Kako je nazovikršćanstvo postalo dijelom ovoga svijeta
Kako je nazovikršćanstvo postalo dijelom ovoga svijeta
S VREMENOM je Rimsko Carstvo, za vrijeme čije vladavine je kršćanstvo počelo postojati, palo. Mnogi povjesničari tvrde kako je taj pad bio i vrijeme konačne pobjede kršćanstva nad poganstvom. Izražavajući drugačije gledište, anglikanski je biskup E. W. Barnes napisao: “Kad je klasična civilizacija pala, kršćanstvo je prestalo biti plemenitom vjerom Isusa Krista: postalo je religijom koja je bila korisna kao društvena spona svijeta u rasulu” (The Rise of Christianity).
Povijest pokazuje kako su se, prije pada Rimskog Carstva, tijekom drugog, trećeg i četvrtog stoljeća n. e., oni koji su tvrdili da slijede Isusa na različite načine držali odijeljenima od rimskog svijeta. No, ona također pokazuje da se razvijao otpad na području doktrine, ponašanja i organizacijske strukture, upravo kako su to Isus i njegovi apostoli prorekli (Matej 13:36-43; Djela apostolska 20:29, 30; 2. Solunjanima 2:3-12; 2. Timoteju 2:16-18; 2. Petrova 2:1-3, 10-22). Konačno su počeli ulaziti u kompromise s grčko-rimskim svijetom i neki koji su tvrdili da su kršćani prihvatili su poganstvo svijeta (naprimjer, njegove praznike, obožavanje božice-majke i trojedinog boga), njegovu filozofiju (naprimjer, vjerovanje u besmrtnu dušu) te njegovu administrativnu strukturu (što se očitovalo pojavljivanjem klase svećenstva). Ova iskvarena verzija kršćanstva privlačila je poganske mase te postala snagom koju su rimski carevi najprije pokušali istrijebiti, ali su je kasnije prihvatili i pokušali je koristiti za ostvarenje vlastitih ciljeva.
Osvojena od svijeta
Crkveni povjesničar Augustus Neander ukazao je na opasnosti koje taj odnos između “kršćanstva” i svijeta donosi sa sobom. Kad bi kršćani žrtvovali svoju odijeljenost od svijeta “posljedica bi bila pometnja između crkve i svijeta (...) uslijed čega bi crkva izgubila svoju čistoću i, dok bi izgledalo da osvaja, bila bi sama osvojena”, pisao je (General History of the Christian Religion and Church, 2. svezak, 161. stranica).
To se i dogodilo. Rimski je car Konstantin početkom četvrtog stoljeća pokušao iskoristiti tadašnju “kršćansku” vjeru kako bi učvrstio svoje carstvo koje se raspadalo. U tu je svrhu nazovikršćanima udijelio vjersku slobodu i na njihovu je klasu klera prenio neke od privilegija poganskog svećenstva. The New Encyclopædia Britannica navodi: “Konstantin je izveo crkvu iz njene povučenosti od svijeta kako bi prihvatila odgovornost prema društvu i doprinio tome da se poganski svijet pridobije za crkvu.”
Državna religija
Nakon Konstantina pokušao se car Julijan (361-363. n. e.) suprotstaviti kršćanstvu i obnoviti poganstvo. No, nije uspio, a car Teodozije je otprilike 20 godina kasnije zabranio poganstvo i proglasio trinitarijansko “kršćanstvo” državnom religijom Rimskog Carstva. Francuski je povjesničar Henri Marrou napisao stručnom preciznošću: “Kršćanstvo, ili točnije rečeno ortodoksni katolicizam, postalo je na kraju Teodozijeve vlasti službenom religijom čitavog rimskog svijeta.” Ortodoksni je katolicizam zamijenio pravo kršćanstvo i postao “dio svijeta”. Ta se državna religija uvelike razlikovala od religije Isusovih ranih sljedbenika kojima je rekao: “Niste dio svijeta” (Ivan 15:19, NW).
Francuski je povjesničar i filozof Louis Rougier napisao: “Dok se kršćanstvo širilo, doživjelo je čudnovate promjene sve do točke gdje ga se više nije moglo prepoznati. (...) Prvobitna crkva siromašnih koji su živjeli od milostinje postala je trijumfalističkom crkvom koja je, u slučaju da nije mogla dominirati njima, postigla sporazum s postojećim vlastima.”
Rimokatolički “sveti” Augustin napisao je početkom petog stoljeća n. e. svoje glavno djelo O božjoj državi. U njemu opisuje dvije države, “Božju i svjetovnu”. Naglašava li to djelo odijeljenost katolika od svijeta? Zapravo ne. Profesor Latourette navodi: “Augustin je otvoreno priznao [da se] te dvije države, zemaljska i nebeska, međusobno prožimaju.” Augustin je učio da je “Božje Kraljevstvo već počelo vladati na ovome svijetu i to u instituciji [katoličke] crkve” (The New Encyclopædia Britannica, Macropædia, 4. svezak, 506. stranica). Dakle, bez obzira što je mogao biti Augustinov prvobitni naum, posljedica njegovih teorija bila je da je Katolička crkva postala još dublje umiješana u politiku ovoga svijeta.
