LUKARIS nije živio dovoljno dugo da bi vidio ostvarenje svog sna — objavljivanje prijevoda Kršćanskih grčkih pisama na razgovornom grčkom. Nije doživio ni ispunjenje svog drugog sna — da vidi kako se Pravoslavna crkva vraća “evanđeoskoj jednostavnosti”. Tko je bio taj čovjek? S kojim se preprekama suočavao u nastojanju da ostvari te ciljeve?

Ćiril Lukaris rodio se 1572. u Candii (današnji Iráklion, Kreta), koja je tada bila pod vlašću Venecije. Budući da je bio talentiran, studirao je u Veneciji i Padovi (Italija), a zatim je proputovao tu i druge zemlje. Ogorčen borbama između pojedinih struja unutar Crkve i zainteresiran za reformacijske pokrete u Evropi, možda je posjetio Ženevu, u kojoj je tada vladao kalvinizam.

Kad je Lukaris bio u Poljskoj, vidio je da se tamošnji pravoslavci, kako svećenstvo tako i laici, nalaze u jadnom duhovnom stanju zbog neznanja. Bio je zaprepašten kad je saznao da su čak i propovjedaonice — s kojih se čitala Biblija — uklonjene iz nekih crkava u Aleksandriji i Konstantinopolu!

Lukaris je 1602. otišao u Aleksandriju, gdje je na patrijarhijskoj stolici naslijedio svog rođaka Meletija. Zatim se počeo dopisivati s raznim evropskim teolozima koji su zagovarali reformaciju. U jednom od tih pisama primijetio je da se Pravoslavna crkva drži mnogih pogrešnih običaja. U drugim je pismima naglasio koliko je potrebno da Crkva praznovjerje zamijeni “evanđeoskom jednostavnošću” te da Bibliju smatra jedinim autoritetom na koji se treba oslanjati.

 Lukaris se zaprepastio i kad je vidio da se duhovni autoritet crkvenih otaca izjednačava s riječima Isusa i apostola. “Ne mogu više podnositi to što ljudi kažu da ono što se tumači u ljudskim tradicijama vrijedi jednako kao i Biblija”, napisao je (Matej 15:6). Dodao je da je obožavanje likova, po njegovom mišljenju, nešto užasno. Prizivanjem “svetaca”, rekao je, vrijeđa se Posrednika, Isusa (1. Timoteju 2:5).

Zbog takvih ideja i neprijateljstva prema Rimokatoličkoj crkvi, Lukarisa su mrzili i progonili jezuiti i oni pravoslavci koji su preferirali ujedinjenje s katolicima. Unatoč takvom protivljenju, Lukaris je 1620. bio izabran za konstantinopolskog patrijarha. Patrijarhat Pravoslavne crkve u to je vrijeme bio pod dominacijom Osmanlijskog Carstva. Osmanlijska vlada začas bi za novac svrgnula nekog patrijarha i priznala novog.

Lukarisovi neprijatelji, uglavnom jezuiti te moćna i zastrašujuća papinska Congregatia de Propaganda Fide (Kongregacija za širenje vjere), stalno su klevetali Lukarisa i kovali zavjere protiv njega. “Da bi ostvarili svoj cilj, jezuiti su pribjegavali svim mogućim sredstvima — prijevarama, klevetama, dodvoravanju i, povrh svega, mitu, što je bilo daleko najdjelotvornije oružje za pridobivanje naklonosti [osmanlijskih] velikaša”, zapaža se u djelu Kyrillos Loukaris. Zbog toga je 1622. Lukaris prognan na Rodos, a Gregorije iz Amasye kupio je patrijarhijsku službu za 20 000 srebrnjaka. Međutim, Gregorije nije mogao namaknuti obećanu svotu novca, pa je službu kupio Antimus iz Adrianopola, koji se kasnije povukao s tog položaja. Začudo, Lukaris je ponovno sjeo na patrijarhijsku stolicu.

Lukaris je odlučio ovu novu priliku iskoristiti da objavi prijevod Biblije i neke teološke traktate, kako bi se obrazovalo pravoslavno svećenstvo i laici. Da bi mu to uspjelo, organizirao je da se pod patronatom engleskog ambasadora u Konstantinopol donese tiskarski stroj. No, kad je u lipnju 1627. stroj dopremljen, Lukarisa su neprijatelji optužili da će ga koristiti u političke svrhe, pa je stroj na koncu uništen. Lukaris se sada morao koristiti tiskarskim strojevima u Ženevi.

