budućnost u novom svijetu (Izr. 4:18).