Podijeljeno carstvo
Kad je Teodozije I godine 395. n. e. umro, Rimsko je Carstvo službeno podijeljeno na dva dijela. Istočno, odnosno Bizantsko Carstvo imalo je prijestolnicu u Konstantinopolu (bivšem Bizantionu, današnjem Istambulu) a Zapadno Carstvo imalo je prijestolnicu (od 402. n. e.) u Ravenni (Italija). To je imalo za posljedicu da se i nazovikršćanstvo podijelilo, kako u političkom tako i u religioznom pogledu. A što se tiče odnosa između Crkve i Države, crkva u Istočnom Carstvu slijedila je teoriju Euzebija iz
Cezareje (suvremenika Konstantina Velikog). Ne obazirući se na kršćanska načela odijeljenosti od svijeta, Euzebije je zaključio da će, ako car i carstvo postanu kršćanskima, Crkva i Država postati jednim jedinim kršćanskim društvom u kojem će car služiti kao Božji predstavnik na Zemlji. Istočne su pravoslavne crkve, uglavnom, stoljećima podržavale takav odnos između Crkve i Države. Pravoslavni biskup Timothy Ware pokazuje u svojoj knjizi The Orthodox Church, koje je to posljedice imalo: “Nacionalizam je tijekom posljednjih deset stoljeća bio otrov pravoslavlja.”Na Zapadu su osvajačka germanska plemena godine 476. n. e. svrgnula posljednjeg rimskog cara. To je označilo kraj Zapadnog Rimskog Carstva. S obzirom na politički vakuum koji je uslijedio, The New Encyclopædia Britannica navodi: “Formirala se nova sila: Rimska crkva, crkva rimskog biskupa. Ta se crkva smatrala nasljednicom ugašenog Rimskog Carstva.” Ista enciklopedija nastavlja: “Rimski su pape (...) proširili svjetovno pravo crkve na vlast izvan granica crkvene države i razvili takozvanu teoriju dva mača, tvrdeći da Krist papi nije dao samo duhovnu moć nad crkvom već i svjetovnu moć nad svjetovnim kraljevstvima.”
Nacionalne protestantske crkve
Pravoslavna i rimokatolička religija upletale su se i kroz srednji vijek uvelike u politiku, svjetovne spletke i ratove. Je li protestantska reformacija u 16. stoljeću
označila povratak pravom kršćanstvu, odijeljenom od svijeta?Nije. U The New Encyclopædii Britannici čitamo: “Protestantski reformatori luteranskih, kalvinističkih i anglikanskih tradicija (...) ostali su čvrsto privrženi gledištima Augustina, čijoj su teologiji bili posebno naklonjeni. (...) Sve tri glavne protestantske tradicije u Evropi 16. stoljeća (...) dobile su podršku svjetovnih vlasti u Saskoj [središnja Njemačka], Švicarskoj i Engleskoj te su zadržale isti društveni položaj u odnosu na državu koji je imala srednjovjekovna crkva.”
Reformacija je, umjesto da vodi do povratka pravom kršćanstvu, stvorila mnoštvo nacionalnih ili teritorijalnih crkava koje su se ulagivale političkim državama i aktivno ih podupirale u njihovim ratovima. Zapravo su, kako Katolička tako i Pravoslavna crkva, raspirivale vjerske ratove. Arnold Toynbee piše u svojoj knjizi An Historian’s Approach to Religion s obzirom na takve ratove: “Oni su pokazali kako katolici i protestanti u Francuskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj i Irskoj, te suparničke protestantske sekte u Engleskoj i Škotskoj, brutalno pokušavaju silom oružja uništiti jedni druge.” Današnji sukobi koji cijepaju Irsku i bivšu Jugoslaviju pokazuju da su Rimokatolička, Pravoslavna i Protestantska crkva još uvijek duboko umiješane u sukobe ovoga svijeta.
Znači li to da na Zemlji više ne postoji pravo kršćanstvo koje je odijeljeno od svijeta? Sljedeći će članak odgovoriti na to pitanje.
[Okvir/slika na stranicama 10 i 11]
KAKO JE “KRŠĆANSTVO” POSTALO DRŽAVNOM RELIGIJOM
KRŠĆANSTVO nije nikad trebalo postati dijelom svijeta (Matej 24:3, 9; Ivan 17:16). Ipak, povijesne nam knjige govore kako je “kršćanstvo” u četvrtom stoljeću n. e. postalo službenom državnom religijom Rimskog Carstva. Kako se to dogodilo?