Lukaris je izuzetno cijenio Bibliju i snagu njene pouke i to je ojačalo njegovu želju da njene riječi približi običnom čovjeku. Uvidio je da u to vrijeme prosječna osoba više nije razumjela jezik kojim su napisani izvorni, nadahnuti grčki biblijski manuskripti. Zato su Kršćanska grčka pisma bila prva knjiga za koju je Lukaris dao ovlaštenje da se prevede, i to na grčki jezik kojim se govorilo u njegovim danima. Maximus Callipolites, učeni monah, na tom je prijevodu započeo raditi u ožujku 1629. Mnogi pravoslavci smatrali su da je prevođenje Biblije neprihvatljivo, bez obzira na to koliko bi u protivnom tekst mogao biti nerazumljiv čitatelju. Da bi ih umirio, Lukaris je izvorni tekst i suvremeni prijevod tiskao u paralelnim stupcima, dodavši pritom samo nekoliko napomena. Budući da je Callipolites umro kratko nakon što je predao rukopis, Lukaris je sam korigirao tekst. Taj prijevod tiskan je 1638, nedugo nakon Lukarisove smrti.

Usprkos tome što je Lukaris bio oprezan, taj je prijevod kod mnogih episkopa izazvao buru neodobravanja. U predgovoru tog prijevoda Biblije jako se lako mogla prepoznati Lukarisova ljubav prema Božjoj Riječi. Napisao je da je Biblija na jeziku naroda “ugodna poruka, koju smo dobili s nebesa”. Ljude je savjetovao da se “dobro upoznaju sa sadržajem cijele [Biblije]” i rekao da se jedini način za učenje “onoga što predstavlja točno poimanje vjere (...) krije u svetom Evanđelju nadahnutom od Boga” (Filipljanima 1:9, 10).

Lukaris je strogo osudio one koji su zabranjivali proučavanje Biblije, kao i one koji su odbijali prevođenje izvornog teksta: “Ako govorimo ili čitamo bez razumijevanja, to je isto kao da bacamo riječi u vjetar.” (Usporedi 1. Korinćanima 14:7-9.) U zaključku predgovora napisao je: “Dok na svom jeziku čitate ovo sveto  Evanđelje koje je nadahnuo Bog, izvucite korist iz onoga što čitate (...) i neka svima vama Bog uvijek osvjetljava put k onome što je dobro” (Priče Salamunove 4:18).

Nakon što je pokrenuo prevođenje Biblije, Lukaris je napravio još jedan hrabar korak. U Ženevi je 1629. objavio Confessio fidei (Ispovijest vjere). Bila je to osobna izjava o vjerovanjima za koja se nadao da će ih Pravoslavna crkva usvojiti. U knjizi The Orthodox Church stoji da Confessio “pravoslavne doktrine o svećenstvu i svetim redovima lišava svakog značenja, a štovanje ikona i zazivanje svetaca osuđuje kao oblik idolatrije”.

Confessio se sastoji od 18 članaka. U drugom se članku izjavljuje da je Biblija nadahnuta od Boga te da njen autoritet nadilazi crkveni. U njemu stoji: “Vjerujemo da je Sveto pismo dao Bog. (...) Vjerujemo da je autoritet Svetog pisma iznad autoriteta Crkve. Biti poučen od Svetog Duha potpuno je drugačije nego biti poučen od čovjeka” (2. Timoteju 3:16).

Osmi i deseti članak tvrde da je Isus Krist jedini Posrednik, Prvosvećenik i Poglavar skupštine. Lukaris je napisao: “Vjerujemo da naš Gospodin Isus Krist sjedi zdesna Našem Ocu i tamo posreduje za nas te da samo on zauzima položaj pravog i zakonitog prvosvećenika i posrednika” (Matej 23:10).

U 12. članku navodi se da Crkva može zastraniti, smatrajući ispravnim ono što je pogrešno, ali i da svjetlo svetoga duha može spasiti Crkvu putem napora vjernih svećenika. U 18. članku Lukaris tvrdi da je čistilište puka izmišljotina: “Očito je da se izmišljotina o Čistilištu ne smije prihvatiti.”