Svi su rimski carevi, od Nerona (54-68. n. e.) sve do trećeg stoljeća n. e., ili aktivno progonili kršćane ili dopustili da ih se progoni. Galijen (253-268. n. e.) bio je prvi rimski car koji je u njihovu korist izdao deklaraciju o toleranciji. Čak je i tada kršćanstvo bilo religija koju se preziralo diljem carstva. Progonstvo nije popustilo ni nakon Galijena, već se pod Dioklecijanom (284-305 n. e.) i njegovim neposrednim nasljednicima čak intenziviralo.
Do prekretnice je došlo početkom četvrtog stoljeća takozvanim obraćenjem cara Konstantina I na kršćanstvo. S obzirom na to “obraćenje”, francusko djelo Théo—Nouvelle encyclopédie catholique (Théo — Nova katolička enciklopedija) navodi: “Konstantin je tvrdio da je kršćanski car. Zapravo je bio kršten tek na samrtnoj postelji.” Unatoč tomu, Konstantin i njegov suvladar Licinije izdali su 313. n. e. edikt koji je kršćanima i poganima udijelio jednaku vjersku slobodu. New Catholic Encyclopedia navodi: “Konstantinovo proširenje slobode obožavanja na kršćane, što je značilo da je pored poganstva i kršćanstvo službeno priznato kao religio licita [zakonita religija], bio je revolucionaran potez.”
Međutim, The New Encyclopædia Britannica objašnjava: “On [Konstantin] nije kršćanstvo učinio religijom carstva.” Francuski povjesničar Jean-Rémy Palanque, član Francuskog instituta, piše: “Rimska je država (...) međutim, službeno ostala poganskom. A Konstantin nije izmijenio situaciju kad je postao pristašom Kristove vjere.” Profesor Ernest Barker ustanovio je u djelu The Legacy of Rome: “[Konstantinova pobjeda] nije odmah dovela do utemeljenja kršćanstva kao državne religije. Konstantin je bio spreman priznati kršćanstvo kao jednu od službenih vjera u carstvu. Sljedećih su se sedamdeset godina u Rimu službeno vršili stari poganski obredi.”
Dakle, “kršćanstvo” je tada bilo zakonski priznata religija u Rimskom Carstvu. Kada je, u punom smislu riječi, postalo službenom državnom religijom? U djelu New Catholic Encyclopedia čitamo: “[Konstantinovu] politiku nastavili su i njegovi nasljednici uz izuzetak Julijana [361-363. n. e.], čije je proganjanje kršćanstva naglo prestalo njegovom smrću. Konačno je Teodozije Veliki [379-395. n. e.], u posljednjoj četvrtini četvrtog stoljeća, učinio kršćanstvo službenom religijom Carstva te potisnuo državno pogansko obožavanje.”
Potvrđujući to i pokazujući o kakvoj se to zapravo novoj državnoj religiji radilo, bibličar i povjesničar F. J. Foakes Jackson piše: “Pod Konstantinom su kršćanstvo i Rimsko Carstvo bili udruženi. Pod Teodozijem su bili sjedinjeni. (...) Otada je titula katolik trebala biti rezervirana za one koji su štovali Oca, Sina i Svetoga Duha odajući im jednaku čast. Čitava religijska politika tog cara imala je taj cilj, a rezultat je bio da je katolička vjera postala jedina zakonski priznata religija Rimljana.”
Jean-Rémy Palanque piše: “Dok je Teodozije suzbijao poganstvo, pao je i u nemilost ortodoksne [Katoličke] Crkve; svojim ediktom iz 380. n. e. naredio je svim svojim podanicima da ispovijedaju vjeru pape Damasa i [trinitarijanca] biskupa aleksandrijskog, a odmetnicima je uskratio slobodu obožavanja. Veliki koncil u Konstantinopolu (381) ponovno je osudio svaku herezu i car se pobrinuo da im nijedan biskup ne pruži podršku. Nikejsko [trinitarijansko] kršćanstvo postalo je u potpunosti državnom religijom (...). Crkva je bila tijesno sjedinjena s državom te je uživala njenu isključivu podršku.”
Dakle, nije se radilo o nepatvorenom kršćanstvu apostolskog vremena koje je postalo državnom religijom Rimskog Carstva. Bilo je to trinitarijansko katoličanstvo četvrtog stoljeća, koje je car Teodozije I silom nametnuo i koje je prakticirala Rimokatolička crkva koja je, kako tada tako i sada, zaista dio ovoga svijeta.
[Zahvala]
Car Teodozije I: Real Academia de la Historia, Madrid (Foto Oronoz)
[Zahvala na stranici 8]
Scala/Art Resource, N.Y.