U dodatku Confessio sadrži brojna pitanja i odgovore. U njemu Lukaris najprije naglašava  koliko je potrebno da svaki vjernik čita Bibliju i da je za kršćanina štetno ako ne čita Božju Riječ. Zatim dodaje da se treba kloniti apokrifnih knjiga (Otkrivenje 22:18, 19).

Četvrto pitanje glasi: “Kakav stav trebamo imati prema Ikonama?” Lukaris odgovara: “Od Boga nadahnuto Sveto pismo jednostavnim riječima nas uči da ‘ne gradimo sebi lika rezana niti kakve slike od onoga što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodi ispod zemlje; da im se ne klanjamo niti im služimo; [2. Mojsijeva 20:4, 5]’ jer ne smijemo obožavati stvorenje, nego samo Stvoritelja i Tvorca neba i Zemlje te štovati samo Njega. (...) Budući da je obožavanje [ikona] i služenje njima zabranjeno (...) u Svetom pismu, odbacujemo takve postupke, kako to ne bismo smetnuli s uma i umjesto Stvoritelja i Tvorca štovali boje, slike i stvorenja” (Djela apostolska 17:29).

Iako Lukaris u doba duhovnog mraka u kojem je živio nije mogao u potpunosti razabrati sve pogreške, * njegova nastojanja da Bibliju učini autoritetom crkvene doktrine i da pouči ljude o njenim učenjima za svaku su pohvalu.

Odmah nakon što je Confessio izdan, ponovno je došlo do vala protivljenja usmjerenog prema Lukarisu. Ćiril Kontares, mitropolit Berhoje (sada Alep) i osobni Lukarisov neprijatelj kojeg su podupirali jezuiti, pokušao se 1633. cjenkati s Osmanlijama za patrijarhijsku stolicu. Međutim, zavjera je propala budući da Kontares nije imao novac. Lukaris je ostao u službi. Sljedeće je godine Atanazije iz Soluna platio 60 000 srebrnjaka za tu službu. Lukaris je još jednom svrgnut. No za mjesec dana ponovno je pozvan i postavljen u službu. Ćiril Kontares je do tog trenutka sakupio 50 000 srebrnjaka. Lukaris je ovaj put prognan na Rodos. Šest mjeseci kasnije napori njegovih prijatelja doveli su do toga da je vraćen u službu.

Međutim, 1638. jezuiti i pravoslavci koji su surađivali s njima optužili su Lukarisa za veleizdaju Osmanlijskog Carstva. Ovaj put sultan je naredio da ga se smakne. Lukaris je uhapšen i, 27. srpnja 1638, odveden na mali brod, tako da je izgledalo da će ga prognati. No čim se brod otisnuo na pučinu, Lukaris je zadavljen. Pokopan je na obali, a njegovo je tijelo kasnije ekshumirano i bačeno u more. Našli su ga ribari, a kasnije su ga prijatelji ponovno pokopali.

“Ne smije se previdjeti da je jedan od [Lukarisovih] glavnih ciljeva bio prosvjetljivanje svećenstva i stada te podizanje nivoa njihovog obrazovanja, koji je u šesnaestom i početkom sedamnaestog stoljeća bio jako nizak”, navodi jedan učenjak. Brojne prepreke spriječile su Lukarisa da ostvari svoj cilj. Pet je puta bio uklonjen s položaja patrijarha. Trideset i četiri godine nakon njegove smrti sinod u Jeruzalemu prokleo je njegova vjerovanja i proglasio ih herezom. Na sinodu je izjavljeno da Bibliju “ne smije čitati svatko, nego samo oni koji mogu zaviriti u duboke stvari duha nakon što su ih na prikladan način istražili” — odnosno samo navodno obrazovano svećenstvo.

Još jednom je vladajuća crkvena klasa spriječila nastojanja da se Božja Riječ učini dostupnom stadu. Nasilno je ugušila glas koji je ukazao na neka njena pogrešna, nebiblijska vjerovanja. Pokazala se kao jedan od najgorih neprijatelja vjerske slobode i istine. Žalosno je samo što ovakav stav na razne načine živi i danas. To je otrežnjavajući podsjetnik na to što se dešava kad zavjere svećenstva stanu na put slobodi mišljenja i govora.